ponedjeljak, 26.03.2007.
PUTNIK ŠESTI: MELANKOLIJA
U jednom od onih pajzlova sa kariranim stolnjacima i nekrštenim vinom
Umalo da me Potiski đilkoši konačno dotuku violinom…
(Napokon gledam u to lice što se mjesecima skrivalo u sjenkama nekih bezbrižnih osmjeha…)
…Pesma beše o suncokretu,
do zla boga žalosna…
Dobra ti noć, najbolja moja prijateljice…
Privučena mirisom tihe samoće napokon si stigla… i sjediš tu kraj mene gutajući svaku moju misao tim ogromnim očima…
Oprosti, mila, ali biti ću iskrena. Nisam uopće razmišljala o tebi otkako sam ti ono bila otvorila širom svoja vrata, i otkako me umjesto tvoga daha zapuhnuo samo nježan miris kasne jeseni (da, ove godine nevjerojatno nježan)….
Tek si mi nekoliko puta nakratko namignula iz prikrajka i svaki se put izgubila u onim nekim dubinama nepostojećeg…
(Ponekad mi se učini da svaki čovjek ima svoju Melankoliju koju udomljuje preko zime… netko manju, netko malo veću… nečija se mirno skrasi drijemajući kraj kamina, nečija je ipak malo nemirnija…)
…Kis napraforgo, lepi goropadni cvet
Zbog kog se Sunce s neba spustilo na svet
Da sazna što u sene glavu okrenu?
Da sazna kom se sveti
Kad ne gleda za njime ko svi drugi suncokreti?…
Proljeće je stiglo, zar ne vidiš? Da, znam bile su pomalo zbunjujuće one blage kiše što su ispirale zaostale mirise ljeta koje se, umjesto da nas napusti, mjesecima pretvaralo u novo proljeće.
Kao da si čitavo vrijeme stajala zbunjena pred vratima ne znajući da je stiglo vrijeme da pokucaš… I kao da te odjednom prevarilo to cvijeće…
Ovu haljinu protkanu svježim mirisom ljubičica još nisam vidjela na tebi i moram priznati da ti stoji mnogo bolje od onih zagasitih boja uvelog lišća…
Ni tvoje lice nije onako tužno i umorno, ali ipak pružaš svoje ruke prema meni blago… da bi me brižno zaogrnula tom tihom sjetom…
I tako predivno mirišeš… još dugo, dugo nakon što siđeš, u kočiji sa mnom će se voziti taj opojni miris cvjetova iz tvoje kose…
…U suzici što blista
Čuda se trista vide…
Zagrli me, mila… i pričaj mi…
* * *
To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.
Otkud sada to? Da, ovakve stvari teško legnu na dušu ako su donesene tvojim šapatom… Ali me u ova predivna proljetna jutra, obasjana toplim suncem što jasno oslikava te daljine, ne možeš ubiti time… kad ih vidim da su još uvijek dovoljno daleke da izgledaju kao sreća što se nazire iza prostranih obronaka budućnosti.
Ovaj put to ti ne prolazi, probaj dalje…
…tvoja je sreća samo tvoja stvar,
al' zato tvoja tuga
to je već priča druga,
to na moj račun ide…
Ne, ne govori mi o njemu, ima on svoju pratiteljicu koja mu je tisuću puta vjernija nego što si ti meni… i ne navraćaj nikako još i ti u njegov dom... znam ja da ti povremeno voliš leći i na njegovu dušu… ali težinu tvog dodira ovaj put ne bi podnio…
…Da, rekli su mi da je lepa…
Ali baš tako? To nisu rekli…
Neke su riječi toliko snažne u svojoj nježnosti da i ne primijetimo da smo im se prepustili… Ne, ne, ne…
Odsjaj ljubavi u nečijim očima najmanje je što nam sada treba, ma bio on tisuću puta netko naš…
Dogovorile smo se davno kojim putem idemo, sjećaš li se? Da, baš tim beskrajnim poljem… Same… ja i ti…
…ja nemam nigdi nikoga,
al moja priča prosta je…
što god ih manje zavoleš,
manje ti njih nedostaje…
Najdraža moja, vidim da si tu i da je sada sve u redu.
Volim kad puštaš u mene taj čudesan, zajedljiv otrov… kada mi šapućeš loše stvari tim nepostojanim zagrljajima koje toliko trebam da bih preživjela…
Hajde, pričaj mi, višak će ionako poteći kroz one nevidljive i neshvatljive suze….
Da, možda su njihovi pogledi suviše plitki i nikada ne zavire do naših dubina, isto kao što nikada ne bivaju preplašeni magnetskom privlačnošću onog blještavog sjaja što se nazire iz tih bezdana… (…no nevješto zaigrane riječima nikad ga ne dodirnusmo… što mu se više približavamo pružajući ruke prema njemu, to nam on više izmiče…)
I možda su njihova krila preslaba za let do naših oblaka… (sretnemo mi na nekim visinama ponekog starog znanca, i radosno mu mahnemo… i onda žalosno gledamo kako nestaje pred našim očima dosežući neke svoje vlastite visine…)
Ali… Zašto svaki put nestaneš rasplinuvši se u djeliću sekunde? Zašto me ostavljaš sasvim samu sred tog prostranstva?
* * *
S vrha brda svaka staza vodi nizbrdo…
Eto, već mogu zamisliti i onaj trenutak u kojem se polako budim i osvrćem oko sebe… u kojem ponovno sabirem komadiće svoje svjesnosti što sam ih pogubila u prostranstvima oblaka i u onim dubinama… i u kojem na lice stavljam ovozemaljski osmijeh, otvaram vrata svojih misli i osjećaja ljudima… i ponekom Čovjeku…
Čekaju oni mene, znaš… iznenadila bi se koliko strpljivosti i sposobnosti praštanja kriju ta uboga ljudska bića…
Ali još nije stigao taj čas…
Jer sred ovog suncem okupanog, mirisnog prostranstva, u ovome trenutku stojimo samo nas dvije… nasmiješene i zagrljene…
Krenimo, mila…
Ova vožnja još će potrajati…
...a preda mnom put za do vraga…
Sjedi tu kraj mene… i sačekajmo skupa sljedećeg putnika…
