|
Mudr 13, 1-9
1 Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest - nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim; 2 nego smatraju bogovima koji svijetom vladaju oganj ili vjetar ili hitri zrak, zvjezdan krug ili silnu vodu ili svjetlila nebeska. 3 Jer ako su ih, opčinjeni njihovom ljepotom, uzeli smatrati bogovima, morali su spoznati koliko ih tek nadmašuje njihov gospodar jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote. 4 Ako ih je i zadivila njihova sila i snaga, morali su iz toga zaključiti koliko je tek silniji njihov stvoritelj. 5Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu. 6Ali ovi ipak zaslužuju malen prijekor, jer možda samo lutaju tražeći Boga i želeći ga naći; 7živeći među djelima njegovim, nastoje ih shvatiti, a zavodi ih samo naličje stvari jer vide toliko ljepote. 8Pa ipak, oprostiti im ne treba: 9jer ako su bili kadri steći toliko spoznaje da mogu svemir istraživati, koliko su lakše mogli otkriti Gospodara svega toga!
NEVJEROJATNA OPASNOST NEVJERE
"A kojima se zakle da neće ući u počinak njegov, ako ne onima koji se nisu pokorili? I tako vidimo da nisu mogli ući zbog svoje nevjere ... Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga" (Heb 3,18-19.12).
Poslanica Hebrejima upozorava novozavjetnu crkvu: "Obratite pozornost na Izraelov primjer. Ako ne, i vi možete otpasti kao oni. Upast ćete u istu pokvarenu nevjeru i to će vam život pretvoriti u jednu dugu, stalnu pustinju."
Pogledajte što se dogodilo bezvjernoj generaciji koja je bila poslana natrag u pustinju. Bog im je oštro rekao, od vođa preko sudaca pa sve do levita, da će njegova ruka biti protiv njih. Od tada nadalje, sve što su znali bila je muka i slabost duše. Nisu mogli vidjeti njegovu slavu. Umjesto toga, usredotočeni su bili na svoje vlastite probleme i proždirala ih je njihova vlastita požuda.
To je točno ono što se događa sa svima koji ne vjeruju: na kraju ih proždiru njihove vlastite brige. Nemaju vizije, nemaju osjećaja Božje nazočnosti, nemaju molitvenog života. Više se ne brinu za svoje bližnje, za izgubljeni svijet i za prijatelje. Umjesto toga, njihov život potpuno je usredotočen na vlastite probleme, nevolje, bolesti. Idu iz jedne krize u drugu, zatvoreni u svome vlastitom bolu i trpljenju. Dani su im puni pomutnje, borbe, zavisti i razdora.
Bez vjere jednostavno nije moguće ugoditi Bogu. Kad je Bog razdijelio vode Crvenog mora i pustio Izraelce da ga sretno prijeđu, plesali su i radovali se. A onda, samo tri dana kasnije, ti isti Izraelci gunđali su protiv Boga, mrmljali i prigovarali, ispitujući samu nazočnost Božju usred njih.
Mojsije je trideset osam godina gledao kako jedan po jedan Izraelac iz te nevjerničke generacije umire. Dok je gledao na one koji su potratili svoje živote u pustinji, vidio je da se ostvarilo sve ono na što ih je Bog upozorio. "Ruka Gospodnja bila je protiv njih da ih uništava dok ih ne istrijebi" (vidi Ponovljeni zakon 2). Za sve one godine, Bog je obustavio svoj vječni naum za Izraela.
Isto je i danas, neki kršćani zadovoljni su pukim životom dok ne umru. Oni ne žele riskirati, vjerovati Bogu, rasti i sazrijevati. Odbijaju vjerovati njegovoj Riječi te postaju sve tvrđi u svojoj nevjeri. Sad žive samo da umru.
srijeda, studeni 11, 2009 Posted by David Wilkerson
|
