 ZAVOD ZA KLINIČKU I EKPERIMENTALNU PATOLOGIJU
Što je obdukcija
Obdukcija (autopsija, sekcija, razudba) je vanjski pregled mrtvog tijela, pregled pojedinih organa i organskih sustava i tjelesnih šupljina s ciljem da se na temelju nađenih patoloških promjena utvrdi osnovna bolest i uzrok smrti.
Obdukcija se provodi pomoću kirurških metoda, a izvodi je patolog – liječnik specijalist, educiran za njeno izvođenje. Obdukcija se može izvesti na cijelom tijelu ili biti ograničena na neki organ ili organski sustav, ovisno o uzroku smrti koji se traži. Prilikom obdukcije uzimaju se uzorci tkiva za histološku pretragu, a prema potrebi uzimaju se i uzorci tkiva, sekreta, ekskreta, krvi i likvora za bakteriološke, biokemijske i toksikološke pretrage.
Prema članku 167. zakona o zdravstvenoj zaštiti obdukcija se provodi:
• kada postoji sumnja ili je očito da je smrt prouzročena kaznenim djelom ili je u svezi s izvršenjem kaznenog djela
• kada je to potrebno radi zaštite zdravlja građana, odnosno kada to zahtijevaju epidemiološki, sanitarni i drugi stručni medicinski razlozi
• kada zahtjev za obdukciju postavi obitelj umrlog građanina
• kada je građanin umro u zdravstvenoj ustanovi
Prema zakonu o zdravstvenoj zaštiti (članak 168.) kada je građanin umro u zdravstvenoj ustanovi, ravnatelj na zahtjev uže obitelji umrlog u sporazumu s rukovoditeljem ustrojstvene jedinice i patologom može odlučiti da se obdukcija ne provodi. Obdukcija se po zakonu mora provesti u slučaju:
• neprirodne ili nagle smrti
• ako smrt nastupi tijekom dijagnostičkog ili terapeutskog zahvata
Indikacije za kliničku obdukciju su:
• nejasan uzrok smrti
• nagla i neočekivana smrt
• smrt fetusa ili novorođenog djeteta
• smrt za vrijeme trudnoće, poroda i nakon poroda
• evaluacija dijagnostičkih i terapijskih postupaka
• smrt ispitanika uključenih u klinička istraživanja
Obdukcija se u pravilu izvodi na zahtjev liječnika koji je liječio pacijenta, liječnika mrtvozornika ili na zahtjev obitelji pokojnika.
Pri sumnji na neprirodnu, nasilnu smrt, obdukcija se provodi na Zavodu za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Sudskomedicinska obdukcija se treba sprovesti i nad osobama koje su umrle u zdravstvenim ustanovama, a u kojih je smrt posljedica oštećenja zdravlja koje je uzrokovano kaznenim djelom (prometna nesreća i sl.)
Zašto je važna obdukcija?
Pisani nalaz obdukcije – zapisnik o sekciji (obdukcijski protokol) – u kojem su svi makroskopski i mikroskopski nalazi, dijagnoze sročene u patogenetskom slijedu te epikriza na osnovi kliničko-patološke korelacije, najvažniji je sudskomedicinski dokument.
• evaluacija dijagnostičkih i terapeutskih postupaka čime se unapređuje i osigurava kvaliteta bolničke skrbi
• stalna edukacija patologa, kliničara, liječnika specijalizanata i ostalog medicinskog osoblja te studenata, čime se unapređuje struka
• statistička i epidemiološka istraživanja u zdravstvu, provjera kvalitete zdravstvenog rada te znanstvenoistraživački rad u humanoj medicini
Važnost obdukcije za obitelj preminulog je u razumjevanju smrti sa medicinske strane i time ublaživanja osjećaja tuge ili eventualne krivnje, da budu upoznati s eventualnim nasljednim bolestima radi pravovremenog liječenja i/ili prevencije bolesti u ostalih članova obitelji, te da imaju uvid u kvalitetu liječenja preminulog člana obitelji.
Za eventualna pitanja slobodno se obratite našem Zavodu.
ZAVOD ZA KLINIČKU I EKPERIMENTALNU PATOLOGIJU (DRUŠTVA & BLOGA)
Nakon što sam isjeckala mrkvu i kapulu na proste faktore da su mi od ganuća potekle suze, osjećam potrebu da još nešto seciram, razudbim, da još nešto rastavim a potom ponovo sastavim. Da su mi barem puzzle pri ruci, puzzle su za mene idealan dar, al` k`o za inat, šmrc, nitko mi ih nikad nije poklonio. Nema veze, naći će se već nešto što ću razudbiti na proste faktore.
Netko je izrazio želju za burom na Blogu, a stara poslovica mudro veli "Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti", jer evo naš dežurni blog-pacijent ovih dana zaigrano baca kamenčiće u vodu. Uskomešalo se ovo silno “mnoštvo” (koliko nas je trenutno preostalih u ovoj blog komuni) od 60ak aktivnih blogera... a sve zbog par zgodnih golišavih fotki.
A ta poremećena usamljena duša je upravo to, samo - usamljena. Jer nakon što ga je nedavno odbacio i posljednji objekt opsesivnog opsjedanja, sada ima vulgarne napadaje bjesnila. Pa je ta neliječena duša doslovce u sirovoj i ogoljeloj potrazi za društvom, za novim “smrtnim neprijateljem”, za svojim novim objektom “obožavanja” to jest opsesivnog opsjedanja. Mislim da će mu se nakon ovoga ukazati tko bi to mogao/gla biti.
Svi smo mi Valter, rekao bi Švabo na kraju filma. Ali uvijek jedan mora napraviti iskorak, rekla bih ja.
Pa kad secirati nešto treba, neka to bude takvo divljaštvo, koje već jesam imala na tapetu, no nije naodmet odraditi obdukciju temeljito.
Kao primjer divljaštva par excellence možemo uzeti primjer - Zdravka Mamića. Jer Mamić je klasičan divljak, nažalost svima poznat, pa neka on bude naš prototip na kojemu ćemo s većim razumijevanjem secirati, proučiti i pokopati - divljaštvo.
Mamić je dakle klasičan divljak koji se hrani pažnjom (medija, okoline, društva). Njegovi divljački ispadi su redovita i svima poznata pojava, jer su nažalost uvijek medijski praćeni, komentirani, zabilježeni. U njegovom divljaštvu sudjeluju dakle i sami mediji i društvo koji se jednako hrane njime, kao i on njima. Radi se o jednoj malignoj simbiozi, kojoj može pomoći samo kirurški, odnosno obdukcijski - nož.
U ispadima svakog divljaka, onog poznatog i onog nepoznatog, može se s lakoćom prepoznati razmaženo derište koje se bacaka po podu i vrišti jer nije dobilo ono što je htjelo i naviklo dobivati. Kada se derište ljuti i pravi probleme - ljuti se jer mu je oduzeta njegova omiljena igračka.
Pitanje je, hoćemo li zbog našeg trenutnog komfora i nespremnosti na akciju dopustiti da nam se derište, svojim ispadima, popne na glavu?
U jednim dnevnim novinama pročitala sam komentar koji je glasio otprilike ovako: "Mamić je sad stvarno pretjerao! Konačno je došlo vrijeme da ga počnemo ignorirati!"
Sad je stvarno pretjerao?! Konačno je došlo vrijeme?! Ma s koje ste vi kruške pali? Divljak je on od početka, a vrijeme mu uopće nije trebalo biti dodijeljeno. Odnosno, vi mu ga u prvom redu uopće niste trebali dodijeliti!
No polako, doći ćemo i do toga, idemo obducirati pojavu korak po korak.
Uzbuđenje
Ponašanje svakog divljaka je tipično i karakterizira ga silno – uzbuđenje. To je uzbuđenje doslovce:
1. i psihičko
2. i fizičko
Riječ je o čistoj kemijskoj neravnoteži, višak adrenalina i nemogućnost/neželja kontroliranja istog. Svjedočili smo tome nebrojeno puta: vrišteći tonovi, zajapurenost, nabrekle vene, iskolačene oči, pjena na ustima, povišena temperatura, znojenje… Simptomi koji doslovce dovode do toga da neka osoba u svome uzbuđenju, u vrućici, u ognjici uzbuđenosti, sa sebe kida dijelove odjeće, skida se na golo, nesvjesno se pokušava ohladiti, pribjegava nekontroliranom animalističkom vulgaritetu, takoreći - iskače iz vlastite kože.
Školski primjer ovakvog ponašanja poznata je Mamićeva epizoda kidanja vlastite majice na aerodromu, pa poznata Mamićeva epizoda napada na novinare, pa poznata Mamićeva epizoda vulgariziranja, etc. U istu kategoriju spadaju recimo i dilanje fotografija golišavih nauljenih mladića po virtuali, fantomiranje po forumima, vulgarne pjesmice, trolanje, napadi na blogere, etc.
Divljak to čini jer je doslovce psihički i fizički uzbuđen - narajcan. A pažnja koju izaziva, kojom se hrani, još više pojačava njegovo (među ostalima i seksualno) uzbuđenje, narajcanost. Pažnja pojačava ugodu koju divljak u toj narajcanosti osjeća a koju sebi ne može objasniti, ali je ovisnički želi/mora nanovo i nanovo iskusiti - baš kao narkoman. Tu je doslovno riječ o ovisnosti. Kemijska ravnoteža u tijelu je poremećena, tijelo zahtijeva redovitu dozu droge, a kod divljaka drogu proizvodi njihov vlastiti organizam.
Mamić, baš kao i naš dežurni blog-divljak m()rče, iskazuje sve simptome bipolarnosti, dvo-ličnosti, čak i povremene shizofrenije. Nagle promjene raspoloženja, trenutan prelazak iz krajnosti u krajnost, paralelna sposobnost za nevjerojatnu suptilnost u poetskom izričaju kao i nevjerojatna analna vulgarnost u diskursu - nepogrešivo odaju mentalno nestabilnu i labilnu osobu koja pati od hormonalne neravnoteže. Mogli bi govoriti o klasičnim simptomima menopauze-andropauze muškaraca već u poodmaklim godinama (valunzi, nagle promjene raspoloženja, rast grudi, plačljivost) da nije riječ o nečemu ipak ozbiljnijem.
Riječ je ne samo o fizičkoj bolesti, već o psihičkoj bolesti i bolesniku. Riječ je o pacijentima koji su bolesni od primitivizma i mržnje, ukratko, nedostatka razuma. Zatrovani su i zadojeni divljaštvom (mržnjom) do posljednjeg atoma. Bez povratka, bez mogućnosti izlječenja. Riječ je o osobama koje u njoj izgaraju/gore. Otud i vrućica.
Mamić/i su takvi kakvi jesu, oni si ne mogu pomoći. Potpuno je pogrešno vjerovati da se takvi divljaci mogu promijeniti. Oni to ne mogu, jer je divljaštvo u njima jače od njih. Za takve je divljake karakteristično nekontroliranje nagona koje proizlazi iz - nerazumijevanja vlastitih nagona. A nagoni koji njima vladaju i koje oni uopće ne kontroliraju su:
Žderati-Lokati-Množiti se.
Drugih potreba divljaci ne poznaju i zato je suvišno od njih očekivati da će ikad spoznati ono što im je nepoznato. Apelirati stoga na njihov razum, kulturu, civiliziranost - bacanje je riječi u vjetar. Divljaku se nema što reći jer nema tog jezika kojeg bi divljak razumio i na kojem bi razumio.
Jedina terapija za divljaka je, naravno, potpuno uskraćivanje pažnje tj. potpuno mu uskraćivanje - prostora djelovanja.
Jer divljaku je baš svaka reakcija, pa i ona koju je on sebi umislio – povod / hrana.
Na primjer: zamislite da najobičnija točka, interpunkcijski znak, divljaku može biti povod za novo divljanje? A desilo se i to!
Točka kao povod…
Pod odličnim tekstom jednog kolege, kojemu se po meni nije imalo što dodati - ostavila sam kao komentar samo jednu točku, doslovce točku (.), kurtoazni znak da sam svratila i pročitala tekst, jer su mi se riječi učinile suvišnima.
Ta je mala i gotovo nevidljiva točka bila povod ovom našem dežurnom divljaku m()rčetu da izvrši još jedan divljački ispad u nizu, jer je lumen sam sebi umislio da je točka (!) bila maliciozna i upućena njemu. Hm, maliciozna točka? Poslije toga sam duhovito u sebi promišljala, a što bi bilo da sam stavila trotočku?
Zato uskraćivanjem pažnje, oduzimanjem kruha kojim se divljak hrani - stavljate divljaka u poziciju nemoći. Na početku “tretmana”, očekivano, biti će i divljačkijih i gorih ispada, biti će i još bjesnijih bacakanja vrištećeg derišta po podu, intenzitet divljačkih ispada će se pojačati kao i njihov kvantitet (tomu ste ovih dana svi bili svjedoci, ali pričekajte samo, uslijedit` će i novi val pa ćete se osvjedočiti ponovo i ponovo i ponovo), ali odlučno i kontinuirano uskraćivanje kruha/hrane oduzet će mu snagu. Jer tu je riječ o bjesnilu apstinencijske krize / ovisničke detoksikacije. Baš kao kod svih narkomana.
No kako se i može li se rugati bolesniku? Kako se i može li se rugati hendikepiranoj osobi? Može se, jer sve se na ovoj kugli zemaljskoj može (osim izbjeći smrt), no to ponekad koketira sa neukusom i osjećajem za mjeru. Mnogi se doista odabiru zabaviti bolesnikom, našaliti na njegov račun, ponekad uspješno a ponekad neuspješno, mnogi uzvraćaju izrugivanjem, koje doista može biti zabavno, ali po meni - nije trajno rješenje.
Budući da se kod divljaka doista radi o hendikepu, možda ne fizičkom u klasičnom smislu ali da u mentalnom, rugati se bolesniku ponekad naprosto nije smisleno, nije časno, a ponekad degradira i samog rugača na nešto nisko… nisko kao primitivizam divljaštva. Dakle rugati se doista može a ako je sa duhom čak i vrlo uspješno, ali je pitanje konteksta, procjene okolnosti, učinkovitosti, ljudskosti i osobne (samo)spoznaje, osobne mentalne higijene - hoće li se i treba li se baš uvijek rugati.
Neizvježbanoj, nezreloj i još neizgrađenoj osobi (osobi u procesu izgradnje) - nije se lako othrvati porivu za podjednako divljačkim uzvratom na prvotnu divljačku provokaciju. Ono praiskonsko u nama instinktivno na napad reagira - obranom. No za efikasnu i zrelu, naučenu, osviještenu, razumnu, civiliziranu reakciju, potrebno je izuzetno puno strpljenja, empatije, znanja i razumijevanja te debelih… debelih živaca, suočavanja sa vlastitom taštinom i, na koncu, razvijanja sposobnosti kontroliranja iste. Tek tada sva potreba za divljačkim uzvratom na prvotnu divljačku reakciju – postaje suvišna, ona nestaje. Reagirati uvijek treba hladne glave, razumno, analitično, koncizno - obdukcijski.
Krivo usmjerena krivnja
"Sve se vraća sve se plaća." Ovu staru izreku često čujemo u nekim situacijama, no opet koliko god ona odjekivala istinom ne izgovaram je s lakoćom, štoviše, nastojim je što manje izgovarati, jer kao da u sebi pretpostavlja nešto što je iznad našeg dosega, nešto na što mi kao pojedinci nemamo pravo.
U Srednjem vijeku jedna je zarazna bolest poharala dvije trećine tadašnje Europe, tadašnje čovječanstvo doslovce bacila na koljena, a naše poimanje tog razdoblja svela na onaj slikoviti izraz “mračni Srednji vijek” (iako taj mračni Srednji vijek u mnogo toga zapravo uopće nije bio mračan). Ta se zlokobna bolest zvala – kuga. Kugu su, budući da je tadašnji stanovnici nisu znali drugačije sebi objasniti, doživljavali i nazivali – “Božjom kaznom”. Po meni, to je bilo samozavaravajuće i pogrešno (pre)usmjeravanje osjećaja krivnje sa sebe na Boga.
Naime, ti isti srednjovjekovni Europljani, najjednostavnije rečeno, nisu prali ruke, nisu prali sebe – nisu se prali. U španjolskoj rekonkvisti, ponovom preotimanju španjolskog poluotoka od Maura (Arapa), sa europskog su kontinenta nestali/zbrisani i zadnji ostaci ostataka antičkih higijenskih navika. Srednjovjekovni Europljani rugali su se španjolskim Maurima zbog “pretjeranog” pranja, zbog muslimanskog inzistiranja na čistoći tijela i zbog gradnje mnogih javnih kupališta (rugalačka navada muslimanskoj kulturi koju baštinimo do dana današnjeg, zaboravljajući pri tom na naše kulturne praoce Rimljane i njihove antičke/rimske terme).
No činjenica je da su tim brisanjem zadnjih ostataka higijenskih navika sa europskog kontinenta – vrata za kugu bila širom otvorena.
Stoga, uzrok kuge nije kazna božja, već posljedica neznanja i bahatosti, najčešće udruženima u - bahatost neznanja/neznalica. Stoga na nekoj metaforičkoj razini doista jest riječ o kazni po ljudski rod, no zbog – neznanja, neznanja tog istog ljudskog roda. Uzrok je dakle “kazna Ljudska”.
Nikakve veze zlo nema sa nebom, ali ima sa zemljom i nama na njoj.
Kilo mozga dvije kune
Protjerivanje obrazovanih, mislećih pojedinaca iz nekog društva, za rezultat ima srozano društvo u kojemu (pre)ostanak neobrazovane i nemisleće mase dovodi do degradacije intelektualizma u primitivizam - na užas preostalih mislećih individualaca koji su odlučili ostati boriti se i koji se naprosto, brojčano nadjačani, utapaju u glasnijoj nemislećoj masi.
Divljaštvo je po svojoj prirodi glasnije, nametljivije, agresivnije - stoga i uočljivije. Sa prevagom divljaka, a manjkom onih koji bi im trebali činiti kontratežu – dolazi do vidljivog procvata primitivizma, do vidljivog zagađenja atmosfere, okoliša, ozračja. Vaga ravnoteže je poremećena, pa bez jednih da im čine “piz” - drugi, agresivniji, nekontrolirano bujaju.
Nisu vam bili dovoljno dobri oni pametni (zbog obrazovanja, intelekta, ambicija, naravi, načina izražavanja, načina oblačenja, karaktera, drugačijeg mišljenja, ovog ili onog), protjerali ste ih, ponekad kukama-vilama-motikama, ponekad pod prijetnjom lomače, ponekad nedovoljnim cijenjenjem, ponekad omalovažavanjem, ponekad riječima i porugom - a sad zbog toga plaćate/plaćamo cijenu ostanka sa primitivcima.
Krivo usmjereno zgražanje
Ustanovili smo dakle zašto divljak čini to što čini: on to čini jer je, doslovce, psihički i fizički - uzbuđen, narajcan. Divljaka vodi nagon koji je uzurpirao mjesto pameti (a ne obrnuto, pamet nije ustupila mjesto nagonu, jer bi preduvjet za taj proces prvo bio - posjedovanje pameti). Nagon koji ih vodi, umjesto pameti koja ih - ne vodi. Nagon koji za njih "misli", umjesto pameti koja uopće ne misli.
Taj nagon, to divljačko drkanje, onaniranje, ejakuliranje, štrckanje, može kod divljaka biti izraženo riječju, slikom, djelom ili tijelom. Štrc vamo - štrc tamo. Bilo kojim sredstvima - njemu je svejedno, bitno mu je samo zadovoljiti potrebu za ugodom, odnosno, poslušati nagon.
Divljak osjeća uzbuđenje zbog potrebe pokazivanja izvora te pameti koja ga vodi, to jest, organa koji je nadomjestio mozak te ga nagonski umjesto mozga vodi. Već smo rekli da je to njegova hrana / droga / ovisnost, njegov izvor ugode.
Otud pervertitsko širenje balonera na špici, otud lascivno sočne psovke, otud dilanje golišavih slija, otud doslovno i metaforičko “štrcanje”: iz nagonske potrebe za pokazivanjem izvora svoga uzbuđenja, organa koji ih navodi, organa kojim "misle" (to jest, koji za njih misli) – organa svoje zamjenske pameti.
Ukratko: kad divljak naokolo mlatara svojim ćevapčićem, on to ne pokazuje svoga miška, već svoju ogoljelu pamet.
No to divljaci ne čine na vlastitu sramotu, jer divljaci sramotu ne osjećaju niti je znaju osjećati (oni samo bez pameti čine ono što im animalni nagon nalaže, pa su u tom pogledu iskonska “divlja djeca prirode”), već to čine na sramotu društva koje ih nije propisno medicinski zbrinulo i koje samo osjeća neugodu zbog te njihove a u biti vlastite “sramote”. Koje sramote? Pa sramote nemoći i pravodobnog nečinjenja, odnosno, sramote - propusta.
Utoliko je zgražanje i ljutnja zajednice na nametnute slike golišavih mladića - potpuno krivo usmjereno.
Negdje sam pod jednom takvom golišavom fotkom, a koje naš blogo-divljak redovito dila, uočila baš zgodan onomatopejski izraz – bljakeci. Bljakeci? Ta zašto bljakeci?
Evo je. Fotka, na njoj zdrav i prav, zgodan, obdaren te obnažen mladić, izvaljen, ispiljen, k`o od majke rođen. Apsolutno ništa sporno. Golotinja, pa šta? Ako je zgražanje zbog same golotinje – zgražanje je licemjerno i nepotrebno. Jer što je na fotkama prikazano što već nije viđeno i što je ponuđeno što nije od prirode dano? Ako je fotka za ženski rod – svaka ga žena u krevetu već ima. Ako je za muški rod – svaki ga muškarac već po prirodi ima u gaćama (kao što vidite - izraziti sam optimist, slutim da mi nećete zamjeriti).
Stoga čemu bljakeci? Takvo sanitarno odbacivanje je zapravo više plod zdravog praiskonskog instinkta, instinkta da od sebe preventivno maknemo šporkariju da se ne bi zatrovali, nego što je plod svjesne racionalnosti.
No ako se već zgražamo “šporkarijom”, usmjerimo zgražanje na pravu šporkariju to jest na - pravu adresu. NE na sliku zgodnog i obdarenog mladića (blog mu dao zdravlja) i/ili eventualno zgodne i jedre djevojke, pa čak ni na adresu divljaka koji ih nameće i nekontrolirano dila (jer divljak je kao što rekoh - samo bolesnik koji pod balonerom reklamira svoju zamjensku pamet) - već na mentalni sklop koji je doveo do inflacije primitivizma, do degradacije intelektualizma, do toleriranja i prihvaćanja divljaštva (kao ravnopravnog sudionika u dijalogu). Ovdje stavimo bljakec! Ovdje on spada. Na mentalni sklop koji je dopustio razmahivanje i rasplamsavanje divljaštva.
Drugim riječima, potreban je jedan dobar pogled u - ogledalo.
Da. Pogled u sebe.
Divljaštvo, dragi moji, ne samo da nije ravnopravan sudionik u dijalogu – ono uopće ne smije biti sudionik.
Od samog starta.
Ako je jučer vaš izbor bio da vam sugovornik ne bude intelektualac kojeg ste prognali zbog njegove recimo “loše frizure”, već da vam to bude divljak (divlje nekontrolirano dijete prirode) bez obzira na frizuru koja vam je tada išla niz dlaku - ne zgražajte se što se danas budite popišani od tog istog divljeg djeteta.
Loš osoban izbor uvijek se negativno reflektira na cijelu zajednicu kojoj pripadate, a čineći ga, u svojoj sebičnosti, niste razmišljali o osobnoj odgovornosti u toj zajednici, jer cijela zajednica vam tada nije bila na pameti. Taj mentalni sklop je ono jedino što u cijeloj priči izaziva opravdano gađenje. Tada vam na pameti nije bila niti solidarnost niti empatija jer ste bili sebični (i eto uzroka današnjeg st/r/anja, eto uzroka opljačkanih poduzeća), a danas bi vam itekako dobro došle obje.
Popišani smo/poštrcani smo zato - svi. A popišali ste nas vi svojim lošim izborom. Vaš nedostatak solidarnosti i empatije u prošlosti, danas se poput bumeranga vraća u poplavi divljačkih individua koje teroriziraju većinu. To čine jer mogu, jer ste im to dopustili, jer im nema tko stati na kraj, jer im nitko ništa ne može. Drugim riječima, aludirajući na onu poučnu priču iz II.svj.rata - neizbježno su došli na koncu i po vas, a nitko nije preostao da vas obrani.
Zašto je dakle važna obdukcija…
Sa divljakom razgovora - nema. Ne može ga niti smije biti. Ne može jer je divljak bezumnik, ne smije jer se njegovom divljaštvu daje prostora i privid ravnopravnosti sa razumom. Kamo sreće da taj divljak tu svoju silnu energiju mržnje preusmjeri u nešto korisno, u nešto što će iza njega ostati (na miljevačkom platou, s kojeg naš blog-pacijent gastarbajter myrko-malenyca-myrče potječe, u razmaku od samo 200 metara nikle su pršutane, sirane i seosko domaćinstvo, i da on želi biti produktivan doprinio bi svome rodnom kraju istom mjerom) - no on to neće učiniti, jer u tome za njega i njegove animalne potrebe nema kruha. Ono što je divljaku jedino potrebno su dva kršna momka u bijelom da mu obuku bijelo košuljče i/ili dva kršna momka u modrom da mu navuku lisičine. Ono što je divljacima potrebno je - stručna medicinska skrb u specijaliziranoj ustanovi najčešće obojanoj u žuto ili najobičnija zatvorska skrb (čak više tipujem na iznimno visoku novčanu kaznu = udri divljaka tamo gdje ga boli, po džepu), a najčešće je potrebno oboje.
Ono što nama potrebno jest - divljaka se ne bojati. Ta čemu strah od, da prostite, drkadžija?
Na novi divljački ispad Mamića u sudnici, sutkinja je reagirala upravo tako – izbacivanjem iz sudnice. Po kratkom postupku. Hrabro, netrepnuvši.
I to je jedini odgovor na pitanje kako se riješiti divljaštva i divljaka (naravno, ako ih se uopće želite riješiti, sto ljudi sto ćudi):
1. secirati, obducirati, na proste faktore raščlaniti takvu pojavu,
2. odlučno joj uskratiti egzistenciju u našem svemiru,
3. postaviti divljaštvu STOP u vlastitoj kući.
Tijelo divljaštva treba obducirati, a nakon obdukcije to isto tijelo divljaštva - pokopati. Kako se doliči, na vijeke vjekova, amen.
Jer je to potrebno radi zaštite zdravlja građana, odnosno kada to zahtijevaju epidemiološki, sanitarni i drugi stručni medicinski razlozi.
To je naprosto pitanje higijene, kako mentalne tako i društvene. No tu posao ne staje, također treba pozitivno:
4. poticati misao, širiti znanje,
5. njegovati vlastito razumijevanje i toleranciju (a onda ćemo lako znati gdje tolerancije ne smije biti, to je recimo dobrodošla nuspojava).
Kužite?
I time je današnji sat anatomije završen.
Za eventualna pitanja slobodno se obratite našem Zavodu.
|
SLUŠAONICA 1
I'm 
