Impresije o Irskoj – prvi dio – Dublin
|
Obzirom da sam ja na virtualnom godišnjem (gdje sam se neočekivano susreo s Jezdimir, Jazzie, Slobsom i još nekima), a Suputnica se upravo vratila sa svog odmora, odlučila me zamijeniti i napisati svoje impresije o Irskoj. Kako se i sami povodimo za Harmsovom mišlju da "nema ničeg dosadnijeg na svijetu od toga da netko ili priča svoj san ili kako je bio u ratu ili pak kako je putovao na jug" upozoravamo publiku da se ipak radi o putopisu (kao valjda najdosadnijoj formi), ali i da Suputnica nije putovala na jug nego sjever pa se nada kakvom takvom uspjehu u recepciji čitatelja. Marv Uvod Iz nekog nepoznatog razloga (ili, meni još uvijek neznanog) određeni izleti i putovanja, ponekad i unatoč svim realnim poteškoćama, postanu oni koje se rado pamte; poprime atmosferu i oduševljenje i poriv da se o njima zaista priča. Bili smo Rock i ja u Dubrovniku, Veneciji, Salzburgu, i kraćim odredištima, al ovo putovanje je od dosadašnjih zablistalo pred drugima. Taj osjećaj oduševljenja i pravog mentalnog odmora, ne mogu u potpunosti pojasniti (možda zato jer Dragi nije bio sa mnom :) pa se neću ni truditi. Samo u ovom uvodniku mala zahvala dragoj prijateljici Voajerki na genijalnom vremenu provedenom zajedno, a posebno na tome što se nije dala pokolebati u svom, kako bi njezin otac rekao, IVIZMU, koji nas je naposljetku odveo na lijepa mjesta, i osigurao nam vrlo zabavan vikend. Dakle, pred 4-5 godina sam iz Londona svratila do Dublina (točnije Braya), koji se naspram Londona činio tako mali. Uz sve one utiske u Engleskoj, nisam stigla u toj mjeri percipirati Irsku. A sada je priča bila skroz drugačija. Veliki je grad, i itekako se može uživati u njemu, u svakom aspektu: arhitekturi, umjetnosti, izlascima, shoppingu, knjižarama, hrani, pivu itd... Za početak, super su mi te njihove male kućice (uglavnom na periferiji), od cigli i s velikim (ispupčenim) prozorima i vratima u boji. Izgledaju toplo i obiteljski, i prilično bogato. Sam Dublin nema baš visokih zgrada što mi se isto sviđa (mislim da su maksimum peterokatnice, možda šesterokatnice). Moderna gradnja (staklo i željezo, naravno) je nešto viša al ne strši u odnosu na ostatak grada... Ljudi Nisam puno komunicirala s ljudima, ali čine se simpatični. Ima puno ilegalaca. Policiji nije dopušteno da te legitimira. Svi rade bez radne dozvole (pa i boravišne). I iako malo zastrašuje količina ljudi i dinamika (zbog kriminala itd.), ta raznolikost i šarenilo mi je pozitivna. "Moda" (zaista uvjetno rečeno) im je zanimljiva: neopisivo neukusne kombinacije. S jedne strane me i to veseli jer daje neku slobodu, s druge strane zna izgledati strašno ružno i neukusno. Žao mi je što nisam slikala ljude nego više-manje samo građevine (kako se toga nisam sjetila?! :tup-tup: morat ću zamoliti Voajerku da obavi taj dio posla i pošalje par zlatnih bisera irskih djevojaka). Osim toga, same Irkinje su valjda iskompleksirane zbog svoje blijede puti pa masovno koriste kreme za samozatamnjivanje (da bar idu u solarije!) što izgleda loše jer izgledaju kao da imaju fleke na nogama. A kako je u Irskoj već dva tjedna sunčano, većina je odjevena u kratko, japanke, hlačice i t-shirt. Vožnja O Ircima također zaključujem da su ponešto smireniji od nas, jer ti ljudi ni ne znaju da na volanu postoji truba. Kako smo Voajerka i ja rentale auto zbog puta u Galway, imale smo prilike osvjedočiti se da doslovno možeš stati na raskršću, otvoriti mapu, proučavati ju u želji da shvatiš gdje skrećeš, stvoriti kolonu a da ti i dalje nitko ne trubi. Pješaci redovito prelaze na crveno i svi su na to naučeni (uključujući policajce koji ne reagiraju na takve pojave). Jednom smo potrubile ženi koja se prošetala ispred našeg auta (u vožnji), pa je gospođa ostala u šoku i doživjela traumu zbog te neobične pojave (čula je jednom da se to dogodilo prijateljici njezine sestrične, al da sama iskusi taj horor nije ni pomišljala). Na cestama po gradu redovito piše na koju stranu treba gledati, jer je veći dio ostatka svijeta naučen na vožnju desnom stranom. Ceste su im prilično dobre, osim u selima gdje se jedva mimoiđu dva auta al je dopuštena brzina 100km/sat. I imaju puno rotora što bi moj Dragi svakako pohvalio. Naravno, kao i sve drugo, “naopako” u njihovoj vožnji, na autoputu je sporija traka lijeva, a desna je preticajna. To smo shvatile tek na kraju, između ostalog zato što nas nitko nije upozorio divljačkim trubljenjem. Eh, eto, ima i ta kultura vožnje svoje mane. Trgovine i cijene Što se robe tiče tamo se može zaista jeftino proći. Dućani od marke, kao i svugdje, drže svoje cijene uobičajenima, al imaju ogromne dućane tipa Penneys (taj me nazivom posebno oduševljava) gdje ima svašta za kupiti za malo para, tako da se može pristojno i jeftino obući osoba s bar malo ukusa. Sve ostalo je skuplje nego u Hrvatskoj. Čini mi se da je i tehnika (i kompjuterska i bijela) također viših cijena od naše ponude, a za namještaj nisam upućena. Stanovi su katastrofa za naše pojmove (u Dublinu ne možeš proći ispod 900eura mjesečno, dok je Galway znatno jeftiniji, pa za te pare možeš iznajmiti i kućicu s 4 sobe i 3 wcea)), al za njihove plaće se valjda i da živjeti (minimalac je oko 1200eura) ako iznajmljuješ samo sobu... Hrana u dućanima je nešto drugačije koncipirana, i u početku sam mislila da bih se teško naviknula, ali sam bila u krivu. I hrana tj. trgovine prehrambenih namirnica su skuplje nego kod nas. O restoranima i zalogajnicama kao i kafićima/ pubovima da i ne pričam. Sviđa mi se da fast fooda ima u izobilju i velikog izbora, pa se nacionalnih kuhinja od španjolske, talijanske, preko meksičke i indijske može naći na puno mjesta u gradu. Pubovi su skupi za naš standard (u Dublinu piva 5eura), al to ima neke logike, jer ipak predstavlja luksuz. Pubovi i te male trgovine (suvenirnice i svaštarnice) su po cijelom gradu, u prizemlju zgrada, pa široki centar grada izgleda kao Korzo ili Ilica. Imaju i Korzo/Ilicu, štoviše, par takvih ulica koje su uglavnom pješačke zone i tu se nalaze veći shopping centri i dućani. Kultura Snalaženje po gradu je jednostavno jer ima puno značajnih orijentira poput tornja/igle Spire visokog 120m, pa mostova, kipova, poznatih zgrada (Trinity college) itd. Grad je pun skulptura i kipova i izgleda dobro povijesno obilježen, što mi se jako dopada. Ima i puno muzeja, galerija, crkvi itd, no moram priznati da se ovaj put nisam bavila posjetima sličnih institucija. Zaključila sam da me to umara, i da nakon ogromnih prostorija prepunih slika, i razgledavanja istih ubrzo izgubim volju, užitak, i energiju, pa sam muzeje preskakala. Posjetila sam samo muzeje moderne umjetnosti u čijem dvorištu su bile skulpture Miroa, te izložbu Pop arta i Andy Warhola, te se zaputila prema nacionalnom muzeju koji je imao postavu 250godina irske odjeće, ali je nažalost bio zatvoren (baš me zanima jesu li se osvrnuli na suvremenu irsku modu :) Ušla sam u nekoliko crkvi i imaju lijepe vitraje. Jako ih je puno, i prema njima se teško orijentirati jer su slične. Zanimljivo je da su neke zatvorene i pretvorene u kafiće, turistički ured, ili prodavaonicu, a poneke crkve koje i dalje služe u vjerske interese, imaju u svom kompleksu i dućane (al ne suvenirnice) tipa dućan rasvjetnih tijela. Osim toga, Dublin je pun (lijepo uređenih) parkova i zelenih površina, gdje se ljudi odmaraju, sjede po travi i uživaju... To me oduševilo, pa smo u hipijevskom stilu, i mi napravili piknik u parku, sjeli na travu (koju se smije gaziti, dapače), i odradili svoj skromni ručak, između dugih šetnji po gradu. Naposljetku, slideshow s fotografijama putovanja, i link na Ribafishev post o Dublinu i Belfastu, za one koji žele znati više :) Suputnica nastavak, Impresije o Irskoj - drugi dio - Galway i Cliffs of Moher |
Komentari (16) - Isprintaj - #
