...zove se druga...
utorak, 08.02.2011.
Best of all she liked his eyes, such a translucent green, and so laughing.
Sa glavom zarivenom duboko u knjigu i mislima negdje tamo u XV stoljecu svadjala sam se sa autorom!
''Kako ti ocekujes da ja zapamtim sva ova imena, i jesil ih mogao nagurati jos vise u ovih 300tinjak strana?''
Sva sreca sto se bar u biblioteci znam kontrolisati da ne psujem kao kocijas. To je jedino mjesto na kojem ne progovorim ni rijeci, cak ni u pauzama, imam osjecaj da bih pokvarila trenutak savrsene tisine, zelje za znanjem i inspiracije.
U pola preduge recenice hvata me neocekivani i potpuno neobjasnjivi kasalj. Ne znajuci ni sama kako ali pokusavam da ga zaustavim. U tom trenutku ulazi on, sa svojim osmijehom popunjava citavu prostoriju i samo je on sada tu. Mase! Ja se i dalje borim sa kasljem i prevrcem ocima jer sam sigurna da sam bila jako crvena u licu zbog nedostatka zraka. Napokon dolazim sebi i masem nazad.
Nabacila sam neki polu-osmijeh! Najbolje sto sam mogla!
Necu sada misliti na njega. Pogled bacam na tisuce malih slova koje moram zapamtiti i vracam se u XV stoljece. Pocinje se spominjati ljubav i strast iz nekog razloga i sva moja paznja je usmjerena ka nekim ljubavnicima koji su isli u pakao i nazad zbog ljubavi a onda osjetim dodir na vratu.
Svaki dijelic koze je vristao. Instinktivno zatvaram oci i stavljam osmijeh na lice. On je. Znam po dodiru. Po mirisu.
Dizem glavu a on mi navlaci kapuljacu sa dzempera preko, bas kao djeca!
Ceka sa strane da je sklonim, popravim naocale i nasmijesim se i onda se vraca svojim knjigama.
Naginjem glavu nad knjigu i skrivam se od pogleda. Smijem se! Ne prestajem! Boli me lice od smijanja! Nedostajalo mi je ovo i oni djeciji pogledi i osmijesi. Trenutak istinske srece me tjera da idem vani i zapalim jednu. Uzivam u februarskom suncu. Razmisljam o nekim vitezovima iz knjige, pa o njemu, pa o ispitima, pa zurim u sunce, pa o knjigama koje moram procitati, pa o kafi koja mi je potrebna ...
Vracam se na svoje mjesto i sjedam ponovo. Listam. Ne znam gdje sam stala. Nervozna sam!
Gdje su moji vitezovi?
Koza mi se jezi. Priblizavas se znam. Grizem usnu i zmurim. Nadam se da samo prolazis. Ne prilazi! Ne opet i ne sad kad je previse sjecanja u grlu, spremaju se da izadju i traze te!
Postavljas sasvim smijesno pitanje!
''Kad nam je ispit?''
Kako ne znas kad je ispit za koji se pripremas?
''Nisam sigurna. Javim ti kad provjerim. Nisam prijavila tako da ne znam.'' - odgovaram previse brzo.
''Dobro. Cujemo se.''
Guram knjige u torbu. Nemam ja ovdje vise sta raditi. Sva koncentracija je u jednim zelenim ocima, usnama koje nekako cudno izgovaraju slovo 's' i onim loknicama.
Idem na kafu i na sunce. I idem da se smjeskam koliko mi vilica dopusti bez sakrivanja!
Idem da se radujem sitnicama koja nikada nista nece znaciti osobi poput tebe!
