mlinarec
27.03.2007., utorak
Dusan
|
Dusan Ogromna jedna ljudina. Mislim da je vago oko sto i 30 kila. Vise je licio na slavnoskog bogatog paora nego li na seljaka potkozarkih sela. Crven u licu sa skrlakom na glavi, ma original. Kupi u nasoj mahali zemljiste. Mahala se vec toliko razvila da ga je zapalo zemljiste (Fehimova njiva) na preiferiji mahale a, a i mahala je bila na periferiji grada. Sagradi kucu, za pocetak onako ni veliku ni malu. Svojim hodom nije obecavao neki boljitak,tesko je hodao, znojio se, puho na sve supljine, a rumen na licu govorila je vise od svega. Roko je slaninu i rakiju ko niko. Kad ga je zdravlje pocelo izdavati bilo je rakije i slanine na prodaju. Znao je dobru rakiju ispeci, skoro ko Kosta kovac koji je povise njegove kuce samo ih potok djeli. Devero Dusan ko i svaki nas covjek. Ljeti vise u rodnoj kuci na obroncima podkozarja. Morale se njive orati, stoka uzgajati, drva pripremati za zimu u mahali. Sokakom mora proci kraj nase kuce. Jednom tako u predvecerije, mi pijemo kafu, Dusan se nalaktio na tarabe i zove moga oca da mu nesto saopsti ako nije cuo: -Raip oso kod zutije! -Ko? ne konta moj otac. -Raip! Skonta moj otac, skontasmo i mi ovamo pod grozdjom uz kafu. Njih dvojicu uhvati i mrak poluglasno tabireci nasu buducnost. Rosa predvecerja spustala se na nasa ramena. Polako u kosti uvlacila se i zebnja, stud. Ni veliki listovi grozdja ne izdrzase rosu, pocese kapi da nas opominju da je kasna noc. Udjosmo u kucu. Njih dvojica ostase do kasno u noc. Sutradan osvanu prelijep proljetni dan a, snjim i Bajram. Djeca se radovala, bice para. Poducavao sam ih kako se cestita Bajram. Bili su mali, najstarijem unuku je izgleda bio prvi ozbiljan nastup. Sve je stimalo osim sto nas iznenadise gosti koje nismo ocekivali. Dusan i Dusanovca vec su skoro ispili bajramsku kafu sa rahat lokumom. Cestita najstariji sav ozbiljan: -Bajram Mubarak Serif Olsun -Allah Razillah- odgovara Dido. Rukuju se obojica iskreno, zatim unuk ljubi ruku. Dusan dize casu rakije, ustaje i umalo ne prevrnu sto, bodri mladog unuka i cestia nam svima Bajram. Dido vadi novcanik dariva cestitara. Majka koja je uvjek kuburila sa parama daruje unuke sa kosuljama kratkih rukava, kratkim ljetim hlacama, potkosuljama, gacama i hit cokoladama Tablerone. Dido se pridruzuje Dusanu rukuju se i grle, gotovi zaplakati, obojici suze u trpavici vise. Prilazi srednji unuk cestita, al ne bas sasvim nego nesto skraceno. No, to nije smetalo protokolu da dobije svoje darove. Prilazi treci, najmladji. Vidi kako on dolazi na red sve je manja para a i paket manji. Cestita Didi Bajram samo sa onim -Sretan Bajram. Majka mu jedva ugura paketic u ruke kojeg odmah ostavi kraj frizidera. Zuri mu se, obilazi sto i ravno pred Dusana. Pruza ruku -Sretan Bajram cika Dusane. Dusan za sekundu bi zatecen, slatko se nasmija saceka da mu djete poljubi ruku, da bi mogao izvaditi novcanik. Cestita i Dusanovci koja se vec snasla i iz svoje debele veste izvuce novcanice od kojih se djetetu ozari lice. Bio je to posljednji Bajram u nasoj kuci. Nema vise ni Dusana koji je obilazio Bajramske kuce. U Bajramskim kucama sad zive ljudi kojie ne slave Bajrame. Bajrami dolaze i prolaze a nikog nema. |