18.02.2006., subota
PROSJAK
 Ulicom hladnom i kišama okupanom, pokraj redova drveća od zime pustog, prolazi sjena sporim i tromim korakom, čovjeka pokislog, što život slomi mladog. Lice i oči skriveni mu od pogleda, ne želeć` da itko vidi kako ga boli i da je njegovo srce komadić leda, što tiho za samo malo ljubavi moli. Prema skorom karaju, on je sada krenuo, polako bez želje i volje za životom, kao poljski cvijet, bez vode uvenuo. Suze ispunile lice ko` kapi kiše, a žalost mu obuzela prosjačku dušu, jer zna vratiti se neće nikada više. |
15.02.2006., srijeda
BOL
|
Bezobzirno mi dušu probola oštra bol, kada ugledao sam sina svoga tada, kao da mi netko na ranu stavio sol, zaplakao sam od teške tuge i jada. Suze su potekle kao brza rijeka, niz tužne obraze, moje i moga sina, sliku tu na srcu nosit ću dovijeka, bolničkog kreveta i suza moga sina. Sve će bit u redu, utjeha mi je mala, kad vidim te oči, kako žalosno zrače, a do jučer iz njih, dječija sreća cvala. Moram biti kamen, stvarno moram biti jak, sada ne smijem pognuti glavu životu, jer životni put nikada nije bio lak. |
05.02.2006., nedjelja
KRIVNJA
|
Noćas sam draga opet mislio na tebe, iako sam svjestan da na to nemam pravo, ali jednostavno ne mogu protiv sebe i krivnje što lomi moje srce krvavo. Svijet mi bio šaren, a ti savršena i sve smo imali, našu ljubav i sreću, a sad je to priča prošla i završena, koju do kraja života prežaliti neću. Nevjera je teški kamen što dušu gnječi kao da nikad neće otići i pasti, a rekli su da vrijeme rane liječi. Al nadam se da ti se život odužio, dao nekoga s kim ćeš podijeliti sreću, a mene zaboravi, nisam te zaslužio. |
01.02.2006., srijeda
POZDRAV PRIJATELJU
|
Odlazim ti prijatelju dragi moj tamo daleko gdje sunce vječno sja i sreća moje lice obasipa, gdje nestaju sjećanja o ženi toj. Odlazim ti prijatelju moj dragi, jer srce sada snage nema više, ono bez nje je svakim danom tiše, bez usana i tih očiju blagi. Odlazim ni pozdravio te nisam, ali ni ti mi nemožeš pomoći, kad zaljubih se u ženu te noći, što prvi i zadnji put vidio sam. Oprosti mi prijatelju sada na kraju, što nisam mogao izdržćati više, al duša mi napokon sretna diše ovdje u ovom mom malenom raju. |
| < | veljača, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Na ovom blogu ću pisati svoje pjesmeKako je lijepo biti čovijek
mirne duše i srca čista,
kad život ne pritišće grijeh,
a lice kao sunce blista
Volim ih čitati:
Dunja mirisna
Kamelija
Erin
Katy
Omcho
Lajla
(ne)zaljubljena
hera
elena
život mi oduzmi
tajanstvena
crnaa
mica maca
cube
sunce
amy
sanjalica ljubavi
ninči
a gdje je ljubav
katya
gabi
Blog
Pišite mi na
pjesnik28@net.hr
FRANCESCO PETRARCA
XI
Nosite, gospe tu koprenu krasnu
na suncu i u sjeni,
otkad žudnju vidjeste u meni
s koje mi svako ino htijenje zgasnu.
Dok slatke misli u sebi sam krio,
što željama su slomile mi pamet
lice već viđoh samilošću sjati;
al kad vas Amor upozori na me,
kose je plave veo obavio,
a nesta pogled koji ljubav prati,
što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati
taj veo tako kleti,
što, na smrt moju, i zimi i ljeti
očiju divnih krije svjetlost jasnu.
XXXI
Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj davna,
u najdičnijem bit će dijelu neba.
Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogla gledat lijepost njenu,
blažene duše njoj hrlit sve će.
Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;
u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjala,
Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.
XXXII
Kako se bliže moji zadnji časi,
a život ljudski redom kratko traje,
vidim da vrijeme ni hipa ne staje
i lažna nada pomalo se gasi.
Mislima velim: o ljubavi niti
zborit ne smijemo, jer u svakom trenu
snijeg kao novi nestaju i venu
snage nam tijela; mirni ćrmo biti;
s njim će sve nade prestati da žive,
s kojih smo bili u zabludi dugo,
sve što veseli, boli, srdi, plaši:
te ćemo spoznat da često i drugog
privlače stvari lažljive i krive;
uzalud da su uzdisaji naši.
PABLO NERUDA
KAD UMREM
Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.
Hoću da živiš dok te uspavan čekam
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pjeskom kojim smo hodali.
Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega
zato cvjetaj i dalje rascvjetano,
da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog momu pjevanju.