|
Dan Svih Svetih
Ovih dana dok se na poseban način sjećamo Svih svetih i naših umrlih, svijest o temeljnim egzistencijalnim pitanjima na poseban način se probija do naše svijesti. Dok nas misli nose do svojih pokojnih roditelja, djece, braće i sestara, prijatelja, mi se prisjećamo nečega što je na neki način i dio nas samih. A ta sjećanja su nekad bolna, no i poticaj za nadu.
Bol zbog rastanka i gubitka, te osjećaj krivnje znaju biti razlog potiskivanju egzistencijalnih pitanja. Upravo iz tog razloga Crkva pred nas stavlja, samo dan poslije svetkovine Svih Svetih, spomen na naše vjerne pokojne, Dušni Dan. Želi nas podsjetiti na nepregledno more svjedoka koji blaženi pred prijestoljem Gospodnjim slave Onoga koji je duše vjernih spasio od vječne smrti.
Iskustva ljudi koji su se jednom ili više puta našli oči u oči sa smrću nam svjedoče da ono što nam tada najčešće pada na pamet jeste naš odnos prema našim najbližim. Koliko smo voljeli? Jesmo li još što mogli učiniti? 'Nisam joj rekao da je volim. Bio sam odsutan kad sam im bio najpotrebniji'. Zanimljivo je kako to nisu misli poput onih: 'Još nisam realizirao onaj svoj projekat', 'Kuća mi još nije završena' i sl. „Jesi li i koliko si ljubio?“- su misli koje nas opsjedaju u tim trenucima na poseban način. I to je ono što će se svakog od nas pitati na koncu života. Boga nećemo zadiviti nekim svojim velikim pothvatima. Njega ne zanima kvantitet, nego kvalitet učinjenog. Ono što se od nas traži jeste odgovor pozivu na svetost, a on je za mnoge nažalost tek jedna neostvariva prezahtjevnost. Zašto je to tako?
Jedan od razloga tom uvjerenju o svetosti kao nedostižnom idealu pronalazimo u iskrivljenoj slici poimanja Boga, a onda nužno tomu i nas samih.
Bog je ljubav. On nas ljubi i prihvaća ovakve kakvi jesmo. On je poput onog milosrdnog oca iz prispodobe o izgubljenom sinu kojemu ide u susret s raširenim rukama i otvorenim srcem. On je Onaj koji nas traži; Onaj koji neprestano dolazi i to uvijek na nov i drugačiji način; Onaj koji sve ostavlja i uzima nas na svoja ramena kao da smo njegovo jedino dijete. Biblija je prepuna dijelova koja nam govore o Božjoj ljubavi koju ima prema nama još od prije postanka svijeta. No, u čemu se zakazalo? Vjerujem da ćemo se svi složiti oko toga da je riječ o nedostatku svjedoka koji će svojim primjerom pokazati na put.
Možemo li barem donekle proniknuti u to koliko je ta žrtva stajala Oca i na kakvu je sve kušnju bio stavljen Sin. Sveto pismo nam donosi sliku koja nam prikazuje kako se nitko osim Isusa ne nađe dostojan 'otvoriti knjigu' od sveg dvora nebeskog. 'Kad nam je dao njega, kako onda neće i sve njegovo'- pita se sv. Pavao dok nas ohrabruje i upućuje na vrelo Novog života.
Odbiti tu ponudu značilo bi prezreti Ljubav i osuditi samog sebe. Zato naš govor o Bogu ne može biti utemeljen na užitku negiranja i isticanja onog negativnog, a da u isto vrijeme to ne bude i ponuda obećanja Božjih. Kod onih apokaliptičnih pisama sedmerim Crkvama vidimo kako Gospodin najprije ističe ono dobro u njima, a tek potom upućuje riječi ukora, da bi na koncu ponudio svoja obećanja svima onima koji ustraju na putu posvećenja. Njegova riječ uvijek nudi rješenje i izlaz, a nada u istinitost tih obećanja razgoni svaki oblik očaja i samoosude. Stoga govoriti o pozivu na svetost nije moguće bez posviješćivanja krsne milosti u koju smo uronjeni. Uporedo s pozivom na obraćenje mora se ponuditi i milost spasenja, inače taj naš navještaj neće donijeti rezultate. Mora se imati svijest o tome što je to što dobivamo ukoliko grijeh napuštamo, iz jednostavnog razloga što i grijeh ima svoj sjaj, svoju draž pa bila ona i trenutna. Nakon ponude milosti slijedi iskorak u vjeri kojim ostavljamo starog čovjeka, a oblačimo se u novog. „Pravednik će od vjere živjeti. Što god nije po vjeri, grijeh je!“- obraća se Pavao Rimljanima. A vjera dolazi upravo od slušanja Riječi. Ona nam otkriva tko smo i što imamo. Ona je jamstvo, garant milosti. Po njoj dolazi spasenje potvrđeno djelima ljubavi.
Postoji jedna priča koja govori kako su se u nekoj barci prevozila grupa ljudi koji su mislili preći s jedne strane obale na drugu. U neka doba plovidbe jedan čovjek poče vrtiti svrdlom dno lađe. U tili čas cijela skupina se uznemiri i žustro poče opominjati ovog da odmah prekine s tim opasnim poslom. „Čovječe, što ti je? Odmah da si prestao!“- rekoše mu. „ Što se to vas tiče? Pa, ja činim rupu ispod svog sjedala, a ne vašeg.“- odgovori ukoreni. „Niti je lađa tvoja; niti to sjedište, nego sviju nas. Prestani istog časa jer voda može prodrijeti i sve nas potopiti.“- pokušaše ga odvratiti od svog suludog nauma. Vidimo kako govoriti o pozivu na svetost nije samo pitanje osobne vjere nego je on odgovornost i zadaća cijele zajednice. Svi smo odgovorni. Pitanje je samo mjere te odgovornosti.Jedna od najčešćih zamki na tom putu jeste da se vrlo često osim želje i raspoloživosti ne pronalazi ništa više kod onih koji bi htjeli postići tu svetost. I to nas onda obeshrabri. Htjeli bi graditi, no osim 'neobrađenog drveta ili stijene' nema se ništa više.
U spisima brojnih svetaca vrlo često nailazimo na jednu rečenicu koju bi dobili za vrijeme svog razmatranja, a ona glasi: "Dosta mi je da hoćete. Sve ostalo ja radim!", a valjalo bi se prisjetiti i onog Isusovog kliktaja kada se sedamdesetorica ponosno vraćaju iz misije izjavljujući kako im se i zli duhovi pokoravaju: "Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ova otajstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!"
Vidimo kako se istinski problem ne sastoji toliko u onima koji su 'problemi', nego u nedostatku povjerenja u vodstvo Duha Svetoga od strane onih koji bi trebali biti njegovi asistenti. Uvijek je bilo, a i bit će onih koji 'svrdlom' pokušavaju izbušiti rupu na dnu lađe, kako bi je potopili ili kroz neku pukotinu pustili da u nju prodre 'dim', no zar i Isus nije pokraj sebe imao jednog takvog. I 'zatornik' je poslužio svrsi.
Ono što se traži jeste neprestana prisutnost kraj stada i rasuđivanje duhova. Upravo ti maleni i od svijeta prezreni po svemogućem Božjem promislu jesu prvi oni koji su određeni da im se navjesti Riječ spasenja. Oni su ti koji će znati biti i ostati zahvalni. Znamo da se umni i bogati tako lako ne odazivaju. Oni uvijek imaju neki 'dobar razlog' za ispriku. Zato 'automatizam i egocentrizam' službenika Crkve nema svog opravdanja u činjenici da neke stvari teško idu. Odgoj u vjeri jeste jedan proces. To nije neka gotova stvar. Ne mogu se rezultati očekivati tek tako, preko noći. Rezultati dolaze tek nakon što se odvoji dovoljno vremena za nešto. A strpljivosti, nadsve.
Isus je znao da će čovjek uvijek biti čovjek potreban obazrivosti, sućuti i praštanja zbog sklonosti grijehu unatoč ponudi milosti. Vrlo brzo nakon njegovog odlaska k Ocu u Crkvi su nastala razna razmimoilaženja, razdvajanja i krivovjerja usljed oholosti i mlakosti njenih članova, no Crkva se uvijek, pošto ne može pasti u cijelosti, nakon tih slabljenja dizala još snažnija, a te slabosti su kao po nekom pravilu bivale uzrok još veće njene uzlaznosti.
Ovaj današnji svijet je moguće 'uzorati' jedino uz veći i odlučniji angažman laika koji neće biti samo 'praktikanti' sakramenata, nego i aktivni i suodgovorni akteri stvaranja novog i boljeg svijeta. Svi članovi Crkve su u isto vrijeme dionici svjetovne dimenzije, no 'svjetovna narav' je 'vlastita i posebna' upravo za laike. To nije neka izvanjska i ambijentalna činjenica nego zbilja koja treba da se 'uglavi' u Kristu.
Isus je posvetio ljudske veze počevši od obitelji, pa preko rada, domovinskih zakona itd. "Svijet" je mjesto i sredstvo laičkog poziva iz kojeg ga krštenje ne čupa, nego poziva da pridonese na njegovom posvećenju poput kvasca, svjedočeći ondje gdje ga je poziv i zatekao. Naša prisutnost u svijetu nije samo sociološka, nego i teološka i Crkvena stvarnost u kojoj trebamo biti prisutni uređujući vremenite stvari uglavljujući ih u Krista. Ono što za svećenike predstavlja dodatni napor, za laike je to tipično poslanje. Dekret o apostolatu laika (AA 4) jasno kaže kako ni obiteljske brige, ni drugi svjetovni poslovi ne smiju ostati izvan okvira duhovnog života. Imajući ovo na umu, oko čega se svi vrlo lako i brzo slažemo, ipak bi trebalo podsjetiti na naličje ove činjenice, a to je da ova laička 'ambijentalna stvarnost' ne isključuje laike iz unutar-crkvenog života tako što ih se marginalizira i oduzima radost jednakog dostojanstva. Prilikom zatvaranja Sinode biskupa 1987. I. Pavao II je u prigodnoj homiliji rekao: "Njemu, kao i drugima, Duh Gospodnji dariva mnoge karizme, poziva ga na razne službe i zadaće, podsjeća ga, kao što podsjeća i druge s obzirom na njega, da ono čime se odlikuje nije veće dostojanstvo, nego posebna i komplementarna osposobljenost na služenje (...). Zato, karizme, službe, zadaće i dužnosti vjernika laika postoje u zajednici i za zajednicu". Zanemariti ovu činjenicu, a očekivati od laika zauzetiji angažman u svijetu kosi se sa zdravom logikom. Uređivanje vremenitih stvari ne izmješta laika ambijentalno iz unutar-crkvenog dinamizma nego mu i kroz vršenje ovih karizmi, službi, zadaća i dužnosti unutar zajednice vjernika omogućava duhovno sazrijevanje i rast u svetosti. Kako očekivati da laik u svijetu ostvari svoju zadaću ukoliko se u samoj vjerničkoj zajednici ne postiže zajedništvo!? Ostvarenje zajedništva se postiže tako što se drugome dopušta da bude ono na što ga sam Gospodin poziva.
Ni jedna zajednica se ne formira tako što se utjeruje strah u druge, a pogotovo ukoliko se time želi zadobiti poštovanje. Vlastiti primjer je jedino sigurno sredstvo odgoja. Potrebno je stoga više zahtjevati od sebe, nego od drugoga. Pa i umjetnik koji postane zadovoljan sobom, prestaje biti umjetnik. I naša djela pravednosti moraju postati veća nego što su to bila kod farizeja i pismoznanaca, inače će na koncu ispasti kao nepravednost. Zato ukoliko težnju za vršenjem stavimo ispred ili umjesto težnje za postojanjem to može samo stvoriti usamljene radnike koji ovise o samome sebi, te sukladno tomu i ne rastu.
Prije bilo kojeg zajedničkog projekta trebalo bi poraditi na uspostavljanju ozračja povjerenja i uklanjanju onih kamena smutnje koji su do tada stvarali klimu napetosti, straha i podozrenja. Svatko bi se trebao osjećati kao kod kuće, a ne kao stranac u vlastitom domu. Oni koji su zaduženi za animiranje zajednice trebali bi pogled skinuti sa sebe i zaokupiranosti vlastitim statusom, te brata do sebe promatrati iz njega samog. Ono što se traži jeste empatija, a ne samo simpatija koja probira po vlastitom, a ne Božjem nahođenju. Svakome se treba omogućiti, koliko je do nas, da bude ono na što ga sam Gospodin poziva. Ni više ni manje od toga.
U apostolskom pismu "Ulaskom u novo tisućljeće" papa I.Pavao II je pozvao da se stavi "pastoralno planiranje pod znak svetosti", kako bi se izrazilo uvjerenje da bi bilo (ako je krštenje istinski ulaz u Božju svetost, pomoću inhabitacije njegova Duha) besmisleno zadovoljiti se životnom prosječnošću živeći pod znakom minimalističke etike i površne religioznosti... „Vrijeme je da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to 'visoko mjerilo' redovita kršćanskog života. Čitav život crkvene zajednice i obitelji treba ići u tom smjeru"- rekao je papa , te tako zatražio da svi kršćani postanu radnici u Gospodnjem vinogradu i izgrađivanju Tijela Kristova. „Važno je da kršćanske zajednice postanu istinske škole molitve sposobne odgajati za dijalog s Bogom i formirati vjernike.“- kaže papa. Molitva je ta koja vjerniku pomaže da se prepusti djelovanju Duha Svetog kako bi se uopće moglo sudjelovati u izgradnji Crkve. Spoznaja te ljubavi dovodi vjernika do čežnje ka apsolutnoj slobodi za koju uviđa da je moguća samo u Bogu, te ga stoga i potiče da izreče svoje potpuno 'DA'. Ono što mladi čovjek danas traži jesu uzori potpunog i autentičnog predanja. Ako to kojim slučajem nismo, treba otvoreno i jasno reći: Mi smo za to odgovorni. Isto kao što nema pomirenja na osobnom planu bez priznanja krivnje, nema ga niti na pastoralnom od strane odgovornih po tom pitanju. Vrijeme je da se već jednom otvoreno kaže u čemu se griješilo pa da se isto tako transparentno krene putem obnove ... bez odgađanja.
mistagog
|
