U jednom od onih pajzlova sa kariranim stolnjacima i nekrštenim vinom
Umalo da me Potiski đilkoši konačno dotuku violinom…
(Napokon gledam u to lice što se mjesecima skrivalo u sjenkama nekih bezbrižnih osmjeha…)
…Pesma beše o suncokretu,
do zla boga žalosna…
Dobra ti noć, najbolja moja prijateljice…
Privučena mirisom tihe samoće napokon si stigla… i sjediš tu kraj mene gutajući svaku moju misao tim ogromnim očima…
Oprosti, mila, ali biti ću iskrena. Nisam uopće razmišljala o tebi otkako sam ti ono bila otvorila širom svoja vrata, i otkako me umjesto tvoga daha zapuhnuo samo nježan miris kasne jeseni (da, ove godine nevjerojatno nježan)….
Tek si mi nekoliko puta nakratko namignula iz prikrajka i svaki se put izgubila u onim nekim dubinama nepostojećeg…
(Ponekad mi se učini da svaki čovjek ima svoju Melankoliju koju udomljuje preko zime… netko manju, netko malo veću… nečija se mirno skrasi drijemajući kraj kamina, nečija je ipak malo nemirnija…)
…Kis napraforgo, lepi goropadni cvet
Zbog kog se Sunce s neba spustilo na svet
Da sazna što u sene glavu okrenu?
Da sazna kom se sveti
Kad ne gleda za njime ko svi drugi suncokreti?…
Proljeće je stiglo, zar ne vidiš? Da, znam bile su pomalo zbunjujuće one blage kiše što su ispirale zaostale mirise ljeta koje se, umjesto da nas napusti, mjesecima pretvaralo u novo proljeće.
Kao da si čitavo vrijeme stajala zbunjena pred vratima ne znajući da je stiglo vrijeme da pokucaš… I kao da te odjednom prevarilo to cvijeće…
Ovu haljinu protkanu svježim mirisom ljubičica još nisam vidjela na tebi i moram priznati da ti stoji mnogo bolje od onih zagasitih boja uvelog lišća…
Ni tvoje lice nije onako tužno i umorno, ali ipak pružaš svoje ruke prema meni blago… da bi me brižno zaogrnula tom tihom sjetom…
I tako predivno mirišeš… još dugo, dugo nakon što siđeš, u kočiji sa mnom će se voziti taj opojni miris cvjetova iz tvoje kose…
…U suzici što blista
Čuda se trista vide…
Zagrli me, mila… i pričaj mi…
* * *
To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.
Otkud sada to? Da, ovakve stvari teško legnu na dušu ako su donesene tvojim šapatom… Ali me u ova predivna proljetna jutra, obasjana toplim suncem što jasno oslikava te daljine, ne možeš ubiti time… kad ih vidim da su još uvijek dovoljno daleke da izgledaju kao sreća što se nazire iza prostranih obronaka budućnosti.
Ovaj put to ti ne prolazi, probaj dalje…
…tvoja je sreća samo tvoja stvar,
al' zato tvoja tuga
to je već priča druga,
to na moj račun ide…
Ne, ne govori mi o njemu, ima on svoju pratiteljicu koja mu je tisuću puta vjernija nego što si ti meni… i ne navraćaj nikako još i ti u njegov dom... znam ja da ti povremeno voliš leći i na njegovu dušu… ali težinu tvog dodira ovaj put ne bi podnio…
…Da, rekli su mi da je lepa…
Ali baš tako? To nisu rekli…
Neke su riječi toliko snažne u svojoj nježnosti da i ne primijetimo da smo im se prepustili… Ne, ne, ne…
Odsjaj ljubavi u nečijim očima najmanje je što nam sada treba, ma bio on tisuću puta netko naš…
Dogovorile smo se davno kojim putem idemo, sjećaš li se? Da, baš tim beskrajnim poljem… Same… ja i ti…
…ja nemam nigdi nikoga,
al moja priča prosta je…
što god ih manje zavoleš,
manje ti njih nedostaje…
Najdraža moja, vidim da si tu i da je sada sve u redu.
Volim kad puštaš u mene taj čudesan, zajedljiv otrov… kada mi šapućeš loše stvari tim nepostojanim zagrljajima koje toliko trebam da bih preživjela…
Hajde, pričaj mi, višak će ionako poteći kroz one nevidljive i neshvatljive suze….
Da, možda su njihovi pogledi suviše plitki i nikada ne zavire do naših dubina, isto kao što nikada ne bivaju preplašeni magnetskom privlačnošću onog blještavog sjaja što se nazire iz tih bezdana… (…no nevješto zaigrane riječima nikad ga ne dodirnusmo… što mu se više približavamo pružajući ruke prema njemu, to nam on više izmiče…)
I možda su njihova krila preslaba za let do naših oblaka… (sretnemo mi na nekim visinama ponekog starog znanca, i radosno mu mahnemo… i onda žalosno gledamo kako nestaje pred našim očima dosežući neke svoje vlastite visine…)
Ali… Zašto svaki put nestaneš rasplinuvši se u djeliću sekunde? Zašto me ostavljaš sasvim samu sred tog prostranstva?
* * *
S vrha brda svaka staza vodi nizbrdo…
Eto, već mogu zamisliti i onaj trenutak u kojem se polako budim i osvrćem oko sebe… u kojem ponovno sabirem komadiće svoje svjesnosti što sam ih pogubila u prostranstvima oblaka i u onim dubinama… i u kojem na lice stavljam ovozemaljski osmijeh, otvaram vrata svojih misli i osjećaja ljudima… i ponekom Čovjeku…
Čekaju oni mene, znaš… iznenadila bi se koliko strpljivosti i sposobnosti praštanja kriju ta uboga ljudska bića…
Ali još nije stigao taj čas…
Jer sred ovog suncem okupanog, mirisnog prostranstva, u ovome trenutku stojimo samo nas dvije… nasmiješene i zagrljene…
Krenimo, mila…
Ova vožnja još će potrajati…
...a preda mnom put za do vraga…
Sjedi tu kraj mene… i sačekajmo skupa sljedećeg putnika…
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
NALAZITE SE NA PUTU...
jedne nevidljive kočije... u beskonačnoj vožnji kroz mnoge perivoje na ovoj i svim drugim planetama... u potrazi za skrivenim zrncima posebnosti... na svakom dijeliću tog puta... na svakom i najmanjem raskršću... i u sebi samoj...

ŠTO DA VAM DARUJEM?
OSIM TOG SVJETLOCVIJEĆA I TUGOLIŠĆA MOJIH RIJEČI.
JA PRIPADAM SVOJIM RIJEČIMA,
KOJE PRIPADAJU VAMA...
R. Ausländer

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.
Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.
Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
Miroslav Antić

Tako putuju zvijezde
neshvaćene i uvijek iste!
I dok se mi batrgamo u lancima svojim
ti sve udaljenija blistaš.
Tvoj život je samo svjetlost!
Ako iz mojih tmina
pružim prema tebi čežnjive ruke,
ti se samo smiješiš, al' ti me ne razumiješ.
Hermann Hesse

Kao što radio glazbu lišava njezine čulne ljepote,
kvari je,
grebe
i zaslinjuje,
a ipak ne može posvema zatrti njen duh -
upravo se tako život,
takozvana zbilja,
oko sebe razbacuje prekrasnom slikovitom igrom svijeta...
Ako nismo magarci, tomu se smijemo...
Hermann Hesse

U spiljama neizrecive tuge,
Kamo me Sudbina bacila već prije,
Gdje niti zraka svjetlosti ne sije,
I uz mrzovolju, gdje su noći duge,
Ja sam kao slikar za koga još vrijede
Zlobne osude, da slika u tami,
Ili sam ko kuhar, koga samo mami
Da priprema srce svoje da ga jede.
Na časove sjaji, pruža se i blista
Prikaza divote, a i sve miline,
Po zasanjanosti to je ona ista,
Kada dosegne do pune veličine,
Da je prepoznajem jer je tako jasna,
To je Ona, mračna, ali ipak krasna.
C. Baudelaire

Sastavila sam te kao pjesmu
od simbola,
i sada ne znam što značiš.
Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.
Danas
stojiš predamnom tuđ i dalek
u meni svršen, u sebi započet.
O što sam ono htjela tobom reći?
Vesna Krmpotić

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.
Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.
Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.
Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješis!
I ništa te kao ne boli.
Enes Kišević
Svakome je od nas zapisano da putuje od nemila do nedraga i da nema ni ceste ni noćaja. (T.Ujević)

Stani za tren,
Ti koji voziš ostatke mojega sjaja
Uz brzu rijeku!
Ljeto je izblijedilo
I hlad se prostire povrh stijena.
Ne kori moje prazne ruke.
One su oprezne kao grobari
Koji štede stare pjesme
Za jedan kameni stol pod lipom
Gdje se svetkuje tišina.
Uzalud pališ ognjeve na brijegu,
Uzalud zoveš moja stada
Razbježana po humcima
Od straha pred surovom trubljom
Onoga koga sam voljela radosnije nego tebe.
Ti ih ne možeš dozvati natrag.
Pusti ih neka tumaraju
Po izgaženim travnjacima!
Ne kori moje izgubljene dane.
Moje godine, tužne sestre
Tvoje obeshrabrene mladosti.
Trebalo bi noćas biti raskošan
Kao vrt suncokreta, bujan
Kao kiša i lijep kao jezero,
Da razveselimo ova stabla
U kojima već krila klonulih ptica
Plaše nepostojano sunce.
Mnogo moraš tražiti od mene
Da se naviknem na tvoje želje
Kao na šumu i oblake.
Moraš mi pričati jednostavne bajke
Da glas tvoj umiri moje oči
Da se ne osvrćem više
U tuđinu prošlosti.
Gle! Ne stigosmo li već
Do one okuke gdje šum
Nagle vode postaje tjeskoban!
Priđi! Ljeto je izblijedilo
I hlad se prostire povrh stijena.
Ovo raskršće
Neće se više vratiti. Ovo je svadba
Omorike i jezera.
Krenimo mili!
Opijmo kočijaša što vozi naše dane
Da ne zna kud se uspinje naš put
Ni pred kojom provalijom će stati
Razigrani vranci ljubavi.
Vesna Parun

kamo li idemo
bez briga, budi bez briga
kada se smrači i postane hladno
budi bez briga
ali
s muzikom
što nam je činiti
veselo s muzikom
i misliti
veselo
u lice kraja
s muzikom
i kamo nosimo
najbolje
naša pitanja i breme svih godina
u praonicu snova, bez briga, budi
bez briga
što se dešava
najbolje
kada mrtvačka tišina
nastupa
(I.Bachmann)

SADRŽAJ ROMANA
Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njezino lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj ne nastanjuje.
Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.
Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje....
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?
Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.
Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.
Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno drugome,
mogli su, konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.
Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše:
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.
Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.
Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi - piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.
Zvonimir Golob
