MOKOŠIĆKI USTAŠKI POKRET

Vlasnici ovakvih tablica U Dubrovniku "letuju" na vlastitu odgovornost!!!!

Protjerivanje proleterskih partizanskih brigada iz doline Vrbasa i obrana Bugojna ugrozilo je druga mjesta na tom podrucju, u prvom redu Livno, Tomislavgrad i Kupres. Partizanske snage morale su osvojiti nekoliko znacajnih mjesta kako bi mogle prezivjeti. Uostalom, na to podrucje uputili su se kako bi osigurali dovoljno hrane i mjesta za boravak tijekom iducih nekoliko mjeseci. Istodobno za trajanje bitke za Bugojno na podrucje Kupresa pristigla je druga Partizanska kolona.

O dolasku na to podrucje Tita je je izvjestio pop Vlado Zecevic, vjerski referent pri Vrhovnom stozeru Narodnooslobodilacke partizanske i dobrovoljacke vojske jugoslavije (VS NOP i DVJ). Pop Zecevic u pismu Titu navodi da posadu Kupresa cini 400 do 500 ljudi, medju kojima su glavne Ustase, naglasavajuci znacaj Kupresa: "Kad padne Kupres i Zlosela, palo je pola Zagreba!", rijeci popa Zecevica''. Selo Ravno na Kupreskoj visoravni nastanjeno je pretezito srpskim stanovnistvom. Lokalni Srbi novodoslim partizanskim jedinicama iz Srbije i Crne Gore, priredili su dobrodoslicu nastojeci sto vise ocrniti hrvatsko i muslimansko stanovnistvo toga kraja.

Odmah po dolazku partizanskih postrojba poslane su izvidnice prema Kupresu, Suici i Tomislavgradu kako bi se uvjerili u jakost Ustasa. Ustaski bojnici, izbjegli iz Prozora prosirili su vjest da jake partizanske snage pripremaju napad na Tomislavgrad i Kupres. Da je tomu tako upzoravalo je povremeno pripucavanje na postrojbe koje su cuvale prometnice medju tim gradovima. U Livnu, gdje je bilo posadno zapovjednistvo za podrucje Livna, Tomislavgrada i Sujice, snage NDH cinilo je 120 ustasa i 330 domobrana. Posada Tomislavgrada bila je mnogo slabija: 40 ustasa, 30 domobrana i 07 oruznika te 05 pripadnika riznicke straze. Sujicu je branilo 45 domobrana, 11 oruzanika i 11 pripadnika lokalne policije.

Prva je napadnuta prometnica Livno-Sujica. Pripadnici bataljuna Vojni Zirujevic 15. srpnja su zauzeli prijevoj Borova Glava. Isti dan partizani su zauzeli Donji Malovan i prekinuli vezu Kupres-Sujica. Istodobno je Glamoc trpio veliki napad i bilo je pitanje dana kad ce ga partizani osvojiti. Zapovjednik obrane Livna bojnik Vilko Krizanac pokusao je pomoci napadnutom Glamocu. Pokusaj Livanjske policije i domobrana da se probiju do opkoljenog Glamoca, koji je napadalo 500 boraca V. krajiskog odreda nije uspio. Poslje visednevnih borbi u kojima je razrusen gotovo cijeli grad, partizani su osvojili Glamoc. Tek 80 domobrana i policajaca uspjeli su se 20. srpnja probiti do Livna. Tijekom borbi s partizanima vecina civila sklonilo se u Livno. Unatoc bijegu partizani su ubili 60 civila, a u borbi je poginuo jedan domobran i 07 oruzanika, dok je 40 domobrana zarobljeno. Izvjesca o partizanskim gubitcima ostala su nepoznata.

Partizanski bataljun' 'Vojni Zirojevic''ime je dobio po poginulom partizanskom borcu. Po kazivanju partizanskog pukovnika Ilije Bakovica, Zirojevic je kao Srbin, za vrijeme borbi oko Livna, isao pregovarati s cetnicima o zajednickom nastupu protiv Ustasa. U mjestu Crni Lug izmedju Livna i Bosanskog Grahova tijekom pregovora cetnici su ga zarobili, uspio im je pobjeci nakon nekoliko dana i opet se prikljuciti partizanima. U jednom od narednih sudara s partizanima cetnici su ga ponovo zarobili, isjekli na komade i bacili u jamu. Njemu u spomen odred kojem je pripadao ponio je njegovo ime. Nakon sto su partizani uz velike gubitke protjerani iz doline Vrbasa, Tito je skovao novi plan. Glavninu snaga usmjerio je na podrucje Sujice, Livna i Tomislavgrada. Buduci da je na to podrucje pristigla i sjeverna kolona partizanskih postrojba u nadiranju iz istocne Bosne, partizanski komandanti vjerovali su da ce dvostruko brojnije snage lakocom ovladati ta tri grada. Poglavito, jer je vec bio osvojen Glamoc i otvoren put prema Livnu. Po primitku izvjestaja o neuspjehu drugog napada na Bugojno Tito je dva bataljuna Sandzacke brigade poslao na podrucje Gornjeg i Donjeg Vakufa na Kupreskoj visoravni. U svako selo smjestio je po jedan bataljun. Zadatak je bio zaprjeciti veze izmedju Sujice i Kupresa te izvidjanje i uznemiravanje ustaskih posada u tim mjestima. Iako su Sandzacke brigade htjele napasti Kupres, Tito im je zabranio ozbiljniji napad drzeci ih preslabim za ozbiljnije ugrozavanje jednako brojne Kupreske posade. Ostale proleterske partizanske su se odmarale i pregrupirale pripremajuci se za odlucni napad na Kupres.

Dok su se partizanske jedinice pripremale i organizirale, ni ustaski zapovjednici nisu spavali slaveci pobjedu u dolini Vrbasa, pripremajuci obranu Bugojna i oslobodjenje Gornjeg Vakufa. Istodobno, s odlazkom sjevernog krila partizanskih snaga i ustaske snage su pojacane. Na podrucje Bugojna i Donjeg Vakufa pristigle su sve raspolozive snage III. Domobranskog zbora i sve raspolozive snage ''Crne Legije" i manji broj policije. Ta skupina pojacana je oklopnim vodom s tri tankete koje je pukovniku Simicu iz Sarajeva poslao general Lukic. Rijec je o talijanskim oklopnim kolima koja se svrstavaju u kategoriju lakih tenkova. Vozilo ima dva clana posade, vozac i strojnicar. Nedostatak tog lakog oklopnjaka je da nije imao okretnu kupolu, nego prozorcic u kojem su bile dvije teske strojnice. Strojnice su mogle ciljati samo 15 stupnjeva lijevo ili desno. Bile su lak plijen za protuoklopno oruzje, ali su imale prednost jer su bile pogodne za koristenje na svim cestama i u svim uvjetima. General Mihajlo Lukic, zapovjednik III. Domobranskog zbora odrzao je u Travniku 24. srpnja sastanak s pukovnicima Simicem i Franceticem. Proslavljen je uspjeh u dolini VRBASA, a na sastanku je odluceno da se djelovi Crne Legije, kao borbeno najmocniji dio snaga koje su imali na raspolaganju, ojacani oklopnim vodom premjeste u Kupres. Plan je bio da razbiju partizanske barikade u Donjem i Gornjem Malovanu. U toj akciji zadatak ustaske posade Livno bio je razbiti partizane na prijevoju Borova Glava i osposobiti tu vaznu komnikaciju. General Lukic, ohrabren vijestima o borbenoj vrijednosti CRNE LEGIJE i u vjeri da su II. i IV. Proleterska brigada unistene, vjerovao je u brz uspjeh te operacije. Poglavito, jer je za tu akciju osigurao tri zrakoplova kao podrzku iz zraka. Isti dan, 24. srpnja kad su ustaski zapovjednici dogovarali daljnje djelovanje u Travniku, sandzacki bataljuni iz Gornjeg i Donjeg Malovana i partizani bataljun ''Vojni Zirojevic'' s oko 250 boraca, u ranim jutarnjim satima napali su malobrojnu posadu u Sujici.

U izvjescu zapovjednika Sandzacke brigade o napadu na Sujicu zabiljezen je poziv na predaju koji je zapovjednik brigade Momir Pucarevic poslao braniteljima Sujice. Zbog zanimljivosti toga poziva na predaju i varke koju je pri tom izveo, poziv citiram u cjelosti:''Braco domobrani i oruznici, drugovi, seljaci, nasa vojska nocas je opsadirala vase selo. Mi imamo velike snage, vi se nalazite u posve zatvorenom obrucu. Vasa borba bila bi uzalud. Ovim vas pozivamo da se bez dvoumljenja predate. Garantujemo bezbednost zivota i bezbednost lice imovine. Lazu vas vasi ustase kad kazu da mi ubijamo i samo ubijamo. Lazu! Nasa borba je uzvisena. Mi se borimo protiv okupatora i njegovih pomagaca. Njih zaista ubijamo. Od vas zavisi ocete se pokazati kao okupatorski pomagaci. To ce biti ako ma i jedan metak opalite na nas. U tom slucaju mi primamo borbu, ali znajte da ce to biti borba kobna po vas. Ne bismo zeljeli da toliko zivota i citavo selo strada zbog vase lakomislenosti. Predajte se bez pucnjave, bice bolje. Odgovor pismeno cekamo do 06 casova, inace smatrat cemo da je nas poziv odbijen.''

Iako je navedeno da odgovor cekaju do sest sati, partizanski napad zapoceo je u pet ujutro, sat vremena prije isteka ultimatuma. Posade se, nakon kratkog otpora, povukle u Tomislavgrad. Partizani su zarobili 13 domobrana i jednog policajca. Lakim zauzimanjem Sujice partizanima je bio otvoren put prema Tomislavgradu. Prva proleterska koja je bila smjestena u Gornje Vakufskom, Tomislavgrad je napala 25.

Zapovjednik posadnog zapovjednistva u Livnu, bojnik Krizanac je oko 14 sati izvjesten da se vode borbe oko Blazuja. Tri bataljuna I. proleterske priblizili su se gradu i rasporedjivali za nocni napad. Posadi grada zapovjedao je da brane grad po svaku cjenu. No, ustase i domobrani oko 22 sata su napustili grad, povukli se prema Kolu, a zatim se razdvojili. Jedan dio povuko se prema Posusju, a drugi prema Prisoju. Partizani su zarobili sedmoricu domobrana i jednog oruznika, a imali su dvojicu mrtvih i jednog ranjenog. Nije zarobljen nijedan ustasa.

Partizani su zaposjeli Tomislavgrad 25.srpnja 1942. Svjednocanstvo o borbama ustasa i partizana za Tomislavgrad donosi i veliki hrvatski kipar Ivan Mestrovic u knjizi ''Uspomene na politicke ljude i dogadjaje''.

A partizan Popovic prica: ''Bilo je to nedaleko Duvna, gdje smo se sukobili s ustasama. Njih nije bilo mnogo, najvise do tridesetak, dok je nas bilo tri puta vise. Razvila se zestoka borba, tu je bila zrtava s obe strane, ali Ustase, makar su vidjeli da ce svi izginuti, borili su se kao lavovi, do posljednjega, nisu se zeljeli predati. Ostao je jedan visok kao hrast u isjecenoj sumi te je pucao dok i posljednji kursum nije istrosio. Uspio je ubiti dosta nasih boraca i raniti jos vise, ali ni tada nije ustuknuo, nego je stajao. Kad smo mu vikali da se preda , on je uzvracao: ''Hrvat se ziv ne predaje!''. Ovo je moja zemlja, moja djedovina, a vi ste uljezi. Pucajte, oborite me, jer vise nemam streljiva.'' Prestali smo da u njega gadjamo i nastavili da ga nagovaramo da se preda , dok je on s ponosom to odbija, govoreci: - ''Ubijte me, skotovi! Mi smo sjeli i gledali hoce li se odluciti da se preda, ili da bjezi. On je, medjutim, stajao, razgolio prsa i doviknuo: Ubijte! - Zar ne vidis da necemo. Gdje ti je kuca? - Sat hoda odavle. - Hajde kuci! Uputio se polako, bez rijeci. Nakon mjesec dana dosao je k nama s izjavom;- USTASA sam i to cu ostati. I zato uzeo tri bombe i pobio desetak nasih, a i on je poginuo kasnije.

4.
Ocekujuci koncetraciju partizanskih snaga za napad na Kupres, pukovnici Simic i Francetic dio snage iz Bugojna prebacili su na Kupresku visoravan. Istodobno se na dan kad su partizani iz proleterske usli u Tomislavgrad, pukovnik Simic sa zapovjednistvom nad svim snagama na tom podrucju. O prikupljanju snaga u Kupresu obavjesten je i Tito kome je postalo jasno da ga njegovi suradnici lazno izvjestavaju da partizani kontroliraju prometnice izmedju Kupresa i Bugojna. Vrhovni komadant partizana bio je razocaran i ljut na zapovjednike i borce II. proleterske. U izvjescu o stanju u brigadi i zapovjednom kadru II. proleterske Milovan Djilas je potkraj srpnja 1942. izvjestio Vrhovni stozer i Tita osobno; stozer je vrlo nesretno slozen i ne uziva nikakvo povjerenje trupe. On ne zadovoljava ni vojnicki ni politicki, a iznutra je nejedinstven, sto trupa moze jasno osjetiti. On je jedinstven jedino prema Vrhovnom stabu u prikrivanju stanja u brigadi. Tito je bio vrlo ljut. CRNA LEGIJA pukovnika JURE FRANCETICA razbila je njegovu elitnu postrojbu, a komadanti brigade slali su mu lazna izvjesca. Istodobno, Djilas je u izvjescu stanje u brigadi cijenio vrlo teskim, a II. proletersku oznacio kao pljackasku brigadu. Tito je shvatio da se njegove ranije zapovjedi stozerima proleterskih brigada, koje je dao nakon slicnog izvjesca o pljacki s pocetka srpnja 1942., nisu postovale. Stoga je ponovio raniju zapovjed da se sprijeci svaka samovolja i pljackasi cinovi od strane pripadnika brigade. U pismu stozeru II. proleterske porucio je da ce osobno preuzeti odgovornost za takve slucajeve. No, buduci je pripremio ofenzive prema Livnu i Kupresu nije se imao vremena baviti pljackom pripadnika proleterskih brigada.

Poraz Prve proleterske u Tomislavgradu

Da bi sprijecio mogucnost pojacanja iz pravca Bugojna ustaskim posadama u Kupresu, Livnu, Sujici i Tomislavgradu, Tito je zapovjedio da se angaziraju sve raspolozive snage i zauzmu prometnicu Kupres-Bugojno. Dio snaga angazirao je za pripucavaje prema Kupresu kako bi odvratio pozornost od stvarnih namjera. Taj zadatak povjerio je II. proleterskoj brigadi stacionarnoj u Sujici i Tomislavgradu. Tito je planiro da ce Livno zauzeti 29 srpnja, a dva ili tri dana poslje osvojiti Kupres i Bugojno, vladati dolinom Vrbasa i kontrolirati strateski najznacanije tocke u Bosni i Hercegovini. Na sastanku politickog i vojnog vodstva partizanskog pokreta srpski delegati predlagali su da dio proleterskih brigada uputi prema Biokovu i izbije na hrvatsku obalu, a da se drugi dio usmjeri preko Livan i Grahova i uputi u Liku, ali je Tito to odbio. O tome je Kosta Nadj ''u ratnim uspomenama'', zapisao: Tito je bio zaokupljen planom napada na Livno, ali i Kupres. Njemu je jos 14. srpnja nacelnik Vrhovnog stozera Arso Jovanovic, inace bivsi kapetan, pisao kako zauzecemo Kupresa dobivamo oslonac za pokrete unaprijed. O tome koliko je oslonac za pokret unaprijed onih dana, na Cincaru smo vise puta govorili. Mene je moje krajisko iskustvo poucilo da se Kupres ne napada. Mogli smo ga blokirati manjim snagama. Inace, bice puno zrtava.... Taj prijedlog nije prihvacen.''

5. Tito je uz znacajne mjere opreza i borbeno djelovanje partizanskih jedinica na sirem prostoru, pripremio napad na Livno 29. srpnja 1942. Medjutim, ustaski pukovnici Simic i Francetic nisu mirno promatrali pripreme. Dan prije pocetka partizanskog napada u Livno i simuliranje napada na Kupres, u zoru 28. srpnja iz Kupresa je cestom prema Sujici i Tomislavgradu krenula nepotpuna bojna Crne Legije pod zapovjednistvom bojnika Rafaela Bobana. Jedan bataljun Sandzacke brigade pokusao ih je zustaviti u Malovanu, ali ih je Crna Legija razbila. Istodobno je ostatak bojne Crne Legije, kao pobocno osiguranje, razbio drugi bataljun Sandzacke brigade u Rilicu i napredovao u pravcu Sujice.

Dok su trajale borbe u Donjem Malovanu, u pomoc partizanima pristigla su jos dva bataljuna Sandzacke brigade, ali ni njihov pokusaj da zaustave napredovanje Crne Legije nije uspio. Crnci su bili zagrijani za svoju zadacu. Jedna bojna Crne Legije za samo nekoliko sati razbila je cetiri partizanskih bataljuna i prije podne 28. srpnja usli su u Sujicu. Osvojivsi Sujicu pukovnik Simic i bojnik Boban postavili su crtu obrane. Osokoljen velikim uspjehom Simic je u Tomislavgrad poslao tek vod ustasa i tri tankete. Na podrucju Duvanjskog polja bila je rasporedjena Prva proleterska brigada, najbrojnija i borbeno najsposobnija partizanska postrojba. Kad su obavjesteni da je Crna Legija razbila III. sandzacku brigadu i istjerala je iz Sujice, Tito im je zapovjedio da pozure u pomoc Sandzaklijama i otjeraju Ustase u Kupres. Cetiri bataljuna I. proleterske bili su u zasjedi ustasama Crne Legije u selu Mokronoge, 5 kilometara udaljenom od Tomislavgrada. U onodobnim novinama ostat se zapisano kako je ustasko pjesastvo poiskakalo iz kamiona i prihvatilo borbu, a tankete su, probivsi partizanske redove, produzile do Tomislavgrada. Pred ulaz u grad docekala su ih dva bataljuna I. proleterske brigade, ali su se razbjezali pred naletom ustasa. Napustili su grad i pobjegli u sume. U popodnevnim satima 28. srpnja 1942. Tomislavgrad je ponovo bio u rukama ustasa.

Oko 1000 partizanskih boraca pobjeglo je u sume pred nepodpunim vodom Ustasa ostavisi i gorski top od 65 mm. U Tomislavgradu je zapaljena i komora I. proleterske. Davor Marijan u knjizi 'Borbe za Kupres 1942.'' ce zapisati da je to bio najsramotniji poraz I. proleterske i jedan najsramotniji dan njenog ratnog puta''. Vod pjesastva i tek tankete Crne Legije rastjeralo je gotovo kompletnu I. proletersku brigadu. Zapovjednistvo I. proleterske, da bi opravdalo sramotan poraz, Tita je izvjestilo da ih je napala jaka skupina od 1500 ustasa i domobrana, nekoliko topova i tenkova. Informacija je bila i posljedica panike koja je zahvatila partizanske borce. Nisu poznati podaci o broju poginulih i ranjenih na partizanskoj strani. Ustase su izgubili tri vojnika i imali 14 ranjenih.

Istodobno s oslobodjenjem Tomislavgrada i Sujice Ustase su iz Livna pokusale proboj preko Borove Glave prema Sujici i Kupresu, ali nisu uspjeli. Akciju je omeo i ustaski zrakoplov koji je umjesto partizanskih, greskom napao ustaske postrojbe na prolazu Borovoj Glavi. Pomoc iz pravca Sujice nije stigla jer Francetic i Simic nisu imali slobodnih postrojbi za tu akciju. Ustase iz Livna morali su vratiti u grad.

6.
O boravku Crne Legije u Tomislavgradu ''Nova Hrvatska'' je donijela zapis ratnog reportera (vojnika koji se potpisivao RUF) iz kojeg saznajemo neke pojedinosti vezane za taj grad. Novinar ''Nove Hrvatske'' pise: Tisuce pjesama sljepaca guslara govori nam o tisucama borba i pobjeda hrvatskih junaka iz svih nasih zemalja i iz svih vremena hrvatske povijesti. Cak i kad nisu posve istinite, iza tih pjesama skriva se krvavo zbivanje, kriju se najmukotrpnija stradanja i velicanstvena mucenistva. Pjevaci pjevaju o sadasnjim dogadjajima. To je sigurno jamstvo da su danasnja zbivanja samo sljed slavne Hrvatske povijesti, samo novi korak naprijed k pobjedi, k sreci, k slavi. Borbu pukovnika Francetica i njegove ''Crne Legije'' opjevala je narodna pjesma. Legende se pricaju o njegovom junastvu. Vec danas, dok su svjezi tragovi njegovih djela, njegovih pobjeda. Bili smo s pukovnikom u Tomislavgradu. Grad se zvao Duvno i to mu je poznatiji naziv. Jos prije imao je ime Zupanjac. To mi je bilo, cini mi se, treci put, sto sam u Tomislavgradu. Prvi put u kolovozu, a onda pocetkom rujna, dva dana iz Male Gospe. Dosli smo iz Sujice. Pjeske. Duboka uvala rijecice Sujice bogate pastrvom, drzi se uz cestu. Brijegovi su goli, jedva s nesto malo sikare. Idemo cestom.

Satnija ''Crnci''. Cestom idu topovi iz pricuvne satnije, komora i zalaznica. Kao da kraljevska svita dolazi u Duvno. Ima nas Hrvata odasvud, s obala Jadrana, iz zaselnika nedaleko Drine i podno Romanije. Iz ponosnog Sarajeva, iz krsnog juga, toplog Imotskog, pitomih Zagorskih brega uz Sutlu, s brze Drave, plodnih ravnica iz porjecja Lonje i obale Une iz Zagreba. Svi smo sad samo jedno, Hrvati i Ustase, a kad treba svi samo jednaki junaci, jednaki borci za red i mir i nasoj maloj drzavi. Satnije su se pravilno razvile, topovi su postavljeni, pukovnik Simic, koji se s pljackasima i odmetnicima razgoni vec od godinu dana, dize se: - Idemo ravno u Duvno! Spustamo se pravo u Mokronoge. Momci traze vodu. Seljaci je rado daju, iako do nje ima daleko. Svoji daju svojima.

Neki seljak nam prica: - Dosli mi partizani u kucu i govorili: ''mi smo narodnaoslobodilacka vojska, mi cemo vas osloboditi. Mi smo za narod. Mi ne pljackamio." I prespavali kod mene. Ujutro, kad su odlazili, na oprostaju su mi rekli: ''Doci cemo vas osloboditi. Mi nismo pljackasi.''To rece, uz pusku, ode u stalu i otjera dva moja vola. Drugi se vratio u kucu, uzeo mi jedne dobre opanke i nesto robe. Takvi su oni. U oci ti govore da nisu pljackasi, a pred tobom odnesose sve sto zele.''Cesta nas vodi u ravno Duvno i ne zaustavljamo se. Pljackasi su pobjegli pred nama. Ljudi nas docekaju svi sretni. Nude nam cigarete, mliko, rakiju, sto zelimo. - Hvala Bogu sto ste dosli! Dijelimo srecu s pukom koji oslobodismo.

Osjecamo radost i ponos. Na ulicama Duvna malo sam zastao. Naprijed je pojurilo pedesetek momaka da dopre u Kologaj. Mozda jos zateknu bandite. Dvadesetak koraka preda mnom ide bojnik Sudar, vidim da je stao. Neka starica ga grli. Cujem tiho jecanje. Jecanje srece. - Hvala Bogu, sinko, da ste dosli...."7. Mislim, mozda mu je to majka. Pitam zasto ga grli? Nista. Sretna je, sretna sto je dosla Hrvatska vojska i sto su otjerali partizane. Mjesec dana kasnije opet sam u Duvnu. Nasli smo pusto mjesto. Ono malo ljudi sto je ostalo pod pljackaskim naseljem zivjelo je u strahu. Sad je sve zivo, zivot se odvija redovito. Vec mjesec dana ovdje su ''Crnci''. Sestorica su se vec i ozenili. "Crna Legija'' zivi ovdje svojim zivotom. Jedva smo prosli kroz koje mjesto, a da nismo slavili koji pir. U Duvnu je i pukovnik Francetic. Povest ce svoje ''Crnce'' i Krajisku bojnu ''Zutih''u borbu. "Crnci" drhcu od radosti. Njihov pukovnik je opet uz njih. Borit ce se s njima. U Tomislavgrad je dosao zrakoplovom. S Mijom i Sreckom, dvojicom poznatih boraca protiv partizana. (rijec je o Miji Abidzicu, pilotu NDH koji je Viteza Francetica vozio i prigodom nesretnog pada kod Slunja. Prezivio je zarobljenje. Nepoznato je kako je zavrsio. Srecko o kome je rijec je Srecko Rubic, pilot NDH iz Tomislavgrada, vrlo istaknut u mnogim bitkama, vozio je Juru Francetica;op.a.). Srecko je rodom iz Tomislavgrada. Njegovom starom ocu partizani su sve opljackali. Iz tora su odveli posljednje ovce. Jos su se grozili staromu: - Pisi ti svom sinu Srecku da nas prestane bombandirati! Inace cemo tebe ubiti. Stari se nije plasio: - Ubijte vi samo mene. Moj Srecko ce me vec osvetiti.''

Protjerivanje proleterskih partizanskih brigada iz doline Vrbasa i obrana Bugojna ugrozilo je druga mjesta na tom podrucju, u prvom redu Livno, Tomislavgrad i Kupres. Partizanske snage morale su osvojiti nekoliko znacajnih mjesta kako bi mogle prezivjeti. Uostalom, na to podrucje uputili su se kako bi osigurali dovoljno hrane i mjesta za boravak tijekom iducih nekoliko mjeseci. Istodobno za trajanje bitke za Bugojno na podrucje Kupresa pristigla je druga Partizanska kolona.

O dolasku na to podrucje Tita je je izvjestio pop Vlado Zecevic, vjerski referent pri Vrhovnom stozeru Narodnooslobodilacke partizanske i dobrovoljacke vojske jugoslavije (VS NOP i DVJ). Pop Zecevic u pismu Titu navodi da posadu Kupresa cini 400 do 500 ljudi, medju kojima su glavne Ustase, naglasavajuci znacaj Kupresa: "Kad padne Kupres i Zlosela, palo je pola Zagreba!", rijeci popa Zecevica''. Selo Ravno na Kupreskoj visoravni nastanjeno je pretezito srpskim stanovnistvom. Lokalni Srbi novodoslim partizanskim jedinicama iz Srbije i Crne Gore, priredili su dobrodoslicu nastojeci sto vise ocrniti hrvatsko i muslimansko stanovnistvo toga kraja.

Odmah po dolazku partizanskih postrojba poslane su izvidnice prema Kupresu, Suici i Tomislavgradu kako bi se uvjerili u jakost Ustasa. Ustaski bojnici, izbjegli iz Prozora prosirili su vjest da jake partizanske snage pripremaju napad na Tomislavgrad i Kupres. Da je tomu tako upzoravalo je povremeno pripucavanje na postrojbe koje su cuvale prometnice medju tim gradovima. U Livnu, gdje je bilo posadno zapovjednistvo za podrucje Livna, Tomislavgrada i Sujice, snage NDH cinilo je 120 ustasa i 330 domobrana. Posada Tomislavgrada bila je mnogo slabija: 40 ustasa, 30 domobrana i 07 oruznika te 05 pripadnika riznicke straze. Sujicu je branilo 45 domobrana, 11 oruzanika i 11 pripadnika lokalne policije.

Prva je napadnuta prometnica Livno-Sujica. Pripadnici bataljuna Vojni Zirujevic 15. srpnja su zauzeli prijevoj Borova Glava. Isti dan partizani su zauzeli Donji Malovan i prekinuli vezu Kupres-Sujica. Istodobno je Glamoc trpio veliki napad i bilo je pitanje dana kad ce ga partizani osvojiti. Zapovjednik obrane Livna bojnik Vilko Krizanac pokusao je pomoci napadnutom Glamocu. Pokusaj Livanjske policije i domobrana da se probiju do opkoljenog Glamoca, koji je napadalo 500 boraca V. krajiskog odreda nije uspio. Poslje visednevnih borbi u kojima je razrusen gotovo cijeli grad, partizani su osvojili Glamoc. Tek 80 domobrana i policajaca uspjeli su se 20. srpnja probiti do Livna. Tijekom borbi s partizanima vecina civila sklonilo se u Livno. Unatoc bijegu partizani su ubili 60 civila, a u borbi je poginuo jedan domobran i 07 oruzanika, dok je 40 domobrana zarobljeno. Izvjesca o partizanskim gubitcima ostala su nepoznata.

Partizanski bataljun' 'Vojni Zirojevic''ime je dobio po poginulom partizanskom borcu. Po kazivanju partizanskog pukovnika Ilije Bakovica, Zirojevic je kao Srbin, za vrijeme borbi oko Livna, isao pregovarati s cetnicima o zajednickom nastupu protiv Ustasa. U mjestu Crni Lug izmedju Livna i Bosanskog Grahova tijekom pregovora cetnici su ga zarobili, uspio im je pobjeci nakon nekoliko dana i opet se prikljuciti partizanima. U jednom od narednih sudara s partizanima cetnici su ga ponovo zarobili, isjekli na komade i bacili u jamu. Njemu u spomen odred kojem je pripadao ponio je njegovo ime. Nakon sto su partizani uz velike gubitke protjerani iz doline Vrbasa, Tito je skovao novi plan. Glavninu snaga usmjerio je na podrucje Sujice, Livna i Tomislavgrada. Buduci da je na to podrucje pristigla i sjeverna kolona partizanskih postrojba u nadiranju iz istocne Bosne, partizanski komandanti vjerovali su da ce dvostruko brojnije snage lakocom ovladati ta tri grada. Poglavito, jer je vec bio osvojen Glamoc i otvoren put prema Livnu. Po primitku izvjestaja o neuspjehu drugog napada na Bugojno Tito je dva bataljuna Sandzacke brigade poslao na podrucje Gornjeg i Donjeg Vakufa na Kupreskoj visoravni. U svako selo smjestio je po jedan bataljun. Zadatak je bio zaprjeciti veze izmedju Sujice i Kupresa te izvidjanje i uznemiravanje ustaskih posada u tim mjestima. Iako su Sandzacke brigade htjele napasti Kupres, Tito im je zabranio ozbiljniji napad drzeci ih preslabim za ozbiljnije ugrozavanje jednako brojne Kupreske posade. Ostale proleterske partizanske su se odmarale i pregrupirale pripremajuci se za odlucni napad na Kupres.

Dok su se partizanske jedinice pripremale i organizirale, ni ustaski zapovjednici nisu spavali slaveci pobjedu u dolini Vrbasa, pripremajuci obranu Bugojna i oslobodjenje Gornjeg Vakufa. Istodobno, s odlazkom sjevernog krila partizanskih snaga i ustaske snage su pojacane. Na podrucje Bugojna i Donjeg Vakufa pristigle su sve raspolozive snage III. Domobranskog zbora i sve raspolozive snage ''Crne Legije" i manji broj policije. Ta skupina pojacana je oklopnim vodom s tri tankete koje je pukovniku Simicu iz Sarajeva poslao general Lukic. Rijec je o talijanskim oklopnim kolima koja se svrstavaju u kategoriju lakih tenkova. Vozilo ima dva clana posade, vozac i strojnicar. Nedostatak tog lakog oklopnjaka je da nije imao okretnu kupolu, nego prozorcic u kojem su bile dvije teske strojnice. Strojnice su mogle ciljati samo 15 stupnjeva lijevo ili desno. Bile su lak plijen za protuoklopno oruzje, ali su imale prednost jer su bile pogodne za koristenje na svim cestama i u svim uvjetima. General Mihajlo Lukic, zapovjednik III. Domobranskog zbora odrzao je u Travniku 24. srpnja sastanak s pukovnicima Simicem i Franceticem. Proslavljen je uspjeh u dolini VRBASA, a na sastanku je odluceno da se djelovi Crne Legije, kao borbeno najmocniji dio snaga koje su imali na raspolaganju, ojacani oklopnim vodom premjeste u Kupres. Plan je bio da razbiju partizanske barikade u Donjem i Gornjem Malovanu. U toj akciji zadatak ustaske posade Livno bio je razbiti partizane na prijevoju Borova Glava i osposobiti tu vaznu komnikaciju. General Lukic, ohrabren vijestima o borbenoj vrijednosti CRNE LEGIJE i u vjeri da su II. i IV. Proleterska brigada unistene, vjerovao je u brz uspjeh te operacije. Poglavito, jer je za tu akciju osigurao tri zrakoplova kao podrzku iz zraka. Isti dan, 24. srpnja kad su ustaski zapovjednici dogovarali daljnje djelovanje u Travniku, sandzacki bataljuni iz Gornjeg i Donjeg Malovana i partizani bataljun ''Vojni Zirojevic'' s oko 250 boraca, u ranim jutarnjim satima napali su malobrojnu posadu u Sujici.

U izvjescu zapovjednika Sandzacke brigade o napadu na Sujicu zabiljezen je poziv na predaju koji je zapovjednik brigade Momir Pucarevic poslao braniteljima Sujice. Zbog zanimljivosti toga poziva na predaju i varke koju je pri tom izveo, poziv citiram u cjelosti:''Braco domobrani i oruznici, drugovi, seljaci, nasa vojska nocas je opsadirala vase selo. Mi imamo velike snage, vi se nalazite u posve zatvorenom obrucu. Vasa borba bila bi uzalud. Ovim vas pozivamo da se bez dvoumljenja predate. Garantujemo bezbednost zivota i bezbednost lice imovine. Lazu vas vasi ustase kad kazu da mi ubijamo i samo ubijamo. Lazu! Nasa borba je uzvisena. Mi se borimo protiv okupatora i njegovih pomagaca. Njih zaista ubijamo. Od vas zavisi ocete se pokazati kao okupatorski pomagaci. To ce biti ako ma i jedan metak opalite na nas. U tom slucaju mi primamo borbu, ali znajte da ce to biti borba kobna po vas. Ne bismo zeljeli da toliko zivota i citavo selo strada zbog vase lakomislenosti. Predajte se bez pucnjave, bice bolje. Odgovor pismeno cekamo do 06 casova, inace smatrat cemo da je nas poziv odbijen.''

Iako je navedeno da odgovor cekaju do sest sati, partizanski napad zapoceo je u pet ujutro, sat vremena prije isteka ultimatuma. Posade se, nakon kratkog otpora, povukle u Tomislavgrad. Partizani su zarobili 13 domobrana i jednog policajca. Lakim zauzimanjem Sujice partizanima je bio otvoren put prema Tomislavgradu. Prva proleterska koja je bila smjestena u Gornje Vakufskom, Tomislavgrad je napala 25.

Agresija srbo-četnika i JNA na dubrovačko područje otpočela je 1. listopada 1991. godina u ranim jutarnjim satima, nakon prethodnih sporadičnih provokacija na područje Brgata, Debelog Brijega i Vitaljine još od 24. rujna. Preko 10000 neprijateljskih vojnika i rezervista željelo je osigurati potpunu kontrolu prometnica, telekomunikacija i ukupnog prostora, planski ostavivši svekoliko stanovništvo bez struje i vode u blokiranom Gradu jer su neprijateljske snage presjekle kopnenu vezu sa zapada kod Slanoga.

U neravnopravnoj borbi, uz potpunu neprijateljsku kontrolu iz zraka i sa mora, malobrojne dragovoljačke snage hrvatske vojske potisnute su prema samome Gradu. Agresori krše sporazume o primirju i na prevaru i pored međunarodnih promatrača ulaze u naseljeni Cavtat i Mokošicu, a 24. listopada 1991. u ruke neprijatelja padaju Župa i Brgat. Hrvatske snage tako formiraju obranu u Gradu na prostoru od samo 7 km2 slobodne površine i uz 30 000 žitelja i izbjeglica.

U pomoć Gradu pristižu dragovoljci iz cijele Hrvatske, a posebno pripadnici 4. gardijske brigade i postrojbi HOS-a iz Splita, Omiša, Imotskog, Trogira i šireg područja Hercegovine.

U najtežim danima 6. prosinca 1991. u odlučujućoj bitci za obranu Grada na Srđu, pored nekolicine domaćih dragovoljaca, nemjerljiv doprinos dala je grupa pripadnika HOS-a. To je zapravo prva i najslavnija hrvatska pobjeda i prekretnica u daljnjem tijeku Domovinskog rata.

Početkom 1992. i pobjedom HV-a u dolini Neretve u operaciji "Tigar" hrvatske snage su započele s napadnim djelovanjemu u cilju potpunog oslobođenja juga Hrvatske. Od polovice travnja 1992. godine profesionalna vojska 1. i 4. gardijske brigade, uz pomoć domaće 163. brigade prisiljava na povlačenje neprijateljsku vojsku, a 25. i 26. svibnja 1992. godine zauzima se prostor od Osojnika do Brgata i Plata, čime se praktično prekida blokada Dubrovnika duga 214 dana. Tom akcijom stvoreni su uvjeti za konačnu hrvatsku pobjedu nad omraženim neprijateljem u Domovinskom ratu.

-da je NDH imala preko 120.000 km kvadratnih i oko 7.500.000 stanovnika, te da je po svojoj površini i broju stanovnika veća od mnogih slobodnih država. U svijetu preko 70 dosada međunarodno priznatih država imaju manji broj stanovnika nego NDH.
-da je u NDH tiskano 1860 knjiga te su objavljena 4 sveska velike Hrvatske enciklopedije.
-da su hrvatske novčanice smatrane jednim od najljepših na svijetu te da ih je bilo veoma teško krivotvoriti, te da je hrvatska poštanska marka "#Dolac"# bila ocijenjena kao najljepša marka u Europi.
-da je proizvodnja kukuruza u NDH bila jedna od najvećih u Europi.
-da je NDH proizvela 40 do 50 posto svih žitarica bivše Kraljevine Jugoslavije.
-da je Zagreb 1944. imao 530.000 stanovnika.
-da je 15. travnja 1942. godine donijet zakon o besplatnom radničkom liječenju.

.1. Hrvatski je narod samosvijesna etnicka jedinica, on je narod sam po sebi i u etnickom pogledu nije istovijetan s nijednim drugim narodom niti je dio ili pleme kojeg drugog naroda.

.2. Hrvatski narod ima svoje izvorno povijesno ime Hrvat, pod njim se pojavio u davno povijesno doba, pod njim je prije 1400 godina dosao u danasnju svoju postojbinu i pod njim zivi sve do danas. To njegovo ime ne moze i ne smije zamijeniti nikakvo drugo ime.

.3. Hrvatski je narod svoju danasnju postojbinu vec u pradavna vremena ucinio svojom domovinom, u njoj se trajno nastanio, s njom se srastao i dao joj izvorno i prirodno ime Hrvatska. To ime ne moze se zamijeniti ni jednim drugim imenom.

.4. Zemlja koju je hrvatski narod u pradavno doba zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na vise pokrajina, one su svoja posebna imena imale djelomice jos prije dolaska Hrvata, dok su druga pokrajinska imena nastala kasnije, no sve te pokrajine sacinjavaju jednu jedinstvenu domovinu Hrvatsku, te nitko nema pravo da ikoju svojata za sebe.

.5. Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku dosao kao potpuno slobodan narod, i to u vrijeme seobe naroda vlastitom pobudom, pa je tu zemlju osvojio i zauvijek je ucinio svojom.

.6. Hrvatski ja narod u svoju domovinu Hrvatsku dosao potpuno organiziran ne samo obiteljski nego i vojnicki, te je odmah po dolasku osnovao svoju vlastitu drzavu sa svim obiljezjima drzavnosti.

.8. Hrvatski narod ima pravo da svoju suverenu vlast ozivotvori u vlastitoj drzavi Hrvatskoj na citavom svom etnickom i povijesnom podrucju, to jest, da ponovno uspostavi svoju potpuno samostalnu i nezavisnu Hrvatsku drzavu. Tu uspostavu ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oruzja. Njega ne vezu nikakve medjunarodne ni drzavopravne obveze iz sadasnjosti ili proslosti koje nisu u potpunoj suglasnosti s tim nacelima, niti ce se na takve obazirati u svojoj Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj.

.9. Hrvatski narod ima pravo na srecu i blagostanje kao cjelina, a isto tako pravo ima svaki pojedini Hrvat, kao clan te cjeline. Ta sreca i to blagostanje mogu se ozivotvoriti i ostvariti za narod, kao cjelinu, i za pojedince, kao clanove cjeline, jedino u posve samostalnoj Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj koja ne smije i ne moze biti sastavnim dijelom, ni u kojem obliku, ni jedne drzave ili bilo kakve ine drzavne tvorevine
.10. Hrvatski narod ima svoj suverenitet po kome on jedini ima vladati u svojoj drzavi i upravljati svim svojim drzavnim i narodnim poslovima.

.11. U Hrvatskim drzavnim i narodnim poslovima, u samostalnoj i Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj ne smije odlucivati nitko tko nije po koljenima i po krvi clan hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskog naroda i hrvatske drzave odlucivati ni jedan strani narod ili drzava.

.12. Seljastvo nije samo temelj i izvor svakog zivota nego ono samo po sebi sacinjava hrvatski narod, te je, kao takvo, nositelj svake drzavne vlasti u Hrvatskoj drzavi. I kraj svega toga, svi stalezi u Hrvatskom narodu sacinjavaju jednu narodnu cjelinu, buduci da i ostali stalezi u hrvatskom narodu, kojih su clanovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i porijeklo nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potjece iz seljacke obitelji, taj u devedeset slucajeva od sto nije hrvatskog porijekla ni krvi, nego je doseljeni stranac.

.13. Sva materijalna i duhovna dobra u hrvatskoj drzavi vlasnistvo su hrvatskog naroda, te je on jedini ovlasten raspolagati i koristiti se njime. Prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njene sume i rude ne mogu biti predmetom privatne trgovine. Zemlja moze biti vlasnistvo samo onoga koji je obradjuje sam sa svojom obitelji, to jest seljaka.

.14. Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest duznost. Stoga u hrvatskoj drzavi rad oznacava stupanj vrijednosti svakog pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja. Nitko ne moze imati ikakvih posebnih prava, nego iskljucivo duznosti prema narodu i drzavi svakome daju pravo na osiguran zivot.

.15. Vrsenje svih javnih funkcija vezano je uz odgovornost. Svatko tko u ime naroda ili drzave vrsi javne poslove bilo koje vrste odgovara svojim dobrom i svojim zivotom za sva djela ili propuste. No, duznost i odgovornost prema cjelini imaju biti temelj i svakoj djelatnosti u privatnom zivotu svakog pojedinog pripadnika hrvatskog naroda.

16. Teziste moralne snage hrvatskog naroda lezi u urednom vjerskom i obiteljskom zivotu, njegova snaga lezi u seljackom gospodarstvu, prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obrambena snaga u organizatornim prokusanim vojnim vrlinama. Prosvijetni i kulturni naprijedak hrvatskog naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokusanoj sposobnosti na polju znanosti, nauke i prosvijete. Industrija, obrt, kucna radinost i trgovina imaju biti ruka pomocnica cjelokupnom seljackom i opcem narodnom gospodarstvu. Te grane zivota imaju biti polje postenog rada i izvor dostojanstvenog zivota radnika, a ne sredstvo gomilanja bogatstva u rukama kapitalista.

.17. Skladno uzgajanje, promicanje i usavrsavanje svih narodnih vrlina i grana narodnog zivota zadaca je svih pregnuca javnih radova i drzavne vlasti kao takve, jer one daju potpuno jamstvo opstanka, vijekovnog bivstvovanja i blagostanja sadasnjih i buducih pokoljenja cjelokupnoga hrvatskog naroda, te opstojnost i sigurnost Nezavisne Drzave Hrvatske.

U Glavnom Ustaskom Stanu
dne 1. lipnja 1933
Dr. Ante Pavelic

HRVATSKI NARODE!

BOŽJA PROVIDNOST I VOLJA NAŠEG SAVEZNIKA, TE MUKOTRPNA I VIŠESTOLJETNA BORBA HRVATSKOG NARODA I VELIKA POŽRTVOVNOST NAŠEG POGLAVNIKA DR-a ANTE PAVELIĆA TE USTAŠKOG POKRETA U DOMOVINI I U INOZEMSTVU, ODREDILI SU DA DANAS PRED DAN USKRSNUĆA BOŽJEG SINA USKRSNE I NAŠA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA.

POZIVAM SVE HRVATE, U KOJEM GOD ONI MJESTU BILI, A NAROČITO SVE ČASNIKE, DOČASNIKE I MOMČAD CJELOKUPNE ORUŽANE SILE I JAVNE SIGURNOSTI DA DRŽE NAJVEĆI RED I DA SVI S MJESTA PRIJAVE ZAPOVIJEDNIŠTVU ORUŽANIH SNAGA U ZAGREBU MJESTO GDJE SE NALAZE TE DA CIJELA ORUŽANA SNAGA SMJESTA POLOŽI ZAKLETVU VJERNOSTI NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ I NJENOM POGLAVNIKU. CJELOKUPNU VLAST I ZAPOVJEDNIŠTVO CJELOKUPNE ORUŽANE SILE PREUZEO SAM DANAS KAO OPUNOMOĆENIK POGLAVNIKA!

BOG I HRVATI! ZA DOM SPREMNI!

POVIJEST FRANCETIĆA I BOBANA
Jure Francetić rođen je u selu Prozor, zaseok Vivoze, kod Otočca, 3. srpnja 1912. od oca Jurja i majke Kate, rođene Žubrinić. Pučku školu završio je u rodnom Otočcu. Ondašnju Gimnaziju počeo je u Senju gdje je pohađao prvo polugodište, dok je drugo polugodište i šesti razred završio u Otočcu. Dobrotom svog strica, koji mu je snašao troškove školovanja, dovršio je iduća dva razreda. Maturirao je u Križevcima 1931. U jesen iste godine upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu. Kao mladog studenta zanimalo ga je novinarstvo te je i napisao jedan tekst koji se nije dopao vlastodršcima. Francetić je uhićen, a članak zaplijenjen. Osuđen je na tri mjeseca zatvora i pet godina izgona iz Zagreba. Francetić je prisilno napustio Zagreb. Vratio se u Liku gdje će samo nekoliko mjeseci kasnije izbiti Velebitski ustanak. Tijekom ustanka upoznao se ustašama i ustaškom idejom o slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj pa im se priključio. Tu, na Velebitu prvi put je sreo svog kasnijeg zamjenika Rafaela Bobana. Kako ustanak nije uspio, morali su u emigraciju. Jure Francetić granicu je prešao 20. ožujka 1933., a samo četri dana kasnije, 24. ožujka 1933., položio je ustašku prisegu u logoru Borgataru u Italiji.

Iduće četri godine proveo je u emigraciji, prvo u Austriji, pa Italiji, a zatim Mađarskoj, u logoru Janka pusta. Vrlo talentiran Francetić je brzo savladao vojne vještine pa je ubrzo uslijedilo imenovanje dorojnikom. Stališkom odlukom br. 1. od 18. travnja 1934., Francetić je postao prvi dorojnik. Nakon atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra u Marseilleu, mađarske vlasti su, nakon diplomatskog pritiska iz Beograda, raspustile logor. Francetić je ponovno u Italiji, odakle se 17. studenoga 1937., zajedno s dr. Milom Budakom, nakon amnestije u Kraljevini Jugoslaviji, vraća u Domovinu. Po povratku u Hrvatsku ponovno je uhićen, i zbog političke djelatnosti, protjeran iz Zagreba. Aktiviranjem političkih veza uspjelo mu je povratiti se u Zagreb gdje je namjeravao nastaviti prekinuti studij prava, ali od bavljenja politikom nije odustajao. Da bi ga onemogućili u političkom radu vlasti mu šalju poziv u vojsku. Iako je tada bio običaj da novaci iz Hrvatske rijetko idu izvan hrvatskih granica, Francetić je upućen u Niš kamo su išli politički protivnici ondašnjeg režima. U Nišu i okolnim mjestima Francetić je odslužio propisani vojnički studentski rok. Položivši sve ispite u vojsci, kući se vratio s činom dočasnika. Iduću godinu dana uglavnom je boravio u rodnom Otočcu, jer mu je ponovno bio onemogućen studij, a zbog političke djelatnosti oduzet mu je čin koji je zaslužio u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Godinu dana kasnije ponovno je u Zagrebu, ali opet pod stalnim policijskim nadzorom. Uhićen je zbog sumnje da je, u ime hrvatskih nacionalista, brzoglasom poslao čestitku dr. Jozefu Tisu prigodom osnutka Slovačke Republike. Ponovno je osuđen na izgon iz Zagreba. Vrativši se kući već ga je čekao novi poziv za vojsku. Bilo je to potkraj 1940. Posavjetovavši se s prijateljima, odlučio je ne ići u vojsku koju nije smatrao svojom, vojska koja brani vlast koju je on doživljavao neprijateljskom. Održavši nekoliko vatrenih govora u vrijeme proslave Nove 1941., Francetić je napustio Otočac i 12. siječnja 1941. emigrirao u Njemačku. U emigraciji je ostao sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

U svibnju 1941. Poglavnik ga je imenovao Povjerenikom za Bosnu, sa sjedištem u Sarajevu. Ubrzo po dolasku utemeljio je ustašku dragovoljačku postrojbu koja se zbog boje uniformi prozvala Crnom legijom. Među prvima su bili predratne ustaše, Bećir Lokmić iz Semizovca, Srećko Rover, braća Buljan, Beljan i drugi. Napravio je nekoliko uspješnih operacija, od koji su najznačajnije one u Istočnoj Bosni kojom prigodom je oslobodio područje između Sarajeva i Drine, za što je odlikovan Željeznim trolistom III. stupnja s grančicama hrastova lišća. Sudjelovao je protjerivanju četnika iz doline Neretve i u osolobadjanju terena na Kozari gdje mu je partizanski mitraljezac pogodio vojnički ogrtač. Istakao se i borbama na Kalniku, dolini Vrbasa, borbama oko Kupresa, Livna i Tomislavgrada. U svibnju 1942. bojnu Crne legije bio je rasporedio u Makarsku i Vrgorac, ali budući da su ti gradovi bili pod upravom II. talijanske vojske, a NDH bez ratne mornarice, morao se povući. Iz Makarske se nakratko bio smjestio u Mostar, ali je središte Hercegovine, pod pritiskom Talijana, morao napustiti i povući se u Sarajevo. Te godine, u pauzi između dvije borbe, Francetić je u Sarajevu vjenčao Beatrice Zarinu, djevojku koja je s njim došla iz Italije. Vjenčani kum bio im je Drago Jilek.

Potkraj 1942. Pavelić ga je imenovao zapovjednikom Ustaške vojnice, a zapovjednik Crne Legije postao je njegov dotadašnji zamjenik Rafael Boban. Sredinom prosinca Francetić je boravio u Gospiću na organizaciji obrane grada kome je, nakon određenih talijanskih manevara i učestalijih poraza, prijetio pad u partizanske ruke. Nakratko se vratio u Zagreb posvršavati neke poslove i krenuo natrag u rodnu Liku. Na aerodromu u Gospiću čekao ga je domobranski časnik Milan Naglić kome se javio neposredno pred polijetanje iz Zagreba. Međutim, zrakoplov kojim je upravljao zastavnik Mijo Abičić prizemljio se u mjestu Močila kod Slunja. U neposrednoj blizini Močila bio je partizanski štab. Francetić je teško ranjen u sukobu sa seoskim stražama. Kad su u partizanskom štabu saznali tko je pao sa zrakoplovom, premjestili su ga u samostan u Slunju i pokušavali zaliječiti. Operirao ga je dr. Franc Kleinhappel i dr. Boško Božović. O padu Francetićeva zrakoplova obaviješten je i partizanski Vrhovni štab pa je Tito osobno zapovjedio da se poduzme sve da se Francetiću spasi život. Znali su koliko je Francetićevo značenje i koga bi sve Pavelić dao da mu partizani vrate najpouzdanijeg i najuspješnijeg vojnog Zapovjednika. Iz Vrhovnog štaba partizanskih postrojba poslan je fotograf kako bi njegove fotografije poslužile kao dokaz da je živ, ali i u propagandne svrhe. Filmovi su, tajnim partizanskim kanalima poslani u Zagreb gdje su razvijeni i slike objavljene. Kad su partizani u okolici Kupresa čuli da je Francetić poginuo napravili su veliku feštu. Mnogo veću nego kad su zauzeli Livno. Za njegovo oslobođenje partizani su tražili veliki broj zarobljenih drugova, no, Francetić nije preživio. Umro je u slunjskoj bolnici 28. prosinca 1942., a gdje je sahranjen nije poznato. Neki vjeruju da mu je posljednje počivalište u ondašnjem groblju, drugi su uvjereni da su tijelo bacili u neku jamu kod Močila, dok partizanski izvori navode da je u kamionu prekrivenom sijenom Francetićevo tijelo iz Slunja odvezeno u pravcu Bihaća. Točno mjesto sahrane, po tim navodima, nije poznato. Dva dana nakon Nove godine i u Zagrebu je objavljeno da je Jure Francetić nestao, a da je poginuo službeno je potvrđeno tek 30. ožujka 1943. Posthumno je, 27. ožujka 1943., odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost s pravom na naslov viteza, a prigodom proslave dvogodišnjice NDH, u travnju 1943., počašćen je naslovom ustaškog krilnika.

Rafael Ranko Boban, rođen je 22. prosinca 1907. u Sovićima (Bobanova Draga) kod Gruda. U emigraciju, gdje je upoznao Antu Pavelića, otišao je 1932. U dokumentaciji Glavnog ustaškog stana (izvor: Arhiv NDH) zabilježeno je da je u ustaški logor stupio 27. kolovoza 1932. i da je već tad imao čin vodnika. Iste godine vraća se u Hrvatsku i sudjeluje u Velebitskom ustanku. Ponovo bježi u Italiju. U arhivima iz emigrantskih dana u Italiji zabilježeno je da je po zanimanju oficir. Iako je često navođeno da je bio na Liparima Rafael Boban bio je na području Calabrije, općina Cita Nuova, a na Liparima je bio godinu dana mlađi mu rođak Mate Boban, također iz Bobanove Drage kraj Gruda. Inače, taj se je Boban istaknuo u borbama na Kupresu u ljeto 1942. za što je primio najveća vojnička odličja. Rafael Boban u Hrvatsku se vratio u travnju 1941. Bio je zamjenik zapovjednika, a nakon Francetićeve smrti i zapovjednik Crne legije. Pouzdani, provjereni i potvrđeni podaci kažu da je zadnju bitku protiv partizana imao 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju.