itīs only a shadow
ostavljen... sam... bez ikoga na svijetu... gledam te izdaleka i vidim tugu koja ti prekriva oci, obraze, lice, pa i ostatak tvoje mrsave grade...i zaista si sam. nema nikoga oko tebe i nitko ne vidi da sjedis sam, potpuno sam ostavljen na milost i nemilost svojih mracnih misli. svaka sekunda otkucava cijelu vjecnost, a svaki djelic prostora oko tebe mijenja se takvom brzinom da si izgubljen jos od dana kada si prvi put podigao vjede i pustio krik preplasen hladnocom na ovom svijetu...
i sada, dok te gledam vidim koliki je utjecaj na tebe imao tvoj odabir da sam prolazis zivotom... a tvoj je zivot beskrajan... vidi se kako jedva cekas da ugledas kraj, neko okoncanje svake tuge, svake patnje... da li te zalim? zalim te, uistinu te zalim!nisi ti kriv vidim da nisi mogao drukcije nego prepustiti se svojoj prirodi... tuzna je ta priroda, ali si je spremno prihvatio i nastavio. mozda si trebao pokusati je promijeniti? ili ne? svejedno je, ionako te vec dovela do ovog trena kada si svima nezamjetan, kada nitko ne vidi da si sam, kada nitko ne vidi da zivotaris umjesto da zivis...jos uvijek te gledam, jos uvijek si prekriven tugom, jos .. sto?!
dize se pogled, usmjeravas ga u nepoznato i lice ti se iskrivilo zbog iznenadnog smjeska koji je ovladao tvojim licem... ustajes i odjednom se boja vratila, nestalo je sivo bezlicno utjelovljenje tuge i zaborava... sunce se smilovalo i obasipa te svojom paznjom, sekunde su sve krace, a prostor oko tebe zastao tako ad mozes neometano potrcati u zagrljaj NijeVaznoKoga... izlazis iz sjene koju baca debelo stablo razigranih cvjetova i bez pokusaja da te zadrzi pusta iz svoje debele sjene...
gubim te iz vida i napustam svoje sjene, idem tamo gdje sekunda traje manje od sekunde, tamo gdje cu se boriti za jos koju sekundu vise...
idem i ja u zagrljaj
