Don't Panic
 Ah. Prestravio sam se kad sam saznao da do utorka se moraju vratiti u školskoj knjižnici sve posuđene lektire. To i ne bi bilo tako strašno da ja nemam 3 posuđene lektire. I za samo jednu znam gdje je. A kazna za one koji ne vrate lektire do utorka je rigorozna (neću je reći, prestrašno je da sebi to ponavljam). Povijest posuđenih i izgubljenih lektira ove školske godine. Lektira 1 Povratak Filipa Latinovitza. Tu knjigu sam posudio jednog petka. Mislio sam je pročitati do ponedjeljka. Ali u subotu je nisam našao. Mislim da sam je izgubio u petak. Da, mora da je to. To ne bi bilo ni upola strašno da je netko našao tu knjigu poslije. Ali nitko. Ni čistačice, ni drugi učenici, ni ja. Nitko. A što je još strašnije, to je bilo prije par mjeseci. Uzmimo još da je 1 dan zakasnine = 1kn dolazimo da cifre koja vjerojatno premašuje Microsoftovu godišnju zaradu. :((( Lektira 2 Prokleta Avlija. Ja sam tu knjigu zapravo vratio! Siguran sam... (gotovo). Ne znam kako nije upisano da je nisam vratio. Vratio sam je! Kad jesam... Vrlo jednostavan je to bio postupak. Sastojao se od: 1. uzimanja knjige u ruku i 2. stavljanje iste na knjižničarkin stol Ubijte me, ali ja ne vidim što je tu moglo krenuti po krivu :( Lektira 3 Kome zvono zvoni. Zbog velike velike i velike lijenosti i zaboravljivosti nisam vratio tu lektiru kad je trebalo. I onda sam dao prijateljici da je vrati. Prijateljica je bila neka faca u knjižnici i preko nje se moglo vratiti knjigu. No što je prijateljica učinila... prijateljica se posvađala s knjižničarkom (#"2łß×&"(&/<*/"/#)(%!!!!!!!) i sad ne može vratiti lektiru. Obećala mi je da će uspijeti ona preko nekoga vratiti, ali na tome smo već 2 mjeseca. Ahhh... možda je najbolje da se ubijem. Ovo nema smisla. Da, definitivno mi je u ovom trenutku trebalo ovo u životu. Jea. Donacije ponuđenih knjiga rado prihvaćam. (šaljite city expressom) :) |
