Ulicom hladnom i kišama okupanom, pokraj redova drveća od zime pustog, prolazi sjena sporim i tromim korakom, čovjeka pokislog, što život slomi mladog. Lice i oči skriveni mu od pogleda, ne želeć` da itko vidi kako ga boli i da je njegovo srce komadić leda, što tiho za samo malo ljubavi moli. Prema skorom karaju, on je sada krenuo, polako bez želje i volje za životom, kao poljski cvijet, bez vode uvenuo. Suze ispunile lice ko` kapi kiše, a žalost mu obuzela prosjačku dušu, jer zna vratiti se neće nikada više. |