|
|
| srpanj, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
owai Je bLog zamišLJen kao priča. priča koJu pokušawam zawršiti weć dobre dwiJe i poL godine. priča o Lukeu. neki su od was weć imaLi priLike pročitati nedowršenu werziJu. osJečaJte se sLobodnima komentirati, sawJetowati i narawno, izreči swoJe mišLJenJe, biLo ono pozitiwno iLi negatiwno. nadam se da će wam se swidJeti. a ako ne sLobodno otiđite. inače, Ja sam petra, nekima poznatiJa kao kišna noć, a owo Je moJa priča.
pozdrawljam:)
msn: kisnanoc@gmail.com
Kety je teškom mukom ustala s auta i krenula prema stubištu. Požurila je do dizala i pritisnula gumb s brojem devet. Kad je stigla na željeni kat, vrata dizala su se otvorila i ona je stupila u uredni hodnik. Na kraju hodnika nalazila su se vrata s natpisom Mortensen. Zastala je. Vrata su bila blago otškrinuta pa nije bilo potrebe kucati, već je samo ušla. Stan je bio otprilike istog oblika kao i njen pa je brzo pronašla dnevnu sobu. Cijeli je prostor odisao jednostavnošću. Malo starog drvenog namještaja i rijetki starinski ukrasi nisu uopće upućivali da u stanu žive mladi ljudi.
Nervozno je ušla u prostoriju i zagledala se u djevojčicu koja je polusvjesna situacije sjedila u udobnom kožnom naslonjaču i zabrinutog oca koji je stajao kraj nje. Jednom rukom uhvatio je njezinu, a drugom joj je pridržavao glavu. Zainteresirano je podigao pogled kad je Kety ušla u sobu. Dvoje policajaca slikali su razbijeni prozor ne odavajući nikakve emocije.
"Nadam se da je dobro." Pomislila je Kety kad je šutke prilazila djevojčici. Okrenula se njenom ocu.
"Jeste li pozvali hitnu pomoć?" Upitala je promuklim glasom. Nije joj bilo lako glumiti staloženost, iako joj je to bila dužnost. James je blago odmahnuo glavom. "Onda ću Vas zamoliti da to učinite sada, ako nije problem." James je ponovno kimnuo, ovog puta potvrdno i u tišini otišao do telefona. Kety je kleknula kraj djevojčice i lagano je prodrmala uhvativši je za ramena. Ona je otvorila oči, ali pogled joj je bio mutan.
"Mora u bolnicu. Nije joj dobro." Rekla je pomalo rastreseno. James se vratio u sobu i sjeo u naslonjač do svoje kćeri, zabrinuto - tajanstvenog izraza lica. Izgledao je kao da o nečem duboko razmišlja.
"Stižu." Rekao je drhtavim glasom, a zatim obrisao rukavom oči kako bi prikrio trenutak slabosti zbog nenadane i užasne smrti svoje žene.
Kad su začuli sirene hitne pomoći, Kety je podigla djevojčicu, kojoj je bilo oko osam godina, i odnijela je iz zgrade. Kad ju je nosila, ona se jednom rukom čvrsto uhvatila oko njenog vrata dok je drugom lamatala po zraku. James ih je pratio u stopu. Kad su izašli iz zgrade, položila ju je na bolničko nosilo i zajedno s ocem sjela kraj nje u kombi. Tjekom vožnje, u nekoliko je navrata pokušala zapodjenuti razgovor, ali bilo joj je preteško otvoriti usta, pa su cijelim putem sjedili u tišini.
U bolnici su djevojčicu odveli u sobu i zabranili posjete dok se ne probudi, pa su Kety i James ostali sjediti u bolničkom hodniku. Cjeli je prostor imao miris po alkoholu. Nakon nekoliko minuta, pridružio im se i doktor.
"Hoće li joj biti dobro doktore?" Upitao je James zabrinuto.
"Hoće." Ohrabrujućim je tonom odgovorio doktor. "Rachel je proživjela šok, ali se dobro oporavlja i mogla bi se uskoro probuditi. Usput, moja sućut gospodine." Dodao je stisnuvši Jamesovu ruku.
"Hvala." Tupo je odgovorio. "Hoću li je moći vidjeti?"
"Da, ali tek za otprilike pola sata."
"Dobro pričekat ću." Rekao je James, na što se doktor dobroćudno nasmiješio i otišao.
"Gospodine Mortensen?" Nakon dugog vremena prozborila je Kety. "Gdje ste vi bili u vrijeme nesreće? Jeste li vidjeli ženu kako pada? Je li se poskliznula? Je li je netko gurnuo?Jeste li je vi gurnuli?" Znatiželjno ga je pogledala, prekorivši samu sebe zbog bujice pitanja koja joj je izletjela iz usta.
"Hej, usporite narednice! Zaboravit ću pitanja! Prvo, nisam je ja gurnuo! Kako bih, za ime Boga, mogao ubiti vlastitu suprugu?!" Kety je ostala u tišini slušati, klimanjem ga potičući da nastavi pričati.
"Drugo" Nastavio je James "Nisam vidio ništa od onog što se događalo u stanu jer nisam bio kod kuće.
"A gdje ste bili?" Upitala je Kety pomalo sumnjičavo.
"Otišao sam kod susjeda posuditi baterije jer nam je daljinski upravljač prestao raditi."
"U redu. Nego, imate li možda nekog člana obitelji kojem biste trebali javiti za ženinu smrt?" Kety je odlučila da je bolje ne ispitivati mogućeg krivca na ovakav način. "Poslat ćemo mu poziv u postaju" Mislila je.
"Luke." Rekao je James kao da se prisjeća nekog davno zaboravljenog poznanika.
"Molim?"
"Luke. Moj sin. Sada je u školi. Jadnik ni ne sluti kakva se tragedija maloprije desila. Možete li mu molim vas vi javiti? Ja nemam ni snage ni srca to učiniti."
"Da, naravno." Susretljivo je odgovorila Kety. "Samo mi recite gdje da ga nađem ili broj na koji mogu nazvati."
James joj je bez riječi pružio vizitku Lukeove srednje škole i otišao u Rachelinu sobu jer se doktor napokon pojavio na vratima. Kety je gledala u broj telefona i pogled joj je pao na vlastite noge. Umalo je prasnula u smijeh shvativši da i dalje nosi pidžamu. Ustala je sa stolice i izašla iz bolnice. Pozvala je taksi koji ju je odveo natrag do zgrade. Obišla je zgradu i zaključila da su policajci već odveli truplo na obdukciju. Vratila se do ulaza i zakoračila u stubište. Ušla je u dizalo, pogledala se u zrcalu i počela smijati. Buljila je u neuredno razbarušenu kosu.
"Nije ni čudno što se Rachel onesvijestila pored mene ovakve!" rekla je ironično se nasmijavši. Dizalo se zaustavilo na petom katu i ona je otišla do svog stana. Otvotila je vrata i zakoračila u vodu.
Po cijelom hodniku i kupaonici bilo je prst vode. Odmah joj je bilo jasno koliko je sati. Otrčala je u kupaonu i zatvorila vodu koja je tekla iz slavine na kadi.
"Sranje!" Povikala je ljutito, skinula vesticu i povukla čep koji je onemogućavao vodi da otiče. Kada se začas ispraznila pa je uzela krpu, stavila je na metlu i pomoću toga počela tjerati vodu prema otvoru na podu, pritom psovajući na svim jezicima. Nakon pola sata kupaonica i hodnik bili su potpuno suhi, a ona potpuno mokra.
"Sva sreća što u hodniku nije parket nego pločice." Rekla je sama sebi stojeći ponovo na suhom tlu. Otišla je u sobu i iz ormara izvukla izlizane plave traper hlače i crnu usku majicu kratkih rukava sa slikom članova grupe The Hives. Navukla je novu odjeću na sebe i vratila se u kupaonicu. Ponovo se umila i počešljala kovrčavu kosu. Pomoću tanke crne gumice koju uvijek nosi za sreću, složila je visoki konjski rep i nanijela malo pudera na lice. Nikad nije nosila mnogo šminke. Mrzila je žene koje izgledaju kao porculanske lutkice, a opet, nije željela izgledati ni kao matuzalem koji je upravo pobjegao iz Drugog svjetskog rata.
Relativno zadovoljna svojim izgledom, otišla je u kuhinju i uzela telefon u ruke. Utipkala je broj škole i čekala.
Kety je otvorila prozor i zijevnula. Pogledom je pratila ptice koje su letjele iznad glavnog parka pod njenim prozorom. Uživala je u svježini gradskog smoga i puštala da joj se smeđe kovrče previjaju na jutarnjem povjetarcu. Vrijeme je bilo prohladno i u potpunosti se uklapalo u sredinu rujna. Ispružila je dlan kako bi osjetila prve kapi kiše. Zadrhtala je i spustila pogled. Na sebi je imala samo bijelu pidžamu kratkih rukava. Ne mičući pogled s velike fontane u sredini parka, rukom je sa stolice dohvatila maslinasto zelenu vesticu i ogrnula se njome. Nije željela prekinuti ugodan osjećaj smirenosti i sigurnosti koje joj je pružao novi stan. U dva tjedna, otkako živi u njemu, nije uspjela otkriti sve njegove čari. Osjetila je snažnu potrebu da popije nešto što će je barem malo ugrijati. Odmaknula se od prozora i otišla u malu kuhinju. Uključila je zeleni aparat za kavu i odvukla se do kupaonice ponovo zijevajući iako ju je svježi zrak razbudio. Voljela je tu prostoriju. Smirivala ju je nježna nijansa plave boje na njenim zidovima. Umila se hladnom vodom, oprala zube i zagledala u odraz u ogledalu. Gledala je u velike sivo-plave oči, tanke usnice i maleni nosić. Naizgled jednostavno lice skrivalo je mnoge misli i muke koje su se nakupljale u njenoj glavi kao zamršena klupka vune. Otvorila je vodu u kadi kako bi se okupala.
Iz kuhinje se začulo ključanje vode, pa je požurila iz kupaonice. Ugasila je aparat, natočila kavu u šalicu i dodala malo šećera. Vratila se prozoru u spavaćoj sobi njenog malog stana i sjela na dasku. Uz zvuk kiše, zaneseno je ispijala gutljaje tople tekućine. Iz zvučnika upaljenog televizora začuli su se zvukovi pjesme "How Soon Is Now" koji su najavljivali početak jedne od njenih omiljenih serija "Charmed" (Čarobnice). Baš kad se okretala kako bi vidjela prvu scenu u kojoj je Phoebe zabrinuto utrčala u kuhinju vičući: "Prue moraš ovo vidjeti", začula je lomljenje stakla u daljini i prodoran vrisak.
Skamenjena od straha nije bila načisto je li zvuk došao iz televizora ili je bio stvaran. Munjevitom brzinom, okrenula se prema prozoru i zapanjeno gledala ženu koja je padala s devetog kata smještenog samo četiri kata iznad nje, ali jedno stubište u desno. Kety je na ženinom licu zapazila prestravljenu grimasu.
Bez razmišljanja je izjurila iz stana i dizalom se spustila u prizemlje. Dok je trčala oko zgrade do mjesta gdje je žena pala, pred očima joj je blistala sawršeno jasna slika njenog prestravljenog lica. Dotrčala je do skupine uplašenih i uznemirenih ljudi koji su okruživali tijelo i probila se kroz gužvu kako bi ga vidjela. To joj i nije bila posebno pametna ideja jer joj se od gadnog prizora okrenuo želudac. Ruke i noge bile su neprirodno zakrivljene pod tijelom, leđa i trup bili su potpuno smrskani, a cijela je žena izgledala kao da ju je pregazio valjak za ravnanje asfalta.
"Mili Bože." Bilo je sve što je mogla izustiti.
Ljudi su se naguravali sve bliže zdrobljenom truplu i kako je shvatila da joj ponestaje prostora, zgrabila je svoju iskaznicu iz džepa veste i pokazujući je ljudima povikala:
"Policija! Molim vas odmaknite se!"
Ljudi su je zbunjeno poslušali, s izrazima lica kao da je izvadila sačmaricu, a ne komad željeza omotan kožom. Kleknula je kraj trupla i provjerila ima li ikakvih znakova života, a zatim je promotrila ono što je ostalo od lica. Shvatila je da se radi o mladoj gospođi Mortensen. S gađenjem, ali i žaljenjem, nastavila je proučavati truplo.
"Jadna žena." Začula je samu sebe kako govori. "Bolje da za ovu smrt postoji valjani razlog." Govorila je više sebi u bradu nego ljudima. U tom trenutku začule su se sirene, a Kety je zahvalno pogledala jednu od susjeda koja je upravo gasila mobitel nakon što je razgovarala s dežurnim policajcem. Sva sreća što je policijska postaja bila blizu.
Kad su policajci radili svoj posao, slikajući tijelo i obilježavajući ga kredama, Kety se maknula iz gužve i sjela na policijski auto da dođe do zraka i da posloži događaje u glavi. Uživala je u kapima kiše koje su joj se slijevale niz lice.
"Narednice Black!" Povikao je inspektor McLouglin. "Narednice," Nastavio je sav zajapuren od žurbe, nakon što ga je ona pogledala. "Trebali biste otići do stana da se pobrinete za svjedoke i pokušate doznati osnovne informacije o padu gospođe. Naši ljudi već rade na utvrđivanju uzroka pada, ali iz trupla ne mogu mnogo doznati pa će nam trebati nalog za pretres. Usput, kako je prošao razgovor u vezi povišica sa našim dragim šefom?"
"Zalupio mi je vrata pred nosom, eto kako." Sarkastično se nasmijala. "I da, sad ću otići gore, samo da se malo priberem." Dodala je tiho. Zagledala se u zamišljeno McLouglinovo lice. "Bojim se da ovaj put neću biti od prevelike koristi. Nisam vidjela ništa što bi nam moglo pomoći."
"Ništa vi ne brinite. Imamo jako dobar tim. Izvuči će informacije i iz najmanje očekivanih mjesta. Molim vas samo da požurite gore u stan." Kad je to izgovorio, okrenuo se i otišao prema skupini policajaca koji su razgovarali o nemilom događaju.
