Na koncu špaga

Zavežem papigi crveni konac oko kljuna i povedem je u šetnju. Tek što smo došli do prvog izloga, papiga naglo otvori kljun. Konac pukne, a iz papige bukne:
- Gle ti ove zgodne izloge pune svakojake robe koju nitko ne kupuje jer je kupovna moć pučanstva odavno pala na niske grane na kojima je već sve pobrano što se pobrati dalo...
- Šuti, Marice, još buju nas strpali v rešt - zavapim očajno, stisnem joj kljun i odnesem je doma.
- Kaj se duriš? - zakriješti Marica stojeći na desnoj nozi u svojoj krletki. - Na koncu je sve dobro ispalo.
- Šuti, lajavice, dok nisi završila na špagi!

Dva loša ubiše Miloša

Dva loša ubiše Miloša! Dva loša ubiše Miloša! - viče dječačić i maše novinama. Ljudi navalili i otimaju se za novine.
Vidim ja da tu nešto nije u redu pa se proguram preko reda. Pa, ne izgleda baš da će ga ubiti, ali uzet će mu sve novine.
- Kako vas nije sram otimati Milošu novine? Smjesta mu ih vratite! - trčim od jednog do drugoga i uzimam im novine.
- Nemojte, nemojte! - preplašeno će dječačić.
Hm, utjerali su mu strah u kosti.
- Zar da tako malen već pati od kostobolje? - plamtim ja pravednim gnjevom.
- Ovome fali jedna daska! - dobaci brkati otimač novina.
- Da ne bi! Obje su ovdje - mašem daskama u svim smjerovima. - Prebrojite!
Otimači se bez riječi raziđu, a Miloš sjedne na hrpu novina i zaplače. Od sreće. Kako i ne bi kad sam mu vratio sve novine.

Vuci vole kad nemaš škole

Jedva sam dočekao zimske praznike na selu. Upregnem vola u saonice i viknem:
- Vuci vole kad nemaš škole!
Vol samo stoji i gleda me svojim velikim tužnim očima.
Vidim ja da ga nešto muči, ali on ni da mukne.
- Ah, možda on ima školu! - iznenada mi sine pa ga pitam:
- Vole, zar tebi još nisu počeli praznici?
- Muuu! - tužno će vol.
- Oh, oprosti mi što sam te upregnuo kad imaš školu! - ispričam mu se i ispregnem saonice.
Neka on samo ide u školu! Ja ću se spuštati niz brijeg.

Koliko para toliko muzike

Šila Klara pa para. Šila Klara pa para. Žao mi je jadnice pa joj navijem tranzistor do daske. Ali, tranzistor se čuje i do susjeda.
- Koliko ću još to slušati? - izdere se susjed.
- Koliko para toliko muzike! - objasnim mu.
A moja Klara para li para! Da se nisu istrošile baterije, bilo bi još muzike.

Daj petama vjetra

Izabrali su me za predstavnika moje ulice u utrci na 200 metara.
Sasvim mi je dobro krenulo, kad li moji uličari počnu galamiti:
- Daj petama vjetra! Daj petama vjetra!
- Zar ste poludjeli? Usred utrke? Zašto se niste ranije sjetili?
- Daj petama vjetra! Daj petama vjetra! - navaljuju moji navijači.
Vidim ja da nemaju namjeru prestati, pa zastanem da uhvatim vjetar. Uto spazim pred ciljem i zadnjeg trkača.
- Daj petama vjetra! Daj petama vjetra! - pomahnitalo vrište moji uličari.
- Sad je prekasno! - kažem ja i pustim vjetar.

Trla baba lan

Trla baba lan da joj prođe dan. Prođe dan i sjedne kraj nje.
- Oh, napokon! - razveseli se baka. - Gdje si bio tako dugo?
- Nigdje!
- A, ni ja nisam bila nigdje kad sam bila mlada. A kako ti je bilo?
- Nikako!
- A, ni meni nije bilo nikako kad sam bila mlada. A koga si sreo na putu?
- Nikoga!
- A, ni ja nisam srela nikoga kad sam bila mlada. A kamo ideš?
- Nikamo!
- A, ni ja ne idem nikamo. Baš mi je drago što ćeš mi praviti društvo.

Sjekira u med

- Pala mi je sjekira u med. Nije mi za sjekiru, ali bojim se da će se pčele porezati.
- Pa izvadi je!
- Ali onda mi ne bi pala sjekira u med!
- E, ne možeš imati i ovce i novce!
- Kakve ovce i novce! Ja o tome nisam rekao ni slovce! Problem je sjekira u medu.
- U redu, u redu!
- Ma ne u redu, nego u medu.
- S tobom nikako na zelenu granu!
- Ako nećeš ti, hoće druga tri!
Dva druga već sjede gore, ali treći neće; kaže da su mu nedavno prepilili granu na kojoj je sjedio pa sada puše na hladno. Pridružit ću mu se da bude brže gotov.

Bez riječi

Pustio sam mozak na pašu i otišao u školu.
- Je li s tobom sve u redu? - pita me profesor.
- Kô i svaku drugu srijedu! Ali, moram vam priznati, prve mi uopće nisu simpatične.
- Sjedni drvo na drvo! - drekne profesor.
- Drugo na prvo ili prvo na drugo? Oprostite, profesore, malo sam zbunjen kad puše jugo.
Poslao me je doma bez riječi. Pomalo se čudno osjećam ovako mutav.

Zima

Stisla zima i ne popušta.
- Ta pusti me! - tresem se.
- Pustit ću te ako obučeš kaput - predloži mi zima.
- Obećavaš? - zacvokoćem.
- Obećavam!
Obukao sam kaput. Zamislite, zima je zbilja popustila.
- Obećanje je obećanje! - namigne mi i ode.

Što tko radi, sebi radi

Što Tko radi, to zbilja prelazi sve granice: pristojnosti, izdržljivosti, dobne, civilizacijske, međunarodne i tako dalje, dalje, dalje, sve do kineske granice. Tamo dođe k Sebi pa se zajedno popnu na zid.
Sa zida puca pogled, puca, puca miljama uokolo. Milijuni Kineza pobiru metke, tale ih pa lijevaju bicikle. Da, da, Kinez radi, socijalizam gradi, ali bicikl si teško može priuštiti.
Tko to vidi, zaključi kako je najbolje zažmiriti da slučajno ponovno ne prijeđe granicu, pa otvori privatni biznis.
Tko otada što god radi - sebi radi i ne boji se gladi. I vozi uvozni bicikl. Kineski.

Sreća u nesreći

Potepem se na prag i umalo udarim glavom u vrata. Spustim pogled i spazim sreću u nesreći. Silno se začudim.
- Što se čudiš? Zgrabi me!
Pokušam izvaditi sreću iz nesreće, ali ne ide pa ne ide.
- A da mi malo pomogneš? - zamolim je.
- Gle ti njega! Za sreću se treba i pomučiti.
- Ali zato nesreća uvijek dođe sama! - veselo namigne nesreća i skoči mi u džep.
Bilo mi je žao sreće koja je ostala žalosno čučati pred vratima pa je zgrabim i stavim natrag u nesreću.
Sada mi se obje zadovoljno meškolje u džepu.

Mislilac

Sjedim na obali sam sa svojim mislima. Oh, kako mi je dosadno!
- A da se malo zabavimo? - pitaju me misli.
- Da se zabavljam sa svojim mislima? Tko je još čuo takvu glupost?
- Ja sam je jednom čuo - zašumi more - ali nije bila tako velika.

Peh

Ponekad zbilja imam peh. Uhvati me smijeh pa me ne pušta.
- Dosta, dosta! - previjam se, ali smijeh ni da čuje.
- Ta pusti me već jednom! - zagrcnem se.
On me tada pusti jednom drugom, ali taj je bio još gori od prvoga.

Gotovan

Donesem Arfu kosti u vrećici, ali ne! On bi sve na tacni.
- Sve imam, ali tacnu nemam - kažem ja njemu.
- Vau, vau! - odlaje on meni.
- Zar ćemo se tako razgovarati? - naljutim se ja.
- Vau, vau! - uporno će beštija.
Vidim ja da neću izaći s njim na kraj pa se vratim na početak. Razrežem vrećicu, izvadim kosti i bacim mu ih na pod.
Mislite li da je opet zalajao? Ma kakvi! Samo je mahnuo repom i bacio se na kosti.
Sada mi je krivo što sam ga tako uvrijedio. Sutra ću mu kupiti tacnu da to ispravim.

Vježbanje samoglasnika

Sinoć me je iz čista mira počela peći savjest. Svratim u apoteku i upitam:
- Imate li kakav lijek?
- Oooo-visi! - rastegne ljekarnik.
Neka samo visi ako mu se sviđa! - kažem ja.
- I? - stegne ljekarnik.
- U! - spremno dodam. Neka vidi da i ja znam samoglasnike.
- Aaaa? - unezvjereno će ljekarnik.
- E! - nabacim i zadnji samoglasnik i nacerim se od uha do uha.
Ne znam zašto me je izbacio iz ljekarne, ali danas mi je poručio da ga peče savjest. Jadnik! Da sam znao da je to zarazno, bio bih ostao doma.

Tko koga vuče za nos

Opet sam zaboravio sat.
- Gospodine, molim vas, imate li sat?
- Imam!
- Svaka čast! Ja svoj uvijek ostavim doma.
Gospodin me ščepa za uho.
- Magarac jedan! Hoćeš me vući za nos?
- Hoću, hoću, gospodine, samo mi pustite uho! - derem se iz petnih žila.
Gospodin je shvatio da sam žilav pa mi je pustio uho, ali je nestao u gužvi prije nego što sam ga uspio povući za nos. Šteta! Bio bih mu sa zadovoljstvom učinio tu uslugu.

Pametnome sto dosta!

Uzmem sto kuna i krenem u grad. Gledam izloge, a oni gledaju mene.
- Što buljiš u nas! Gledaj svoja posla!
- A gdje je moj posao? - pristojno pitam.
- Okreni se oko sebe, pametnjakoviću?
Hm, možda imaju pravo. Okrenem se oko sebe, ali posla nigdje. Okrenem se oko stupa - ni tamo ga nema.
- Besposlen pop i jariće krsti! - dobaci mi neki ljubazan gospodin.
Pa da! To je nešto za mene!
- Ali, ne vidim nigdje jariće, gospodine?
- Vidjet ćeš ti sve zvijezde ako te odalamim.
- Ah, oduvijek sam želio biti astronom, gospodine! Molim vas, odalamite me!
Zamislite, nije me odalamio. Razrogačio je oči i ispario.
Večeras kuham rogače na pari. Meni pametnome dva će biti dosta.

Tko nema u glavi, ima u nogama

Jutros je na mojem zidu osvanuo grafit:
"Tko nema u glavi, ima u nogama!"
Misle li to na mene? Što to nemam u glavi, a imam u nogama? Pojma nemam! Ali ja pojma nemam ni u nogama. A možda je to tiskarska greška. Možda je trebalo pisati ovako: Tko ima u glavi, nema u nogama! Ili: Tko ima u nogama, nema u glavi.
Strašna zagonetka. Već mi se zbilja vrti u glavi. Možda je to od ventilatora koji se automatski uključuje kad se pregrije mozak?
Ah, da, sad mi je sinulo! Neki ljudi vjerojatno nemaju ventilator u glavi nego u nogama. Ja ga, na sreću, imam upravo tamo gdje treba biti. Blago meni! Moram pod hitno nabaviti sef.

Odključana priča

"Tri lonca traže poklopac."
E, to je nešto za mene! Poklopim prvi, a druga dva zaključaju:
- Ovamo, ovamo! Ključamo!
Odključam prvi pa pojurim do druga dva. Razrežem poklopac po sredini i svakoga poklopim jednom polovicom.
- Hm, to ti je bilo jako pametno! - dovikne mi prvi lonac. - A ja? A ja?
- Pa ne mogu valjda biti svakom loncu poklopac! - odbrusim ljutito i zataknem brus za pojas.

Najprije štalica, onda kravica!

Odvedem ja jutros kravicu na sajam.
- Pošto kravica? - pita me kupac.
- Najprije štalica, onda kravica! - kažem ja.
- Imam ja štalu, ne beri brigu!
- Brige mi još nisu zrele, gospodine!
- Prodaješ li ti ovdje kravu ili pamet, klipane? - obrecne se kupac.
- Samo kravu, gospodine! Pamet se, na žalost, ne može kupiti.

Treća sreća

Pokuca mi neki dan treća sreća. Zalupim joj vrata pred nosom. Kako mi se usudi dolaziti bez prve dvije?
Treća sreća protrlja nos pa pokuca ponovno.
- Kako možeš odbiti sreću? Tebi zbilja nisu sve koze na broju! - veli mi značajno namignuvši.
Odakle je samo znala da su mi ukrali jednu kozu? S trećom srećom doista ne treba imati posla.

Ja šumom, on drumom

- Ja ću šumom, a ti drumom - kažem svom prijatelju Michelangelu.
- Dobro! - odvrati on kao iz puške.
Sumnjivo je to meni pa ga pitam:
- Imaš li ti pušku?
- Imat ću kad prodam krušku! - veli Miškec.
Dobro je što sam ga poslao drumom. Meni je ljepše šumom.

Za dlaku

Prelazim preko ceste kad li iznenada začujem škripu kočnica.
- Za dlaku! - izdere se vozač na mene lupajući se kažipstom u čelo.
Primim kvaku i kažem mu:
- Eto, vidite, zato se ja volim voziti u vlaku.
- Vidiš li ti ovu šaku? - zareži vozač.
- Kako da ne! Svaku dlaku!
Odjednom sam se našao u mraku, ali sam brzo došao k sebi na svježem zraku. A onda je k obojici došla policija.