Prodolzuvam.Ke stignam li do taa cel nekogas, Boze moj?Ke go vidam li svetloto na denot i liceto barem na eden covek?Ke ja stignam li taa tocka, pred mene da me stigne nekoj drug, nekoj koj ke me spreci od ovoj pat, nekoj koj nema da mi se smiluva?
Ne.Nema da stignam do mojata dolgo posakuvana i ocekuvana cel.Nema da stignam do nea nikogas.Taa e gasi.Isceznuva mojata nadez.Umira.
Ostanuvam i ponatamu tuka.Ostanuvam na ovaa istoto mesto uste so godini, so vekovi.Koj li ke gi trpi i podnesuva istite macenja od strana na nevidlivoto, istite udari vo vnatresnosta na moeto telo?
Ostanuvam i ponatamu vo ovaa pustina, pustina bez kraj, bez konecnost.Mozebi ke bese podobro da isceznev i jas, no istotaka i toa bi znacelo eden vid na mojot spas, eden od mnogute vidovi na moite zelbi.
A, ne. Sudbinata ne mi e takva.Sudbina mi e ona koe sto sega go dozivuvam i prezivuvam, no do koga?Se razbira dodeka sudbinata nesto drugo ne mi odredi, no prasanje e dali ke se sluci toa?