Svaki puta kada započinjem post imam osjećaj da bi se trebala ispričati jer već duuugo, dugo nisam ništa pisala, al onda se počnem misliti "A kome se ja zapravo ispričavam? Kome bih se trebala ispričati? Sebi?"... Uglavnom, prije nekoliko večeri imala sam jednu od svojih, u poslijednje vrijeme učestalih, kriza...
Ljudi misle da sam posebna, ili u najmanju ruku "poseban slučaj". Sve je strah i nitko ne želi da i ja odem k vragu, al kad tad će se i to dogoditi... Neki misle da bi to moglo biti kada dobijem djecu, zapravo dijete... Onda misle da sam razmažena jer želim da sve bude kako bi ja željela i htjela.
Al znate, bilo bi idealno imat starijeg sina i mlađu kćer, al davno su mi rekli da ja ne znam dijeliti ljubav i da ću jedno dijete voljeti više od drugoga (kao šta više volim brata nego sestru) pa me strah da to dijete ne osjeti, a to je naravno zadnje sta bih željela... Međutim, čini mi se da se moj dragi ne bi složio sa mnome... Naime, nije bas da smo pričali o tome, al on ima mlađu sestru i ne čini mi se da to smatra "dobitnom kombinacijom"...
Da, možda sam zaista razmažena... Možda sam primitivna, ili glupa?! Teško je reći, al znam da je najvažnije da bude živo i zdravo... kada bude...
Sanjarim... mislim, nitko ne može biti uvijek bit 100% na zemlji, zar ne?!
Nisam ni ja uvijek hladna kako se činilo, i ja imam osjećaje... i ja volim sanjarit, kombinirat, kalkulirat... kao i svi drugi...
Onda upitaš dobrog starog znalca, kolegu... "zar sam nekada bila bez osjećaja?"
A on će na to da uvijek kada bismo se sreli sam bila nekako si udaljena, da nikada nisam iznosila osjecaje... al ja ne volim to iznosit, to je moje! Da, i ja sam jedna od tih...
I ne, nisam hladna, nisam nedostupna, nisam umišljena... ili bar mislim da nisam?!
On mrzi ljude koji osuđuju druge ljude po izgledu. Jesam ikada naišla na takve? Ono da sam željela biti prijatelj sa njim/njom, a on(a) te odjebe radi toga?
Hm... ja sebe svrstavam među najljepše žene na svijetu, al drugi misle da iman neš posebno. On misli da je "lipšima" puno lakše u životu. Pa naravno da je!
Boji se žena, uleta u disku... Boji se odbijanja... Al sjećam se toga. Sjebe čovjeka totalno, uništi i ono malo samopouzdanja i hrabrosti šta je skupljao mjesecima, godinama...
Potaknuta tim razgovorom, priupitah dragog (a ponekad ga inače to upitam...) šta se to njemu na meni svidilo i zapravo... nikada mi nije dao konkretan odgovor. To me svaki put opet baci u neku krizu (kojih je u zadnje vrime bilo...) iz koje se teško izvlačim, a zapravo sam sama nezadovoljna sobom i imam vrlo nisko mišljenje o sebi i samopoštovanje i svaki put me čudi kad se neko oduševi mnome, naravno ka osobom, ne izgledom... ali dešava se.
Da, reći će neki, hvala ti na iskrenosti, ali zašto se oduševljavaš kada se nekom svidiš kao osoba? Pa ti si super osoba. Kako to možeš tako misliti? Zašto misliš da si loša?
Zapravo, kad pogledam... prije nego sam prohodala s njim (a nemam pojma kako se to desilo) bila sam uvjerena da ja nikad neću imat dečka, da sam debela, ružna, čak i glupa (makar me svi uvjeravali u suprotno)... i onda mi se desio on, al s njim nisu prošle te frustracije. S njim se (osim šta ga volim) samo osjećam sigurnije u svoj toj svojoj nesigurnosti...
Zašto sam prije rekla da mislim da sam preljepa? Jesam li? misli, to rekla? Ili zašto se sada ovako gadim? Hoće me netko uvjeravati da sam super, lijepa osoba i da imam ono nešto, drugacije od drugih? Hoće mi netko reći da počnem cijeniti sebe? Da se nada da je nešto pogrešno shvatio? Ali nije! Hoće li mi netko, molim Vas, objasniti kako se to cijeni sebe?
Ali čujte... nekada i ja znam bit ironična, a s druge strane... nekada sebe pogledam u ogledalo i divim se sama sebi koliko sam smršavila i kako dobro izgledam, a nakon pola sata kad se pogledam opet sam si debela... to je valjda sazrijevanje, phisička nedozrivenost... koja se ocčtuje nestabilnošću, promjenjivošću mišljenja, osjećanja i raspoloženja...
Hoće me netko pitati zašto sam tako otvorena? Jeli mi se sviđate? Znam li tko će me sve čitati? Ne znam, ni na jedno pitanje nemam odgovora. Bar ne valjanog, možda mi je takav dan?! A možda mislim da Vam mogu reći?!
Hoće li mi netko zahvaliti na ukazanom povjerenju? Znači li ono nekome nešto?
Hoće li mi netko reći da je upoznao milijun ljudi, ali da ni s kim nije ostao u dobrim odnosima, ono skroz dobrim? Dobro, uvijek ćete se čuti sa nekim ljudima, ali jeli Vam netko skroz ostao prijatelj? Pitate li se katkad jeli s Vama sve u redu?
Ja nisam, mislim nisam našla baš pravog prijatelja, al šta je najtragičnije... upoznala sam ljude u osnovnoj, u srednjoj, na faksu, u školi stranih jezika, na rukometu, plivanju... svugdje i s nikim se nisam dovoljno zbližila da mogu reći "Evo, vidiš ovo je moj(a) najbolja/i prijatelj(ica) od..."
Znate, ima još ljudi koji nemaju najboljeg prijatelja, pravog prijatelja. Možda su i imali nekoga, ali taj netko je zaboravio njihov rođendan? Možda je taj netko zaboravio njihov telefonski broj?
Možda Vam taj netko ponekada padne na pamet, možda ga ponekad poželite nazvati i upitati "Oprosti, al kako si zaboravio mene?" ili reći "Čuj, znaš li da i ja postojim?". Možda...
Možda je lakše nama ženama, nitko nam se neće smijati ako kažemo nešto osjetljivo, osjećajno. Nitko nas neće smatrati glupim, bezveznim, nepoželjnim, nevrijednim njegove ili njezine pažnje. Možda smo mi, žene, u prednosti?
Ali i oni trebaju toplu riječ, i oni trebaju zagrljaj i potporu. Nekada su i oni ranjivi koliko god hrabri i snažni izgledali.
Ona mi je bila super i bila je tu uvijek (od trećeg srednje pa dok je bila tu) i onda je otišla... znaš, stotine kilometara koliko god nisu puno, nisu ni malo i koliko god bili dobri odnosi to ih ohladi. A meni isto triba netko tko će biti tu kada mene pukne kriza, kada ne mogu vise i kada moram sve to šta sam sakupljala u sebi napokon izbaciti. Ali tada nemam kome ni kako... mogu napisat mail, njoj ili njemu, ali dok se ja smirim da mogu pisat, više nema potrebe.
Imate li Vi nekome reći što Vas tišti? Ili bar napisati? Ili i Vi ponekad otvorite prazni txt dokument i pišete, pišete, pišete... tučete bez veze sve svoje osjećaje i suze Vam kaplju po tastatuti, po stolu, po tepihu, a onda se smirite i izbrisete dokument? Kao da ništa nije bilo?
Možda Vi radite i nemate vremena razmišljati? Možda radite 10 sati dnevno i na to gledate kao na veliki plus? Možda ste toliko jadani i mislite da ste Vi jedini koji želite na tom poslu biti što duže samo da ne biste razmišljeli? Možda na plaću gledate kao na zaslugu što nisam mislili o životu i ljudima oko sebe, a a ne kao zaslugu za rad u mjesecu?
Možda samo umišljate? Možda ja samo pišem gluposti? Ali nekako mi sve ovo ima sve više smisla. Svakim udarcem tipke dopušam novoj misli da iziđe iz mene, da oživi, da uđe u Vas... Možda ne želim da Vas povrijede kao što su povrijedili mene i kao što sam ja mnoge povrijedila?
Ali kada pogledam... toliko je ljudi bilo ljubomorno - u početku jer sam se družila sa starijom ekipom, poslije jer sam imala "face" za "prijatelje". Pa i sada kada znaju da negdje idem ili da negdje moram ići zbog posla i s nekim koga će sutra vidjet na naslovnici nekih novina- i mene je to u početku ispunjalo, bila sam ponosna šta se mogu s njima pojavljivat, vani, u javnosti, u društvu... ne bitno gdje... ali onda dođe neko vrijeme kada shvatiš da to nije ono šta želiš, da ima važnijih i ljepših stvari, a njih ne možes imati... možda ih ne možeš imati baš zato šta su ljudi ljubomorni, zato šta misle da si proračunat, hladan, da su ti drugi, mali ljudi nebitni, da su samo "face" dio tvog života, a to zapravo nije tako. I onda se zatvaraš, sam, u jedan začarani krug iz kojeg je prosto nemoguće izaći...
Ne znam, zaista ne znam... jedino šta znam je da se nikada u životu ne želim osjećati tako jadno kako mi se zna dogodit da se osjećam, tako jadno kako se osjećam sada, i da nikome, ali baš nikome, ne želim da se tako osješa jer je to stvarno jedan težak, užasan, uništavajući osjećaj kojeg se jako teško, gotovo nemoguće osloboditi... koliko god pokušavali....
Možda ste muško? Možda su Vas učili da treva šutjeti, da muškaci ne iznose svoje osjećaje ili da žene trpe... Možda Vam nisu rekli da treba biti iskren, da ljudima treba reći ono što je potrebno. Možda ste shvatili da su ljudi oko Vas pokvareni, želji osvete i uništenja drugih pa se i u Vama probudio takav osjećaj?
Možda, ali nemojte dopustiti da takve stvari utjeću na Vas, na Vaš život i život ljudi koje volite. Nemojte dopustiti da Vas drugi unište, ili još gore, da uništite sami sebe zbog drugih.
Nemojte, nemojte si to dopustiti nikada!
| < | kolovoz, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pišem da ne držim sve u sebi.
otac mi ima problema sa živcima od kada se vratio s bojišta. nikada nije želio priznati da je bolestan, odbijao je razgovore s lječnicima, psiholozima, psihijatrima, odbijao je bilo kakvu bolest. sada je situacija strašnija, ili se meni pričinja da je strašnija, nego ikada u posljednjih 13 godina. uvijek je pio, ali bila bi to čaša vina uz objed ili pivo s prijateljima. količine koje, pretpostavljamo, sada pije su mnogo veće.
majka je uvijek bila oslonac obitelji. iako nikada nije donosila odluke, bila je ona koja je uvijek bila tu, pomagala. mnogo puta je očito i njoj prekipjelo, ali je sve sakupljala u sebi i trpjela. koliko će još moći? počele su šetnje i razgovori s psihijatrima, a i vidljivo je da više ne može podnositi ni ono što je prije podnosila, a situacija je još i gora.