22.11.2006., srijeda
Sudar svjetova
Medunarodni tim astronoma, predvodenih Juznoafrikancem Davidom Blockom, sa Sveucilista Witwatersrand (Laboratorij za svemirsku prasinu ili na engl. Cosmic Dust Laboratory) prije otprilike mjesec dana objavio je da vijest o svemirskom sudaru. Andromedu, nama najblizu galaksiju, u zestokom je frontalnom sudaru opalio patuljak Messier 32 (M32). Ovom iznimnom dogadaju na nasem su planetu suvremenici bili dinosauri, tamo negdje prije, otprilike, 210 milijuna godina. Tek ga je nedavno zabiljezio Nasin teleskop Spitzer. I ujedno i prilika da zavrsim izvjestaj o predavanju koje je prilicno davno odrzano u zvjezdarnici i da ubacim jos malo prekrasnih slicica.
Vecina Andromede zaklonjena je odsjajem sa svemirske prasine i plinova. Teleskop Spitzer koristi upravo prasinu kako bi stvorio sliku. Otkriva infracrveno zracenje (toplinu) koji zrace cestice prasine. . Prasina blizu Andromedinog sredista toplija je od prasine na rubovima i zraci “sjajnije” u infracrvenom podrucju spektra. Zabiljezavajuci “uzorke” prasine, teleskop poput infracrvenog rentgena otkriva sakrivenu strukturu i kostur Andromede.
Nasa galaksija, Mlijecni put, je div. Puno veci i sjajniji od vecine galaksija. U susjedstvu nam je jos jedan div: samo 2 i pol milijuna svjetlosnih godina udaljena Andromeda. I Andromeda je spiralna galaksija, ali i vise od toga: golemo carstvo najmanje 15 galaksija koje se oko nje okrecu poput mjeseca oko planeta. Andromedin najsjajniji satelit je spiralna galaksija imena M33, dok su ostali blijedi. Smatra se da su male galaksije u ranim danima svemira bile izuzetno vazne. Vjerovatno su u medusobnim sudarima rodile velike galaksije kao sto su Mlijecni put ili Andromeda. Andromeda se ponekad moze vidjeti i golim okom (u listopadu, na sjevernoistocnom nebu, malo ulijevo od Pegaza).
Anmdromeda (M31) okuplja vise od 100 milijardi zvijezda. Njezin ja disk promjera 260 000 svjetlosnih godina (nasa je galaksija dugacka oko 100 000 svjetlosnih godina). Gravitacijska sila neumitno priblizava Andromedu i Mlijecni put, a susret dviju galaksija predvida se za par milijardi godinica. Plave zvijezde su mlade i vruce, dok su zute i crvene starije i hladnije. Tamne trake unutar galaksije su prasina koja zaklanja svjetlo zvijezda koje su iza nje. Andromeda sadrzi dovoljno vodika za nastanak 360 milijuna novih zvijezda
Oblak zvijezda M32 prvi je zabiljezio perzijski astronom Abd Al-Rahman Al Sufi 964. godine u “Knjizi nepomicnih zvijezda”, a katalogizirao 1764. Charles Messier, po kojem je dobio i ime. Smatra se da je morao biti poznat perzijskim astronomima i prije 905. godine, a u nizozemskim zvjezdanim kartama nalazi se 1500. godine. Messier ocito nije bio upoznat s prethodnim saznanjima pa je otkrice pripisao Simonu Mariusu (1612). Slicno tome, Giovanni Hodierna ponovno ga je otkrio prije 1654.
Ono sto su astrofizicari zapravo otkrili, novi je prsten prasine duboko u galaksiji. Zajedno s prije opazenim vanjskim prstenom sugerirao je na davni poremecaj koji se jos uvijek siri prema rubu Andromede. Frontalni sudar manje galaksije u vecoj je prouzrocio niz prstenova prasine, kao sto se to dogodi kad u vodu ubacimo kamen. Manja je galaksija u sudaru izgubila vise od polovice svoje pocetne mase.
Rodenje Suncevog sustava i planeta
1755. filozof Emmanuel Kant predlozio je da se planeti radaju iz diska prasine I plina koji se nalazi u orbiti zvijezde. 251 godinu kasnije oko teleskopa Hubble potvrdilo je njegovu teoriju pronasavsi u disku prasine oko zvijezde Epsilon Eridani planet.
Maglice: zvjezdani inkubatori; Tarantula: u sredistu je supervruca nakupina novorodenih zvijezda. Udaljena nam 170 000 svjetlosnih godina i “visi” negdje iznad jedne nam od najblizih galaksija. Katalogizirana je najprije ako zvijezda, a Abee Lacaille (1751) isprvano je zakljucio da je maglica.
Nas Suncev sustav rodio se je prije nekih 4.5 milijarde godina, kad se zbog nekog razloga veliki oblak hladnog plina i prasine poremetio i zgusnuo. Poremecaj je mogao biti sudar s drugim oblakom ili val uzokovan eksplozijom zvijezde. Kako god vec bilo, oblak se je razdijelio u manje, gusce dzepove materije, koji su se uslijed privlacne gravitacijske sile stropostali prema sredistu. U otprilike 100 000 godina, jedan od dzepova (maglica) zgusnuo se do volumena naseg danasnjeg Suncevog sustava. U gustom sredistu maglice rodena je zvijezda, nase Sunce. Novorodena zvijezda jos uvijek je bila okruzena maglicom, koja se je rasirila u tanki disk (zbog svoje polagane vrtnje). Atomi i molekule (teorije o postanku kemijskih elemenata ovaj put preskacem) su se u maglici pocele zdruzivati u vece nakupine. Kakve su one bile, odredilo je Sunce: blize Sunce njegova je toplina sprijecila kondenziranje lakih elemenata, vodika i helija.
Maglica Orion: nalazi se u sredistu Orionovog maca i najsjajnija je maglica na nebu. Crvenkasti sjaj maglice ukazuje na prisustvo ioniziranog vodika, ali su zabiljezene i slozenije molekule poput ugljkovog monoksida (CO). Zvijezde se u ovoj maglici jos uvijek radaju, a najavljena su i dva podmladka.
U podrucju unutranjih planeta prevladavale su stijene i metali, koji su se udruzili u stjenovite unutarnje planete (Merkur, Veneru, Zemlju, Mars).
Vanjski dio Suncevog sustava bio je dovoljno hladan da se ledovi udruze u jezgre velikih planeta (Jupiter, Saturn, Uran, Neptun, Pluton). Obilje vodika i helija gravitacija rastucih divova polako je privlacila na svoju povrsinu (Jupiter, Saturn). Uran i Neptun sadrzavaju veci udio vode, amonijaka, metana i ugljicnog monoksida (CO).
Vecina mjeseca nastala je vjerojatno u isto vrijeme kao i njihovi planeti. Nas je Mjesec nastao nesto kasnije, kad je tijelo nekoliko puta vece od Marsa zviznulo u nasu Zemljicu. Sudar je u orbitu siknuo gejzir vruceg plina i rastaljenog kamenja, koji se naglo ohladio upravo u naseg suputnika.
|
- 10:05 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|