MODESTI BLEJZ

Obožavam spektakularna stadionska otvaranja i nadmetanje svakog organizatora da njegova Olimpijada bude još bolja od prethodnikove. Obožavam nadmetanje u maštovitosti izvedbe i originalnosti ideja, obožavam grickanje noktiju prije samog početka i iščekivanja što su ovog puta domaćini smislili.
Volim nošenje olimpijske zastave od strane strogo čuvanih, ali zaslužnih imena iz svijeta sporta, volim gledati taj probrani tim u bijelom, pomalo ukočen od treme, ali i ponosan dok polako korača tartan stazom prema mjestu gdje će barjak uz olimpijsku himnu svečano podignuti na stup. Obožavam primopredaju olimpijskih simbola.

Obožavam strogo čuvanje tajne načina paljenja olimpijskog plamena, koji će na glavnom stadionu gorjeti cijelo vrijeme natjecanja. Pa tek pitanje bakljonoše! Pa tko će i kako baklju donijeti, pa tko će je i kako upaliti? Obožavam paljenje olimpijskog plamena! Obožavam tu simboliku. Obožavala sam i vatromete, no sada kada svaka seoska priredba ima vatromet nekako su mi razvodnili tu radost - ali olimpijske vatromete i dalje ne propuštam.
Obožavam beskonačne mimohode svih sudjelujućih nacija. Pa kad krenu militi niz onaj stadion abecednim redom, sve mašući i skačući, a publika im oduševljeno plješće Taj gušt mogu uspoređivati samo sa proučavanjem minijaturnih prikaza svjetskih zastava na koricama srednjoškolskog atlasa i otkrivanjem posebno egzotičnih među njima. Sve su duži ti mimohodi i sve zamorniji, ali nema veze svejedno ih obožavam. Posebno obožavam kada neka nacija, a najčešće su to afričke, stupa u egzotičnim nacionalnim kostimima sa dodatkom šljokica i perja volim ih jer je to tako originalno i iskreno (kao kad npr. Novozelanđani izvode onaj svoj poznati ples zastrašivanja), pa uvijek žalim što naši sportaši barem tada ne nameče još više prepoznatljivih kockica već na njima blijedo i nepotrebno štede. Nisam opijena busanjem u nacionalna prsa, ali barem taj svečani mimohod, jednom u četiri godine, nije trenutak za skromnost i dozvoljava kič. Uvijek su mi vizualno draži oni koji su posebni, koji s duhom ističu svoje kulturno naslijeđe i koji se ponose svojim osebujnostima, bez kompleksa manje vrijednosti među tolikim mnoštvom sa svih krajeva svijeta. A tek kako obožavam iščekivanje naše ekipe i onaj trenutak kad izrone na stazu! To je jedini trenutak u kojem Boži Sušecu ili Mići Dušanoviću opraštam pretjeranu teatralnost. A što ću, dok traje Olimpijada pretjerano sam velikodušna

Obožavam i to što domaćin na stadion izlazi zadnji, a Grčka ide prva, zbog tradicije i simbolike države koja ima to posebno pravo jer je ona domovina Olimpijade. Sve to obožavam i željno iščekujem kao dijete koje se raduje slatkišu, valjda zato što gledajući Olimpijadu ponovo postajem to dijete žedno ljepote, dobrote i mira.

Najbolje otvaranje Olimpijade kojeg se sjećam definitivno je imala Barcelona. Ništa poslije nje nije je nadmašilo. Imali su sve, fantastične ogromne mobile koji su ploveći po stadionu pričali priču o čovjeku, pa predivno prikazanje lebdećih planeta sa efektom svjetla, boje i tame, imali su Monserrat i pokojnog Fredija, paljenje plamena lukom i strijelom, pa je cili svijet misec dana prije toga strepija ´oće li tip pogodit oni pijat ili neće, da bi poslije svi odahnuli jer su organizatori -kako se poslije saznalo- imali sa strane i pričuvni sistem (tipa s upaljačem), ali je falabogu strijelac uspija pogodit iz prve, pa je svit mogao odahnit na sveopće oduševljenje ekipe.

Netko će pak reći da su najbolje Olimpijade bila za vrijeme Hladnog rata, jer su se istočni i zapadni blok, pogotovo Ameri i bivši SSSR, kao takmaci naprosto kidali da nadmaše jedni druge i u organizaciji i u rezultatima (osim kad su nažalost bojkotirali jedni druge ili unatoč tome što su bojkotirali jedni druge). U tome su ovi naši iz istočnog bloka (mi, Rusi, Kinezi) bili posebno nadareni, jer valjda u nedostatku zapadne tehnologije nisu štedili na ljudstvu i idejama, pa bi na otvaranjima sudjelovao cijeli stadion, na tisuće i tisuće omladinaca. I tribine i oni pod njima sa raznobojnim kartonima, vrpcama, balonima, zastavama, od kojih bi se dočaravali cijeli slikovni prikazi i figure, ogromne i upečatljive pokretne slike, nešto kao stripovi ili preteče stadionskih plazmi. Recimo - bijela golubica u kljunu nosi maslinovu grančicu pa je vidiš kako leti i maše krilima (doduše, danas bi je vjerojatno presreo američki SCUD sa porukom: Daj, o daj ju terorist skam! ali nema veze obožavam bijele golubice sa maslinovom grančicom). Pa ona moskovska Olimpijada sa prikazom Mede, gdje u jednom trenutku gledaš Medu kako maše i Medu kako plače jer je tužan što Olimpijada završava, a djeca bi u kući samo šmrcala i širom otvorenih okica udivljeno šaputala: Gledaj Medu pa on plače! Plače Medo… Medo plače… Baba bi na to glasno ispuhala nos, a dida zakašljao neku knedlu u grlu
I onda bi se po stadionu mahalo, pregrupiralo i stvaralo svakojake komplicirane figure koje se mogu vidjeti samo iz ptičje perspektive, onom kamerom što prelijeće stadion, pa se često znalo desiti da kamera promaši (a moj stari sočno zabeštima) baš onaj ključni trenutak kad se recimo neka hobotnica pretvori u kokoš, a traktor u astronauta, ili recimo Tito ljubi Lenjina, a Mao Ze Dog češka Idi Amina. Uglavnom, bili su to svakojaki masovni prikazi koje su u manjim formama i naši "voljeni vođe" preuzeli na svakojakim sletovima i proslavama vlastitih rođendana (Sjevernokorejci to još uvik prakticiraju za svoga Il Kima drugog, trećeg, desetog, kojeg li već luđaka po redu). A sve se to izvodilo samo sa kartončićima u boji, samo sa kartončićima i beskonačno razigranom maštom.