Bezobzirno mi dušu probola oštra bol, kada ugledao sam sina svoga tada, kao da mi netko na ranu stavio sol, zaplakao sam od teške tuge i jada. Suze su potekle kao brza rijeka, niz tužne obraze, moje i moga sina, sliku tu na srcu nosit ću dovijeka, bolničkog kreveta i suza moga sina. Sve će bit u redu, utjeha mi je mala, kad vidim te oči, kako žalosno zrače, a do jučer iz njih, dječija sreća cvala. Moram biti kamen, stvarno moram biti jak, sada ne smijem pognuti glavu životu, jer životni put nikada nije bio lak. |