|
|
| < | listopad, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
owai Je bLog zamišLJen kao priča. priča koJu pokušawam zawršiti weć dobre dwiJe i poL godine. priča o Lukeu. neki su od was weć imaLi priLike pročitati nedowršenu werziJu. osJečaJte se sLobodnima komentirati, sawJetowati i narawno, izreči swoJe mišLJenJe, biLo ono pozitiwno iLi negatiwno. nadam se da će wam se swidJeti. a ako ne sLobodno otiđite. inače, Ja sam petra, nekima poznatiJa kao kišna noć, a owo Je moJa priča.
pozdrawljam:)
msn: kisnanoc@gmail.com
Zadihano je otvorio vrata i razočaran zaključio da je stan prazan. Na odlasku nije zaključao jer mu je Kety rekla da će policajci još dolaziti tijekom dana.
"Još ga nema." Rekao joj je, vrativši se u auto.
"Ma vjerojatno je ostao s Rachel u bolnici."
"Da, možda."
Nije im trebalo dugo do bolnice. Za samo par minuta našli su se u istom onom smrdljivom hodniku u kojem je Kety prije bila s Jamesom. Pokucali su na vrata sobe i otvorili ih.
"Bok." Rekla je Kety, pogledavši u Racheline duboke, sada bistre plave oči. "Pogodi kog sam ti dovela."
"Luke!" Povikala je Rachel ispruživši mršave ruke prema bratu.
Luke je sjeo na krevet i zagrlio je. Kety je gledala po sobi. Nije bila velika. Mali krevet, lijevo od njega noćni ormarić, svjetiljka i plavi tepih bili su jedini namještaj u njoj, ako zanemarimo stalak za infuziju.
"Je li tata ovdje?" Pitao je Luke nakon što se odmaknuo od Rachel.
"Ne. Otišao je prije više od pola sata."
Luke je zbunjeno pogledao Kety.
"Znaš li možda kamo je otišao?" Pitala je Kety.
"Pa zar nije doma? Rekao je da mora pomoći policajcima." Zbunila se Rachel.
"Ne, nije doma. Zapravo, mislim da sada već je." Odgovorio je Luke utješnim tonom.
Neko su vrijeme sjedili u tišini. Kety je odšetala do prozora. Bio je otvoren pa je na licu mogla osjetiti kapi kiše koja je još uvijek sipila. Okrenula se prema Lukeu i Rachel kada je začula kako se smijulje. Rachel je ležala na krevetu i grčevito se držala za trbuh dok je hriptala od smijeha. Luke ju je škakljao. Na njegovom je licu primjetila nešto usiljeniji osmjeh. Odmah je shvatila zašto. Upravo joj je planirao reči za majčinu smrt. Kety je osjetila kako joj se oči pune suzama pa se okrenula natrag prema prozoru. I ona je jednom bila u takvoj situaciji. Trebala je reči sestri da joj je poginuo dečko. Nikako nije mogla skupiti hrabrosti.
Sestra i njen dečko, bili su nerazdvojni sve do njegove smrti. Poginuo je u oružanoj pljački dućana. Pogodio ju je zalutali metak pljačkaša namjenjen policajcu. Iako je tada imala tek 15 godina, Kety si je obećala da će postati policajka ili detektivka kako bi spriječila još takvih ubojstava. Uspjela je u toj namjeri i još uvijek čvrsto vjeruje da je ispravno postupila.
Okrenula se natrag i sljedeće što je ugledala bilo je kako Luke drži uplakanu Rachel u naručju. "Rekao joj je." Tužno je pomislila.
"Žao mi je Rachel. Sve će biti u redu. Samo moraš vjerovati u to." Rekla je blagim glasom i s lažnim osmjehom na licu. Luke ju je zahvalno pogledao i još čvršće stisnuo sestru.
"Kada ću moći doma? Hoću van iz ove bolnice! Ne želim više biti tu." Počela je još jače jecati dok ju je Luke uzaludno pokušavao smiriti. Smilila se Kety pa je odgovorila:
"Učinit ću sve da te što prije puste kući." Rekla je Kety smireno, ali odlučno.
U tom je trenutku doktor stupio u sobu. Nasmiješio se i veselo im priopćio vjest da će Rachel već sutra moći napustiti bolnicu jer se dobro oporavlja. Isto je tako uz malo suzdržaniji smiješak rekao kako je već osam sati i kako bi bilo vrijeme da se Luke i Kety pokupe kući, iako je to rekao na nešto pristojniji način.
"Vidimo se sutra. Doći ću po tebe." Rekao je Luke Rachel i zatvorio vrata za sobom. "Hvala ti na podršci." U sljedećem se trenutku obratio Kety. "Ne znam što bih da nisi bila tamo."
Kety je sporo vozila prema zgradi. Uz tihe zvukove pjesme "Someday" grupe Nickelback, klizili su cestom. Nisu govorili. Riječi su ionako bile suvišne. Kad je parkirala auto Luke je izašao na pljusak koji je počeo još dok su bili u bolnici. Kratko su se pozdravili i potrčali svaki do svojeg ulaza.
Kety je ušla u stan sva mokra i odmah se otišla okupati. Napunila je kadu vrućom vodom i dodala malo sapunice. Svukla je odjeću i ušla u kadu. Godila joj je toplina vode nakon hladnoće jesenje većeri koja joj se uvukla u kosti. Opustila je sve mišiće i pustila misli da odlutaju. Zamislila je Lukeovo lice. Tek je sada postala svjesna da joj se sviđa. Bio je potpuno njezin tip dečka. Dobar, povučen, miran, zgodan, a još slušaju i istu muziku. Zamislila ga je pored sebe.
Odmah se prekorila zbog te zamisli. Za Boga miloga, pa on još nije završio ni srednju, a ona već radi! Ipak, nije si mogla pomoći. Stalno je razmišljala o njemu. Shvatila je da leži u kadi već skoro pola sata pa je odlučila ustati. Prisilila je mišiće na ponovnu poslušnost i izašla iz kade.
Obrisala se i obukla tamno-plavu trenjirku. Izravnala je kosu i istovremeno je osušila električnom četkom, te je svezala u rep. Pustila je vodu da isteče iz kade i izašla iz kupaonice. Uputila se prema kuhinji kako bi pristavila vodu za čaj, kad je začula kucanje na vratima.
