< | travanj, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Kolona vjernika čeka da vide tijelo svetog Leopolda Mandića Prilično upečatljiva scena kod Dostojevskog u Braći Karamazovi, knjiga sedma. Nakon smrti znamenitog starca Zosime (među monasima i svijetom još za života zacrtanog biti svecem) njegov se leš vrlo brzo počinje raspadati i zaudarati, iako prema vjerovanju monaha i puka sveti ljudi ne mogu istrunuti (naime, u malenoj prostoriji u kojoj je ležalo starčevo tijelo monasi nisu otvorili prozore jer su smatrali da će Bog sačuvati njegovo tijelo od raspadanja, ali kako su prirodni procesi neumoljivi nakon kratkog se vremena ipak počeo širiti mrtvački zadah). Kako se širi nesnosan smrad tako se širi i vijest o njemu, prvo po manastiru, a zatim i gradu. I dok monasi uzalud pokušavaju umiriti hodočasnike, vijest o neočekivanom smradu nagoni još više ljudi na dolazak kako bi se sami u vijest uvjerili. Uto otac Ferapont (protivnik starca Zosime) smrad raspadajućeg tijela uzima kao dokaz Zosimine grešnosti (njegove nesvetosti, nekršćanstva, sotonizma, hereze, a svoje pravovjernosti!) i optužuje braću monahe da uče narod glupostima i šire sotonine misli. Al` uočimo, tu nešto smrdi puno više od jednog leša! Srećom, otac Ferapont će nam, lucidnošću sebi unatoč, ukazati na pravi izvor olfaktivne neugode. Naime, iako fanatični kršćanski zelot, otac Ferapont ne bi bio u krivu kad optužuje oca Zosimu za grešnost a braću monahe da uče narod glupostima i šire sotonine misli (dapače, u tom nije mogao biti bliži točnoj dijagnozi), već kad kao jedan među fanaticima a) i sam propovijeda istinsku tj. svoju Svetost (u odnosu vs. Zosimovu Grešnost) kao dogmatsku vrijednost (također, podjednako, uči narod glupostima), i kad takav, lišen razuma, b) još to čini - njuhom (lucidno sebi unatoč donosi sud njuškom, rilom, surlom, jer bezumnik čime drugim?). Upravo kao poklonici ne/očuvanih tijela kojekakvih "svetaca". Ironija je da, za razliku od njih, Ferapont dobro njuši da svetac smrdi (ali pogrešno u tome što mu smrdi konkretan čovjek, a ne sama dogma svetaštva). |