Moj pinklec

ponedjeljak, 14.01.2019.

Na kraju puta ...

na kraju puta-san



Dugo već osjećam da im ne trebam, da ne znaju što bi sa mnom.
Na koncu, mladi su kupili drugi brod, plastični.... i sa njime sada idu na ribe i u vožnju....baš kao što su nekada sa mnom.
A , bilo je smijeha, pjesme i ljubavi na meni.
Onda je bilo prvo sve manje ljubavi, pjesme i smijeha...noge koje kroče na mene sve starije.... ruke koje me privezuju sve zgrčenije....snaga kojom se baca sidro nekako sve slabija ...
Mladost i radost preselila se na novi brod, onaj plastični...onaj veči, jači, brži, onaj sa instrumentima koji pokazuju gdje si, gdje ima ribe ......na onaj koji je dijelio sa mnom isti vez dok me nisu izvadili.
Nisu se preselili jedino ti koraci i te ruke.
Kad su me vadili iz mora nije bio tu.
Došao je kasnije, kad su drugi otišli.
Bili smo sami...on i ja...ovaj put , bez mora.
Svojom starom rukom prelazio je preko mene i nježno me milovao.Možda su ga ta milovanja podsjetila na davna milovanja ženskih tijela, ali ovo je bilo samo za mene.U tome je bilo toliko nježnosti i sjete da sam mislio da će mi rebra puknuti od navale emocija.Još mi je tiho šaputao, nešto o moru i zahvali za naše godine, ali nisam ga čuo.Njegove suze , koje su kapale po meni i bile slanije od mora, bubnjale su mojom utrobom jače od svih gromova i udara valova za oluja.
Mislim da sam mu rekao da ode.
Ne mogu to izdržati .Mogao sam sve, ali ne i ovo.
Poslušao me je. Pognute glave je otišao.
Nije se okretao i ja sam mu bio zahvalan na tome.
Moram biti sam. Biti san.
- 21:50 - Komentari (25) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.




od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ZB ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )


  • Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što sam nekada bila.
    Uvjeri me
    da je nebo i dalje plavo,
    da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
    da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
    da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
    da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
    Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što ti i danas u tišinama vjeruješ.