utorak, 15.05.2007.
GRUPA PUTNIKA: SERGEJ JESENJIN, KURT COBAIN I JEDAN JURA
(Hajde, hajde, malo ćemo se stisnuti…)
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al' ni živjeti baš nije najnovije.
Dobra vam noć i dobro došli u moju kočiju.
Prije svega, molim vas za razumijevanje – zanemarite moj oboren pogled. Znate, pomalo me plaši ta sablasna, prozirna bjelina što se cakli iz nekad redom prelijepih očiju…
Ne moram vas posebno predstavljati jedan drugom, jer iako se vaši svjetovi nekada nisu nimalo doticali, danas se znate jako dobro, vaš je zajednički dom onaj nevidljivi oblak do kojeg ne dopiru, ali čiji sjaj slute ovozemaljske oči koje se odvaže uprti pogled koji put daleko u nebo...
Nego, upoznajte moju dragu prijateljicu Melankoliju. Neko vrijeme je kod mene u posjeti, ugodno provodimo vrijeme skupa, ona obožava vožnju u ovoj kočiji.
Podsjeća vas na nekog? Možda na vaše prijateljice koje ste ostavili uplakane nad mračnim humcima… Koje su bile dovoljno snažne da uliju nijanse plave sjete u vaše oči, ali preslabe da zaustave vidike boli koji su se sa tim istim bojama otvarali…
Sergej, ti to znaš najbolje. I tvoje prijateljice mi je najviše žao. Viđam je često… u prozračnoj nebesko-plavoj haljini, rasute sjajne kose i snuždenog pogleda… kako se muva oko onih redaka što si ih ostavio za sobom… žaleći za onim nepostojećim što su ostali perom netaknuti..
Kurt, jel tvoja Melankolija ona čudna, crna i raščupana ljepotica obavijena tamno-sivim velom i koju onako bolno presijecaju čak i loše izvedbe tvojih pjesama? Zaboga, ima i iglu..
Jura, oprosti, ali tvoju Melankoliju ne mogu zamisliti. Prestvaran si lik i prestvarna je djevojka za koju misle da te upravo njena ljepota ubila…
Gledam vas tako i ne mogu… jednostavno vam ne mogu reći jednu ružnu riječ, iako mi prvotna namjera bila dobro izgrditi vas.
Samo gledam ovako kako sjedite ispred mene…
Tri tragedije… Tri nasilna presijecanja spona života… Tri bolne praznine u čovječanstvu. Tri različite praznine u tri različita miljea…
Pitam se, gdje je ta tanka granica koja razdvaja predivne dubine d-mola i crnilo samodestruktivnosti?
…Oni, sami, gordi, dršću u visini,
Muče žednu zjenu ili revnu opnu;
Što ne mogu da nas u vis popnu…
Ponekad nije lako postići razumijevanje svijeta. Tragati za talasom u ustajalim i pod bremenom realnosti klonulim pogledima, koji ne razumiju uzburkanost u očima sanjara…
Ali, nije li bolje biti poseban i usamljen nego ukalupljen i okružen istim takvim ljudima? Zašto vas je na kraju ubilo to vaše zrnce posebnosti? Jeste li u tom presudnom momentu umjesto ponosa osjetili svu gorčinu tog vjetrovitog prostranstva, užasnu potrebu da sa nekime podijelite svoju bol kada više nije mogla stati u pjesme i note?
Koliko je čudovišna morala biti ta točka u kojoj je vaše nebo utonulo u obzor, nestalo u morima nad kojima ste do tada ponosno širili svoja velika krila? Jesu li ona ipak bivala
sve slabija pod naletima opakih oluja i čudovišnih valova pod vama? Koji vas je to glas uspio dozvati u okrilje njegovih ponora?
Pokušavam to ovako lijepo opisati jer mi je ružno je i bezveze jednostavno vas proglasiti depresivcima. Iako su neki od vas dobili i svoje dijagnoze. Razne.
(nije lako pričati sa tri osobe istovremeno i neću više nikad ovako pretrpati kočiju...)
Isti ste tek po načinu na koji ste skončali vlastite živote.
Sergej, čak i kad se najviše ljutim na tebe, nepojmljivo mi je promatrati te kao mračan klinički slučaj, koji u zanosu turobnih stanja para po stihovima… dok mu ne dopizdi i dok ne shvati da mu to ne olakšava situaciju… pojmivši besmisao svega, pa i čekanja novog svitanja, nevinog i obećavajućeg… i onda… da, i onda….
Gledam u vas iako čitavo vrijeme izbjegavam direktan susret sa vašim bijelim dupljama… Ipak, skupljam hrabrosti… moram ući duboko u njih, moram doznati… Moram vidjeti te slike koje se listaju pred vašim očima…
Očito mora postojati neka granica u kojoj se sav naš svijet pretvara u okrutni bezdan u koji se pada i pada… i ne postoji dno od kojeg bi se odgurnuli i počeli dizati natrag prema gore….
Kada misli postanu prožete očajničkim traženjem načina oslobađanja od tog sve bolnijeg i bolnijeg poniranja….
To je taj neki trenutak u kojem se zaspati i buditi se postaje nepodnošljivo zamorno… (E,Charles i ti si biser poput ove trojice u kočiji i sad mi je malo krivo što nisam i tebe uspjela utpati…)
U vašem cijelom držanju gledam osudu… "Ti to ne možeš razumijeti, ma koliko se trudila"… govore mi vaši prozirni glasovi…
(Gdje li sam to nedavno čula?)
…možda zato što je svaki moj dosadašnji poriv da se bacim kroz prozor bio odlučno presječen, kad već ne zdravim razumom onda znatiželjom…. Pa moram saznati kako će se dalje odvijati priča mog života!
Jura, zar ne vidiš koliko je to bedasto bilo? Daj se okreni oko sebe… ako nećeš sam, prisilit ću te da pogledaš barem jednom oči u oči te tajanstvene obronke tvoje budućnosti… sve putove kojima si mogao proći, sve ono što si mogao postati, sve snove koje si mogao ostvariti... i tugu u njenim očima, da… očima koje nisu ništa krive, a osuđene su u svakom drugom pogledu čitati osudu…
VIDIŠ LI SADA KOLIKO JE TO GLUPO BILO?????
Ah, Kurt, na tebe neka se deru tvoji fanovi, ja sam te pozvala samo zato jer sam te htjela pitati kako uspijevaš tako precizno nanijeti tuš na oči?!
(Imaš pravo, ne stoji mi, haha)
I da, društvo, ne mogu odoljeti da ne bacim još ova dva retka… mada autor istog nije ništa bolji od vas… i imam dojam da vas zbog te njegove nedosljednosti neće dotaći… al eto, da pucam po vama sa svim svojim oružjem…
Naš je planet radostima ubog nešto
Treba otimati radost danima što bježe
Na svijetu umirati nije teško
Stvoriti život daleko je teže
(Sergej, što govoriš? Haha, da, rano se sjetio...)
I još nešto….
Zar nije bezvezna ta monotonija i dosada u koju ste uplovili nakon što ste zatvorili vrata svojih mada tužnih i ponekad bolnih, ali ipak zanimljivih svjetova? U svakom slučaju zanimljivijih od bilo kakvog raja, pakla, Elizejskih poljana… čega već…
Joj, ljudi moji...
