<$/$>
14.09.2009., ponedjeljak
Fuckin' isolation
|
Sjećam se prvih srednjoškolskih dana, ljudi su bili zli, a možda i nisu bili toliko zli koliko nezainteresirani. Svi su došli u nekakvim parovima, poznavali su se iz osnovne, iz kvarta… Ja nisam znala nikoga, a imala sam jebenu potrebu za socijalizacijom. Stvarno sam se trudila nekako sprijateljiti s tim ljudima, probala sam se uklopiti u njihove razgovore, no bilo je jednostavno frustrirajuće svaki put iznova shvatiti da se obraćaš 7-8 ljudi i da te nitko od njih uopće ne sluša, kao da zidu pričam. Nakon nekog vremena počneš se osjećati glupo, a ubrzo zatim počneš se osjećati kao višak/prikrpa/priljepak/nešto neželjeno… Nakon duljeg vremena odustaneš. …tako sam i ja odustala. Škola je imala debele zidove, u jednom od njih bio je usječen prozor. Sjedila sam na njemu svaki dan i čitala knjigu, lektire koje nitko drugi nije čitao i onda su ih svi od mene prepisivali, ti zli ljudi. Nisam imala život, ali sam živjela život Ivice Kićmanovića, Dore Krupić, Dantea… starca Goriota. Bilo je to više od života, bila je to patnja zbog izolacije i istovremeno bijeg u neki drugi svijet, jednako okrutan ali ne prema meni. Ljudi su nastavili biti zli, kako profesori, tako i ovi drugi, koji su trebali suosjećati sa mnom, ali nisu. Dolazila bih doma, ali to nije bio dom, tu je bila moja mama koja nije pričala sa mnom punih godinu dana, ni riječ nije progovarala, samo je šutila, imala je tup pogled i kretala se poput zombija, nije odgovarala na moja pitanja, nije slušala što joj govorim, a ja sam joj pričala o svemu. Tek nakon što bih joj po 3. put ispričala jedno te isto, kako se loše osjećam, tak tada bih je prislilia da me sluša, a ona bi mi samo odgovorila „a što ti ja mogu“. Kasnije sam saznala da je bila u depresiji i na lijekovima. Osjećala sam se jadno, imala sam feeling da će to trajati vječno, plakala sam svaki dan a nisam znala pravi razlog tome, jednostavno bila sam tužna zbog svega, ali ničeg određenog. Bilo je teško, jako teško, nakon svega shvatila sam da sam bila jaka kad sam to proživjela i ostala normalna. Zatim sam se godinu dana osjećala dobro, sve je to prošlo i bila sam happy, no onda se dogodio novi krah, bila sam sjebana do kraja zbog glupe stvari koja se zove ljubav ili nešto tome slično. Ništa nije imalo apsolutno nikakvog smisla, život je tekao iz dana u dan, najljepše je bilo samo jednostavno plakati jer je tada bilo nekako lakše, ne znam zašto ali jednostavno je bilo… I nikad mi nije bilo jasno zašto je to tako. 3 dana s tom osobom osjećala sam se kao da život možda i ima nekog smisla, a onda se taj isti život pretvorio u svakodnevni pakao koji je trajao 2 godine. I nikad mi nije bilo jasno, zašto 2 godine moram plaćati za ta 3 savršena dana. A ti isti dani čak mi ne mogu ostati niti u lijepom sjećanju, jer me svaki put iznova jednostavno rasplaču… Ipak izgleda da ništa ne traje vječno, kako ni dobre tako ni loše stvari iako ove loše u pravilu traju duže… prošlo je i to, a onda je polako ponovno krenulo prema boljem, i bivalo je svakim danom sve bolje i bolje, do te granice da si možeš priuštiti živciranje oko malih i nevažnih gluposti, tek toliko da ubiješ monotoniju savršenstva, sve dok sreća nije doživjela vrhunac, sve je upućivalo na eksplozivni orgazam no javio se neki zao feeling koji me upozorava poput lešinara koji vreba još živu beštiju – sada će se desiti nešto loše… I desilo se, kula od karata urušila se nemilosrdno pred mojim očima. Danas se osjećam isto kao i onih prvih dana srednje škole, isto kao i dana kad sam naučila što znači biti ostavljen, ustvari, osjećam se kao kad se to sve zbroji zajedno. Zašto? Jednostavno zato što osjećam da sve polagano ide k vragu, i to me jebeno rastužuje, rastužuje me 8 puta dnevno. I rastuži me nešto banalno, poput suhog lista koji je pao s grane… podsjeća na jesen, a ja bih trebala voljeti jesen… možda prošlu, ova mi nekako neće ostati u lijepom sjećanju… Ovdje, u jebenoj izolaciji, goroj od zida, zid se bar može preskočiti, ja sam preskočila mnoge pa znam… ali ovo nije zid, ovo je puno gore. Iz ovih zidova cijelu noć vrište glasovi bezobzirnih susjeda, ovi zidovi udaljeni su kilometrima od civilizacije, ovo mjesto kao da je zaboravljeno od svijeta a ja padam u zaborav skupa s njim. Odselila sam na mjesto koje ne mogu nazvati domom, jer ga svakim trenutkom mrzim sve više. Nemam čak ni Internet koji bi me koliko toliko povezao sa svijetom, jedino što imam je vip mobile Internet koji jebenih 200 mb košta 200 kn i signal je slab, veza puca svako malo, megabajti cure kao blesavi i uskoro ih više neće biti a ja ću ostati sama, bez ikoga, na ovom groznom mjestu. Svakom danom osjećam se sve gore i gore, kao da sam sama na svijetu. S nikim se ne čujem, nikoga ne vidim, osjećam se zaboravljeno. Kao da živim pored crne rupe koja će me svake sekunde progutati zauvijek. I jednostavno sam tužna, svaki dan, sjedim u busu i gledam isprazno ispred sebe, neka baba sjeda ispred mene, ispričava se što je neznam, neš bezveze, tipa udarila me vrećicom slučajno… Ja šapćem „nema veze“, presjeca me u glasu, oči mi se cakle, i to je tako glupo, i osjećam se glupavo, sramim se zbog ovog, razmišljala sam ni o čemu i sada te glupe suze naviru nizbogćega, ali opet, osjećam se tako izolirano, osamljeno, zaboravljeno… i sjećam se prošlosti, i fali mi sve što je bilo prije 365 dana iako ne znam što je bilo… Vjerojatno neki sunčani dan na terasi uz pivu, s nekim dragim ljudima, i strepnja radi nekog ispita iz matematike o kojem mi ovisi budućnost, i tjeranje same sebe da odem učiti, i rastrganost između učenja i zabušavanja. Pa vožnja tramvajem doma, doma u pravom smislu, doma koje sam voljela. I to su bile te nevažne stvari oko kojih sam se živcirala, kojih danas više nema. Jer danas mi se svi problemi čine potpuno nevažni pored jedne obične činjenice da sam beskrajno tužna. I opet se pitam, hoće li trajati vječno… S obzirom da moram platiti čak 2 dobre godine, ali onako, baš prilično dobre. In fear every day, every evening He calls her aloud from above Carefully watched for a reason Painstaking devotion and love Surrendered to self preservation From others who care for themselves A blindness that touches perfection But hurts just like anything else Isolation, Isolation, Isolation Mother, I tried, please believe me I'm doing the best that I can I'm ashamed of the things I've been put through I'm ashamed of the person I am Isolation, Isolation, Isolation But if you could just see the beauty These things I could never describe These pleasures a wayward distraction This is my one broken prize Isolation, Isolation, Isolation |
