srijeda, 10.01.2007.
PRVI PUTNIK: VESNA PARUN
Opijmo kočijaša što vozi naše dane. Kao prvo, oprosti, Vesno što posudih ovaj stih kovan u inspiraciji i pjesničkom žaru za naslov ovako nečeg ljudskog i svakodnevnog ko što je blog.
Imaš, dakle, čast da sjedneš prva na tu stolicu, na to mjesto do mene, u mojoj kočiji…
Gle, ja nemam pojma da li si ti uopće još među nama... živa i to... (zbirka koju držim ispred sebe je iz osamdeset i neke, a ti si rođena dvadeset i druge…)
Ne čitam ja ničije biografije (osim katkada svoje otužne i neobjavljene) i ne može čovjek puno naučit od mene o takvim stvarima. Kao ni o životu, jer jadno i slabašno je breme godina mojih.
Srećom, svi mi jesmo gospodari sveta, tu negde s dvadeset i šest… (mudra misao lako utkana u note vještinom jednog za mene i više nego posebnog umjetnika). I još većom srećom, dvadeset i šesta u mom slučaju okrenut će se tek za 4 proljeća pa mirne duše još neko vrijeme mogu glumiti gospodaricu svijeta.
No, Vesno, ako ipak jesi živa i ako vidiš ovo, oprostit ćeš mi što sam te na prepad posjela ovdje ovako. Uostalom neću te kuditi okrutno kao što ću neke druge..
(i ispričavam se što smo na ti..ja mislim da Englezi neke stvari razumiju bolje od nas..svi smo mi jednaki, samo je bog iznad nas…ako uopće postoji)
Krenimo, dakle.
Kao prvo, neizmjerno se divim tvojoj grandioznoj snazi koja isparava iz tvojih stihova. Divim se mnogo tvojoj posebnosti. I osjećam neku čudnu bliskost s tobom.
Ali Vesno…čemu takva tuga i crnilo u svim tvojim stihovima??
Kažeš, dakle, da si ljubila najljepše mladiće u svojoj dolini i u svim dolinama..i kažeš da..
…Kada su prepoznali u mojim očima osmijeh kojim žena sebe dariva zauvijek
Onome s kim će podijeliti tajnu,
Oni su odvrnuli svoje lice od mene…
… Eh, da. Gle, meni se to desilo isto par puta i mislim da je sasvim OK da se čovjeku koji put dese i neke ružne stvari…
…bez crne bela ne bi vredela…
(često ću citirati ovog čovjeka, a neću navoditi referencu, no oni koji ga znaju neće mi to zamjeriti, a onima koji ga ne znaju neće biti ni važno)
Samo što...iz usta jedne ovako iskusne, i žene godinama poznim, zvuči nekako stvarno i sudbinski…
Vrijeme u kojem si ti živjela svoju mladost i vrijeme u kojem ja živim svoju. Dvije planine i duboki ponor ispunjen žestokom pobjedom ravnopravnosti. Ali…zar JOŠ UVIJEK da bi bile željene i voljene moramo glumiti da smo preuzvišene i nedohvatljive??
(hajde, Vesno reci…»mala što melješ gluposti, pa ti barem taj odgovor znaš.. taj fenomen znanost o čovjeku može fino pojasniti. Riječ je naprosto muškoj prirodi lovca i osvajača.»… iako se i desila u međuvremenu neka emancipacija … Jeb ga, kad evolucija uzima maha samo u intervalima milijuna godina..)
Pjesma je to u kojoj se NE nađoh ja mlada.. Srećom. Ali je ujedno i pjesma koja bi mogla biti crna vizija moje budućnosti. Nesrećom. Jer odražava moj duh (ŽELIM SVE SVE SVE..ČARI OVOGA SVIJETA U SVOM NJIHOVOM SJAJU I OČAJU.. I JOŠ MNOGO VIŠE OD TOGA…). Pjesma je to, dakle, o robinji i gospodarici. Pjesma u kojoj je žena u jedan tren pokorna i mila košuta, a ne okreneš se ona je snažna i okrutna grabežljivica…pjesma o privrženoj djevojčici i nesputanoj… lutalici (zar nema nijedne ženske imenice ovog značenja, a da ima pozitivnu konotaciju?!)…Pjesma o ljubavi i pjesma o vjeri u ljubav….pjesma o izgubljenoj vjeri u ljubav… pjesma o okrutnom propadanju snova i ideala.
A za mene… to je tek obična pjesma o životu. Valjda zato jer sam je tek bila načela…
Mudra si ti. I imaš dara. Eh, gdje su meni te riječi duboko skrivene u zabačenim kutovima duše (jel duša ovo što ja krijem u grudima?), a ti ih prosto i lako vadiš i oblikuješ, igraš se...
Čitajući tvoje stihove zamišljam te kako stojiš uspravno prkoseći orkanima života…ledenog odsjaja u toplom pogledu... neslomiva i nepobjediva, u crnom oklopu u kojem ostaješ dama. U isti tren ti se divim i ježim te se.
Nekim novim stihom, opet, prosto rasplineš taj oklop… darujući nam svoje ogoljelo srce na dlanu…
…Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah
Svojim suzama…
Svoje hrabro i nesebično srce.
Vesnice, ma što si dala da te slome?
Reci mi… zašto imam osjećaj da su ti tvoji sjajnomodri stihovi, koji poput spužve upijaju depresivne sate mog života, tek crni ispljuvak iz tvojih ponosnih njedara? Bolesni tumor koji si prkosno izbacila iz sebe.
Da preživiš i da nastaviš.
I neuhvatljivu mladost ti pokušavaš zaustaviti pjesmom. Okovima rime robiš je u stihove bolno svjesna svake bore i svakog novog dana što taloži breme života.
Ali, ja sam mnogo mlada i zato ni riječi više o tome neću reć..
Ne vole te puno, Vesnice moja. Ni tvoje dekadentne stihove nikad nisu previše slavili. A ti, Kraljica margine nepostojećeg Svijeta i ne mariš mnogo o tom.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih...
(dopusti mi Vesno, dopustit će mi i Đole mi da ovdje stavim, te nježnošću i divljenjem protkane riječi namijenje, znam nekom drugom)
Jer upravo su one tajanstvena spona naše bliskosti, o kojoj smo pričale na početku.. Dopusti mi da te vidim u tom galebu u kojem svakim danom sve više i više sebe prepoznajem. Na vlastiti užas. (I krišom omaknutim smiješkom ponosa)
I za kraj, da ti kažem, Vesno – uspjela si. Uspjela si u tome da mene izbirljivu i do zla boga zahtjevnu (ženu sa srcem djevojčice) dirne poneki tvoj stih. Stoga, neka tvoju veličinu hrane i ove mrvice mog priznanja rasutog u beskraju ovog virtualnog prostora.
A tvoje knjige neka i dalje počivaju na policama prašnjavim. I ova koju eto držim u svojoj ruci uskoro će se opet trunuti tamo.. do novih ruku žednih patetike i tuđeg očaja.
Gle! Ne stigosmo li već
Do one okuke gdje šum
Nagle vode postaje tjeskoban!
Kočijaš je umirio na tren divlje konje i mirno stojimo sred još jednog raskrižja koje se neće vratiti nikada.
Gle, i ja stojim i osluškujem..
I lagano nas dotiče tek blagi povjetarac.. neka na tren u nježni smiješak razvuče te tvoje naborane usne (ako ikad budeš čitala ovo). Sa ovog svijeta il sa onog..
Idi sada, Vesno.
Možda te zovnem još koji put.
