Moj pinklec

petak, 16.11.2018.

Vrijeme

J4




Zar je uopće važno vrijeme, ako nas u njemu nema ?
Vrijeme tek po nama postoji, tek našim susretom, dodirom...
.tek tada postaje trenutak, dan, godina, tek tada postaje danas.
Bivanjem u nečijem životu, bivanjem drugog u našem životu, rađa se vrijeme, počinje sada.
Sve ostalo nema mjernu jedinicu.
Kada nestane to bivanje, nestaje i sada.
Ono odlazi u neko jučer da bismo u njemu sačuvali trag tog susreta, te vječnosti.
Tako nam je lakše pojmiti ono što se riječima spoznaje teško definira,
ono što se jednostavno osjeća i živi.
Ne, nije važno vrijeme, ako nas u njemu nema, ako ne živimo, ako nismo sada, tu,
ako nismo jedno za drugoga i jedno u drugome.
Sve ostalo nema mjernu jedinicu nas.

- 14:33 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.




od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ZB ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )


  • Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što sam nekada bila.
    Uvjeri me
    da je nebo i dalje plavo,
    da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
    da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
    da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
    da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
    Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što ti i danas u tišinama vjeruješ.