<$/$>
03.08.2010., utorak
Vrhunsko obrazovanje ili rupa u glavi?
|
„Hrvatska je zemlja znanja“ česta je uzrečica koja se već poduže vrijeme okreće u ustima političara ali javlja se i u svakodnevnim razgovorima nas, malih ljudi. I ja svakako mislim da mi uistinu i jesmo zemlja znanja, osnovna škola, srednja škola, fakultet… i sve to skoro pa besplatno, a čak su i knjige bile neko vrijeme besplatne… Ja sam puno toga naučila u osnovnoj i srednjoj školi, uvijek sam se trudila za svaku lekciju izvući najbitnije iz knjige i to naučiti, i dan danas sam ponosna što sam išla u gimnaziju jer smatram da sam dobila širok raspon znanja iz opće kulture. Baš je kul kad znaš cijelu povijest, i cijelu biologiju, kas znaš sve o mikroorganizmima, algama, biljkama, gljivama, životinjama, ljudima, o funkciji, izgledu i građi svakog organa… kad znaš sve o geografiji, o stanovništvu u svijetu, pa o prirodnim, kulturnim, gospodarskim i ostalim značajkama svake zemlje u svijetu, kad znaš koliko stanovnika ima, koliki im je BDP, koje su religije, što uvoze a što izvoze… Kad znaš sve moguće kemijske elemente i spojeve, kad znaš kako nastaju ,kako reagiraju i sva ostala njihova svojstva, a usput znaš i fiziku i sve moguće matematičke funkcije, sinuse, kosinuse, derivacije, pravce, krivulje, jednadžbe… Naučiš i sve o svim svjetskim religijama, pa tako znaš sve o Islamu, Budizmu, Hinduizmu, znaš kakvi su im običaji i obredi… Uz sve to imaš i po 3 sata engleskog i talijanskog tjedno, a tu su i logika, sociologija i psihologija i filozofija pa ni Freud više nije nepoznanica kao ni svi ostali veliki filozofi i mislioci. Nisu nepoznanica ni biti i bajti, megabajti i kilobajti, nule i jedinice kao ni word i excel nakon informatike… kao ni najveće svjetske opere i najveći likovni umjetnici od prahistorijskih crtkarija po špiljama pa do kubizma i ekspresionizma. Naučiš nešto i o hrvatskoj i svjetskoj književnosti, pročitaš i proanaliziraš najpoznatija svjetska dijela, a neizostavna i neizbježna ti je i latinska gramatika kao i 100-tinjak latinskih poslovica… Ukratko: izađeš iz gimnazije i znaš skoro pa sve na svijetu i može se reći da si prilično obrazovan čovjek sa širokim rasponom znanja iz opće kulture, i wooow, baš si faca. Upravo to je ono kako sam se ja osjećala kada sam došla na faks i susrela se s ljudima iz srednje grafičke škole koji su znali sve o tiskarstvu, strojevima i bojama ili iz tekstilne koji su znali sve o šivanju ili iz ekonomske koji su znali sve o računovodstvu ali nisu znali baš puno o povijesti, umjetnosti, psihologiji, biologiji itd. Kada sam išla u srednju često sam se bunila što moram učiti „stvari koje mi nikada u životu neće trebati“ no kada sam spoznala što sve drugi ljudi ne znaju počela sam cijeniti svoje znanje…. No eto, iza ovog podugačkog uvoda, ono što zapravo želim reći je: Sve te lijepe stvari ne traju vječno pa tako ni divno znanje koje sam posjedovala… 4 godine mučila sam se učiti svakakve „gluposti“ od kojih mi neke nisu bile nimalo zanimljive, a danas od silnih latinskih deklinacija, funkcija organa, podataka o svjetskom gospodarstvu, funkcija neurona i hormona, važnih povijesnih datuma, matematičkih jednadžbi i kemijskih spojeva ne znam skoro pa ništa, upamtila sam jedino ono što trenutno osjećam a to je „tabula rasa“ iliti prazna ploča – prazna glava – rupa u pamćenju… Dopisujem se s tipom iz Kanade preko neta i on mi kaže da će posjetiti istočnu Europu ove godine i imam li kakvu preporuku što bi tamo mogao razgledati… Pokušavam mu odgovoriti no, oh ne, kako se ono slaže prošlo vrijeme? „i have been…“ …or? Ha? past simple što? Otvaram stare kutije, vadim nekakve bilježnice, hrpa nekakvih vremena je tu, no, što kako? Dobro, snaći ću se nekako, pisat ću u prezentu, valjda mi neće zamjerat, ipak sam ja balkanka… Ali čekaj malo, što uopće da mu napišem, „istočna europa“ pa učili smo to iz geografije, ali hmmmmm koje zemlje spadaju u to? Ček malo, imala sam to negdje zapisano… Vadim atlas, listam panično, ne ne nije to tu, hmmmm onda knjiga neka mora bit! Izvlačim opet istu onu kutiju, kopam po njoj panično, tražim knjigu, gdje li je, pa znam da sam imala neku, iz 3. razreda samo o Europi, i tamo je bila podjela, ah nisam je valjda prodala u antikvarijat! Kopam i dalje… Oh no! Izgleda da sam je stvarno prodala, prokleto bilo sve, zašto se ničega ne sjećam? I tada razočarano zatvaram kutiju punu knjiga i bilježnica, kutiju u kojoj je pohranjeno ili možda bolje reći sahranjeno svo moje srednjoškolsko znanje, tužno sjedam na nju i razmišljam kako mi fali svo to znanje, osjećam koda sam izgubila dio tijela. Nemam u sebi više ono što sam nekoć imala. Učili smo iz fizike ili možda čak i iz logike da iz ničeg ne može nastati nešto baš kao što ni iz nečeg ne može nastati ništa… Ali s informacijama je očito drugačije… Iz njih je nastalo ništa… ishlapile su, isparile… i možda su još jedino pohranjene u tamo nekim knjigama koje sam prodala u antikvarijate za neke sitne novce, i od svega opet nemam ništa… Ta me činjenica vrlo često zna rastužiti, natjerati me da se osjećam prazno… ponekad poželim ponovno u srednju školu, ili barem izvući sve te bilježnice i naučiti sve iz početka… No za to nikada nemam dovoljno vremena, a vrlo često ni volje… Bilo je lijepo dok je trajalo… A sada opet, Hrvatskom – zemljom znanja, hoda još jedna prazna glava… Gimnazijsko znanje – neprocjenjivo, a za sve ostalo tu je wikipedia… |
