Sretan & zaljubljen
18.10.2006., srijeda
Sitnice i sjećanja
Ponekad se zapitam da li je moguće zivjeti i ne nailaziti svaki dan na sitnice koje te podsjećaju na neki dio tvog života, neke situacije, scene?  Eto jučer na primjer. Sjedim na predavanjima i kopajući po tašni u potrazi za nečime što bi moglo da posluži svrsi pisanja naletim na - kašikicu. Plastičnu. Nastavim da kopam dalje po unutrašnjem džepu tašne i nedugo nakon toga imam već sve 4 kašikice u ruci. Potajno se smijem u sebi. Pa zar ne mogu da budem ni na predavanjima a da me ne sustigne razmišljanja i neko sjećanje?A sjećanje je lijepo. Naše zadnje zajedničko veče, uzeli smo sladoled iako veče nije bilo baš toplo i iz nejasnog razloga moja voljena osoba je odlučila su nam potrebne po dvije kašikice. I tako, jeli smo sladoled. Šetali, pričali, gledali izloge, komentarisali. Dok pišem ovo prolazim u glavi cijelu tu putanju, čini mi se da bi i ovog trenutka znao tačno gdje smo bili, kuda prošli, gdje zastali. Nasmijali se. Gdje su mi oči bile pune suza , a u grlu knedla. Gdje me je nasmijao. Držao sam neko vrijeme jučer te kašikice. I uživao. Neka sjećanja tu gdje jesu. Treba da su uz mene. Sa nama. To je valjda ono što uvijek nosimo sa sobom, nebitno o čemu da se radi. Primijetio sam da su se već pomalo i izlizale. Vratih ih u tašnu i nastavi da slušam predavanja, iznenada dodatno miran jer sam neplanski bio podsjetit na nešto lijepo, nešto što imam u svom životu. Sjećanja i ljubav. Volim te! Imate li vi sitnice koje naizgled nemaju nikakvu vrijednost, barem ne materijalnu, a koje vam ipak uvijek prežive svako generalno sređivanje sobe, stola, ormara, tašne? I gdje ih čuvate tako da iznenada postanu ponovo vrijedne onog momenta kada na njih naletite? |
