modne osamdesete
02.10.2006., ponedjeljak
post koji je trebao biti objavljen jučer, a nije radi remonta na blog.hr
|
Nostalgični post Jesen je. Doba kad većinu hvata depresija od ružnog vremena i sve kraćih dana. Uz to, treba vratiti dugove sa ljetovanja i s početka rujna, kad se troškovi naglo povećavaju. Uglavnom za raznorazne potrepštine. Ima i onih koje hvata šiza oko božića, a neke početkom proljeća tzv. proljetni umor. Mene hvata sjeta i obavezno nazovem ili zakažem sastanak sa onima koje sam upoznala u ovo doba, prije dosta godina.. Na poslu zaokružujem još jednu godinu staža. Dakle, ukrcam se ja prije 20 godina u bus sa adidas plavom putnom torbom i krenem u zagreb. Na faks. Bila sam jako vesela, što je naravno moju roditeljicu uznemirilo - ipak odlazim od kuće. A bilo mi je tako muka u busu! Prvi dan faksa se dodje po raspored. Popričam s jednom koja je u notes upisivala satnicu, raspričamo se. Prošetamo do trga. I ona je u studomu na cvjetnom. I ona je u 2 paviljonu. I ona je na 2 katu. I ona u istom hodniku. Na kraju-soba preko puta moje! Drugi dan predavanja naravno zakasnim- kriva procjena koliko treba sa tramvajem do faksa. Osoba s kojom sam dijelila Winston do prve pauze na hodniku-kasnije dugogodišnja cimerica od ove prve. Nakon par dana, obrati mi se jedna kolegica na hodniku: "Jel se ti mene sećaš? " Pa...ne baš. "Ja sam bila iza tebe u redu kad smo predavali dokumenta za upis." Poslije mi je "priznala": "Kad sam te videla, odmah sam znala da ćemo da budemo dobre drugarice!" :-) Nas četiri družile smo se cijelo vrijeme studiranja, a i danas smo jednako bliske, iako nas dijele i kilometri i granice. Izgledale smo kao preteča spice girlsa-jedna crna i krupna, jedna smedja i mala, jedna plava i tanka, te jedna ridja i bucmasta. Ako netko misli da se ne može imati puno prijatelja, taj nikad nije bio mlad i taj nikad proživio studentske dane. Mislim da je jako važno sa 19 godina otići od kuće. Zdravo je. Studirajte, uvijek imate vremena se zaposliti i raditi, naraditi i steći imetak. (fyi-mnogi ministri su diplomirali sa 29-30 godina-znači, stigne se!) Ali mladost ne propustite. Taj imetak je ono što ne možete nikad izgubiti. Sve ostalo podliježe imanju i nemanju. Brucoši, sretno! Jako vam "zavidim" na idućih 4-5 godina-rado bi se mjenjala! .... i nisam još položila prvi kolokvij, a već sam bila zaljubljena ko nikad do tad u imoćana kojeg sam upoznala u menzi SC-a. |