|
|
| srpanj, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
owai Je bLog zamišLJen kao priča. priča koJu pokušawam zawršiti weć dobre dwiJe i poL godine. priča o Lukeu. neki su od was weć imaLi priLike pročitati nedowršenu werziJu. osJečaJte se sLobodnima komentirati, sawJetowati i narawno, izreči swoJe mišLJenJe, biLo ono pozitiwno iLi negatiwno. nadam se da će wam se swidJeti. a ako ne sLobodno otiđite. inače, Ja sam petra, nekima poznatiJa kao kišna noć, a owo Je moJa priča.
pozdrawljam:)
msn: kisnanoc@gmail.com
Kety je teškom mukom ustala s auta i krenula prema stubištu. Požurila je do dizala i pritisnula gumb s brojem devet. Kad je stigla na željeni kat, vrata dizala su se otvorila i ona je stupila u uredni hodnik. Na kraju hodnika nalazila su se vrata s natpisom Mortensen. Zastala je. Vrata su bila blago otškrinuta pa nije bilo potrebe kucati, već je samo ušla. Stan je bio otprilike istog oblika kao i njen pa je brzo pronašla dnevnu sobu. Cijeli je prostor odisao jednostavnošću. Malo starog drvenog namještaja i rijetki starinski ukrasi nisu uopće upućivali da u stanu žive mladi ljudi.
Nervozno je ušla u prostoriju i zagledala se u djevojčicu koja je polusvjesna situacije sjedila u udobnom kožnom naslonjaču i zabrinutog oca koji je stajao kraj nje. Jednom rukom uhvatio je njezinu, a drugom joj je pridržavao glavu. Zainteresirano je podigao pogled kad je Kety ušla u sobu. Dvoje policajaca slikali su razbijeni prozor ne odavajući nikakve emocije.
"Nadam se da je dobro." Pomislila je Kety kad je šutke prilazila djevojčici. Okrenula se njenom ocu.
"Jeste li pozvali hitnu pomoć?" Upitala je promuklim glasom. Nije joj bilo lako glumiti staloženost, iako joj je to bila dužnost. James je blago odmahnuo glavom. "Onda ću Vas zamoliti da to učinite sada, ako nije problem." James je ponovno kimnuo, ovog puta potvrdno i u tišini otišao do telefona. Kety je kleknula kraj djevojčice i lagano je prodrmala uhvativši je za ramena. Ona je otvorila oči, ali pogled joj je bio mutan.
"Mora u bolnicu. Nije joj dobro." Rekla je pomalo rastreseno. James se vratio u sobu i sjeo u naslonjač do svoje kćeri, zabrinuto - tajanstvenog izraza lica. Izgledao je kao da o nečem duboko razmišlja.
"Stižu." Rekao je drhtavim glasom, a zatim obrisao rukavom oči kako bi prikrio trenutak slabosti zbog nenadane i užasne smrti svoje žene.
Kad su začuli sirene hitne pomoći, Kety je podigla djevojčicu, kojoj je bilo oko osam godina, i odnijela je iz zgrade. Kad ju je nosila, ona se jednom rukom čvrsto uhvatila oko njenog vrata dok je drugom lamatala po zraku. James ih je pratio u stopu. Kad su izašli iz zgrade, položila ju je na bolničko nosilo i zajedno s ocem sjela kraj nje u kombi. Tjekom vožnje, u nekoliko je navrata pokušala zapodjenuti razgovor, ali bilo joj je preteško otvoriti usta, pa su cijelim putem sjedili u tišini.
U bolnici su djevojčicu odveli u sobu i zabranili posjete dok se ne probudi, pa su Kety i James ostali sjediti u bolničkom hodniku. Cjeli je prostor imao miris po alkoholu. Nakon nekoliko minuta, pridružio im se i doktor.
"Hoće li joj biti dobro doktore?" Upitao je James zabrinuto.
"Hoće." Ohrabrujućim je tonom odgovorio doktor. "Rachel je proživjela šok, ali se dobro oporavlja i mogla bi se uskoro probuditi. Usput, moja sućut gospodine." Dodao je stisnuvši Jamesovu ruku.
"Hvala." Tupo je odgovorio. "Hoću li je moći vidjeti?"
"Da, ali tek za otprilike pola sata."
"Dobro pričekat ću." Rekao je James, na što se doktor dobroćudno nasmiješio i otišao.
"Gospodine Mortensen?" Nakon dugog vremena prozborila je Kety. "Gdje ste vi bili u vrijeme nesreće? Jeste li vidjeli ženu kako pada? Je li se poskliznula? Je li je netko gurnuo?Jeste li je vi gurnuli?" Znatiželjno ga je pogledala, prekorivši samu sebe zbog bujice pitanja koja joj je izletjela iz usta.
"Hej, usporite narednice! Zaboravit ću pitanja! Prvo, nisam je ja gurnuo! Kako bih, za ime Boga, mogao ubiti vlastitu suprugu?!" Kety je ostala u tišini slušati, klimanjem ga potičući da nastavi pričati.
"Drugo" Nastavio je James "Nisam vidio ništa od onog što se događalo u stanu jer nisam bio kod kuće.
"A gdje ste bili?" Upitala je Kety pomalo sumnjičavo.
"Otišao sam kod susjeda posuditi baterije jer nam je daljinski upravljač prestao raditi."
"U redu. Nego, imate li možda nekog člana obitelji kojem biste trebali javiti za ženinu smrt?" Kety je odlučila da je bolje ne ispitivati mogućeg krivca na ovakav način. "Poslat ćemo mu poziv u postaju" Mislila je.
"Luke." Rekao je James kao da se prisjeća nekog davno zaboravljenog poznanika.
"Molim?"
"Luke. Moj sin. Sada je u školi. Jadnik ni ne sluti kakva se tragedija maloprije desila. Možete li mu molim vas vi javiti? Ja nemam ni snage ni srca to učiniti."
"Da, naravno." Susretljivo je odgovorila Kety. "Samo mi recite gdje da ga nađem ili broj na koji mogu nazvati."
James joj je bez riječi pružio vizitku Lukeove srednje škole i otišao u Rachelinu sobu jer se doktor napokon pojavio na vratima. Kety je gledala u broj telefona i pogled joj je pao na vlastite noge. Umalo je prasnula u smijeh shvativši da i dalje nosi pidžamu. Ustala je sa stolice i izašla iz bolnice. Pozvala je taksi koji ju je odveo natrag do zgrade. Obišla je zgradu i zaključila da su policajci već odveli truplo na obdukciju. Vratila se do ulaza i zakoračila u stubište. Ušla je u dizalo, pogledala se u zrcalu i počela smijati. Buljila je u neuredno razbarušenu kosu.
"Nije ni čudno što se Rachel onesvijestila pored mene ovakve!" rekla je ironično se nasmijavši. Dizalo se zaustavilo na petom katu i ona je otišla do svog stana. Otvotila je vrata i zakoračila u vodu.
Po cijelom hodniku i kupaonici bilo je prst vode. Odmah joj je bilo jasno koliko je sati. Otrčala je u kupaonu i zatvorila vodu koja je tekla iz slavine na kadi.
"Sranje!" Povikala je ljutito, skinula vesticu i povukla čep koji je onemogućavao vodi da otiče. Kada se začas ispraznila pa je uzela krpu, stavila je na metlu i pomoću toga počela tjerati vodu prema otvoru na podu, pritom psovajući na svim jezicima. Nakon pola sata kupaonica i hodnik bili su potpuno suhi, a ona potpuno mokra.
"Sva sreća što u hodniku nije parket nego pločice." Rekla je sama sebi stojeći ponovo na suhom tlu. Otišla je u sobu i iz ormara izvukla izlizane plave traper hlače i crnu usku majicu kratkih rukava sa slikom članova grupe The Hives. Navukla je novu odjeću na sebe i vratila se u kupaonicu. Ponovo se umila i počešljala kovrčavu kosu. Pomoću tanke crne gumice koju uvijek nosi za sreću, složila je visoki konjski rep i nanijela malo pudera na lice. Nikad nije nosila mnogo šminke. Mrzila je žene koje izgledaju kao porculanske lutkice, a opet, nije željela izgledati ni kao matuzalem koji je upravo pobjegao iz Drugog svjetskog rata.
Relativno zadovoljna svojim izgledom, otišla je u kuhinju i uzela telefon u ruke. Utipkala je broj škole i čekala.
