mistagogy.blog.hr

Crkva je jedna i uvijek je bila jedna, ali ljudi Crkve su se svojim svaðama, predrasudama, svojom ohološæu i uglavnom zbog nedostatka ljubavi jednih prema drugima, podijelili izmeðu sebe, i mi to svi znamo!


Krist Gospodin, povrijeðen, rekao je u poruci: „Moje Kraljevstvo na zemlji moja je Crkva, a Euharistija je život moje Crkve. Ove Crkve koju sam vam ja osobno dao. Ja sam vas ostavio s jednom Crkvom. Ali jedva da sam otišao, jedva da sam okrenuo leða kako bih otišao k Ocu, vi ste sveli moju Kuæu na pustoš! Srozali ste je do zemlje! A moje stado luta lijevo i desno... Pa koliko još dugo moram piti èašu vaše razdvojenosti? Èašu muke i pustoši!“ (14. studenoga 1991.)


Morali bi se obazirati na ovo jadikovanje koje dolazi od Krista Gospodina te da potraga za pomirenjem i sjedinjenjem prožme cijeli život Crkve i postane naš prioritet tako da bi postigli taj cilj, a što je Kristov cilj. To je naša dužnost prema Bogu, to je naša obveza prema Bogu, to je naša odgovornost za oèuvanje vjerodostojnosti Crkve.


Zato, bez obzira koliko se Crkva naprezala u postizanju toga cilja, sve dok blagdan Uskrsa ne bude sjedinjen i ne doðe do njegova zajednièkog slavljena, naša podijeljenost ostaje i ne æe biti napretka, jer Krist Gospodin sada veæ godinama traži sjedinjenje datuma Uskrsa, obeæavši nam ukoliko to bude uèinjeno, on æe uèiniti sve ostalo kako bi nas sve sjedinio i doveo u potpuno jedinstvo.


Isus je rekao: „Ostanite u mojoj ljubavi.“ (Iv 15, 9-10) Ako ne, Gospodin kaže: “Ako tko u meni ne ostane, bacit æe se kao mladica napolje i osušit æe se. Takve potom skupe i u oganj bace da gore.“ (Iv 15, 6).


Oèito da mnogi nisu uzeli ove Gospodinove rijeèi obziljno. Kako lažan i pokvaren èovjek može biti! Unatoè evanðelju koje nas poziva da ostanemo sjedinjeni, unatoè poticanjima Duha, naša podijeljenost ostaje. Zato „Pravi život u Bogu“ više ne smije dopustiti da nas svlada ta gangrena koja ubija funkcioniranje Tijela, nego se moramo boriti vezama ljubavi. Svi se moramo osjetiti odgovornima što smo dopustili toj bolesti da opustoši Mistièno Tijelo Kristovo, iako ta podijeljenost ne dolazi od nas nego od naših predaka progutavši jedinstvo Crkve.


Crkva bi takoðer morala dopustiti pristup poniznosti i slušati vapaje svih nas, nas laika, koji takoðer imamo pravo oèitovati se, koji oèajnièki tražimo jedinstvo i bliskost... Bez laika nema ni Crkve... Mi, laièki ljudi, mi svi željno želimo jedinstvo.


Buduæi da znamo kako se Bog gnuša podijeljenosti, jer je to pogrješno i sablazan, zašto onda neki ljudi Crkve, hotimice, stalno vrijeðaju Krista insistirajuæi na održavanju te podijeljenosti živom?


Da bi se Jedinstvo živjelo s ljubalju i poniznošæu nije samo sentimentalno pitanje, niti je to trgovanje vjerom i Istinom, nego to znaèi objaviti Istinu Svetog pisma, i oživjeti svaku rijeè Evanðelja. Ne smijemo ostati mrtvi prema Rijeèi Božjoj.


Kršæani koji ostaju podijeljeni ne žive u Istini, bez obzira koliko željeli izgledati vjerodostojni i pravedni u oèima svijeta, i bez obzira koliko izmolili Zdravo Marija i izvršili pobožnosti, njihov nedostatak ljubavi i njihov nedostatak poniznosti znak su propusta toliko oèitog da ga svi primjeæujemo.


Kršæani su sada veæ stoljeæima podijeljeni, neki priznaju svoj grijeh, a neki žalobno priznaju kako oni nemaju moæ da bi zajednièki sudjelovali u Svetoj euharistiji. Pa što to zadržava Crkvu? Ono što ih zadržava jest èinjenica da se ne mogu složiti, niti pomiriti, niti oprostiti, zato što, opet, nedostaju ljubav i poniznost. Sve dok se njihova srca ne zapale ljubavlju prema Kristu i to ognjem Duha Svetoga, ostat æe neaktivni i inertni baš poput suhih kostiju iz Ezekijelova viðenja.


Ljubav je korijen i temelj jedinstva. To što Crkva još uvijek ne živi u punom zajedništvu zbog toga je što sve o èemu se izjasnu ili govore i što objasne, uèinjeno je bez ljubavi, sterilno je. Ta podijeljenost usmjerena je protiv Krista. Svi koji se nazivaju Kršæanima i ostaju podijeljeni prekršili su zapovijed Isusa Krista koji je rekao: „Ljubite jedni druge.“ Suoèimo se s time, kršæani koji ne ljube i žive samo za svoju slavu, nikad se ne æe pomiriti, jer još uvijek nisu potpuno urasli u Krista.


Sjetimo se što je Krist Gospodin rekao na Posljednjoj veèeri kad je podigao i blagoslovio kruh govoreæi svojim uèenicima: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.“ Potom je uzeo kalež i zahvalivši dao im ga govoreæi: „Pijte od ovoga, svi, ovo je moja Krv, Krv Saveza, koja se proliva za sve za oproštenje grijeha...“


To je Kristova zapovijed i zato je mi, svi mi, moramo poslušati. Kako možemo reæi da živimo u Kristu ako ne živimo u miru ili pomirenju jedni s drugima? Je li se ikad dogodilo da ljudi u Crkvi svednevice žive u grijehu podijeljenosti? Zato, ako nam je to poznato, pastiri i svi mi, moramo odluèiti.


Postoje dva izbora. Prvi izbor pripada Bogu i dolazi od Boga, a to je: živjeti u ljubavi, miru, poniznosti, pomirenosti i jedinstvu. Drugi izbor pripada Sotoni i dolazi od njega a to je: mržnja, rat, oholost, nedostatak opraštanja, egoizam i podijeljenost. Zato nije tako teško odabrati. Ali onda, kad izaberemo i uzmemo Božju stranu, ali ne djelujemo, bit æemo odgovorni, i svi æemo morati platiti za svaku arogantnost, svaku oholost, svaku predrasudu, za naše gunðanje, za nedostatak milosrða, za našu hladnoæu i za svaku rijeè koju smo izrekli jedni protiv drugih, za svoj egoizam itd, zato što kršimo Kristove zapovijedi. To je toliko jednostavno.


Na Sudnji dan ne æemo Bogu moæi reæi da nam u naše vrijeme nije iskazivao svoje milosrðe i da nam nije pokazivao svoje nacrte, niti æemo se moæi praviti da ga nismo èuli u njegovim pozivima ili da ga nismo razumjeli. Poznato mi je takoðer, kao i vama, da nas znakovi vremena pozivaju, sve nas, na sjedinjenje. Pa kako onda da neki crkveni autoriteti nisu kadri èitati te znakove vremena? Mi ne možemo zanemariti te znakove koji dolaze od Duha Svetoga, a ipak neki to èine. To je zbog toga što su izgubili osjeæaj za nadnaravno i vjeruju samo u naturalizam, a to je ozbiljan grijeh.


Takvo sterilno djelovanje ide protiv onoga što je Krist Gospodin molio Oca u svojoj Velikosveæenièkoj molitvi kad je rekao: „Neka svi budu jedno, kao što si Ti u meni i ja u Tebi, tako da svijet vjeruje da si me Ti poslao!“ (Iv 17, 21). I još više kad ništa ne èinimo oko toga da bi došlo do sjedinjenja u Crkvi nego ostajemo nijemi, poput grobova na velikom groblju.


Ako vam itko kaže da èinite krivo kad živite duhovno jedinstvo ili bliskost kao danas i ovih posljednjih dana, upitajte te ljude:


„Zašto iskušavate Boga nameæuæi pastirima da ostanu podijeljeni? Ako me pitate o èinu pomirenja i ljubavi, morate znati da ja samo slijedim Kristovu zapovijed. Pa što je za vas najbolje da èinite, da slijedite zapovijed Isusa Krista ili da se oglušite o nju? Zar je grijeh ljubiti i pomiriti se jedan s drugim? Ne, oèito da nije; prije da je grijeh kršenje i odbijanje zapovijedi našega Gospodina i poziva na sjedinjenje. Vaš grijeh podijeljenosti razorio je dio Crkve i opustošio je, i vi to znate. Pa kako je onda Tijelo Kristovo prepoznatljivo u nama ako ostajemo razdijeljeni? Kako svijet može vjerovati da je Otac poslao Krista? Ja, što se mene tièe, izabrao sam ne biti poput onih grobova koji su kao beživotne stvari raspršeni i razderani na komadiæe svojim egoizmom i svojim duhom oholosti, predrasudama i svojim interesima, nego ja æu slušati zapovijed našega Gospodina i ja æu ostati u njemu, jer uz pomoæ Duha Svetoga èitam znakove vremena koji nas pozivaju na sjedinjenje, da se okupljamo oko jednog oltara... Želim biti savršena slika jedinstva, velikodušno vukuæi svakoga u život, „Pravi život u Bogu“ i prebivati u Presvetomu Trojstvu.“


I vidjet æete, prijatelji moji, kad ove rijeèi budu izgovorene, reakcija onih koji zadržavaju jedinstvo i koji drže kljuèeve Kraljevstva Božjeg, koji sami ne ulaze niti dopuštaju drugima uæi; bit æe identièna onima vladara, starješina i književnika, velikih sveæenika Ane, Kajfe, Ivana, Aleksandra i svih èlanova velikosveæenièke loze koji su progonili Petra i Ivana, koji su rekli jedni drugima: „Da se ovo ne raširi još više u narodu, strogo im zabranimo da ubuduæe ikomu govore o imenu Isusovu.“ (Djela 4, 17).


Danas bi naš odgovor takoðer bio isti kao Petrov i Ivanov koji su odvratili: „Sami prosudite je li pravo pred Bogom da se više pokoravamo vama nego Bogu! A što je do nas mi ne možemo drukèije nego govoriti što smo vidjeli i èuli.“ (Djela 4, 19). I kad je u drugoj prilici Petar s apostolima, pred Velikim vijeæem rekao velikom sveæeniku: „Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima.“ (Djela 5, 29)


Takoðer ih upitajte: „Tko od nas dvoje griješi? Onaj koji se pomirio s braæom i dijeli kalež i kruh i slijedi Kristove zapovijedi, ili onaj koji se nije pomirio i održava podjelu živom, sipa otrov na svoga brata i tako pristaje uz Razdjelitelja? Je li Krist Gopodin Bog podjele ili jedinstva? Ja, što se mene tièe, vjerujem da sam na pravoj strani, zato što sam izabrao pomirenje, ono koje nam Evanðelje propovijeda. Uvjeren sam da ne griješim niti da sam neposlušan niti da vrijeðam Mistièno Tijelo Kristovo, niti da objavljujem štetni moral vjernicima; naprotiv, ja sam pomiren sa svojom braæom u poniznosti i ljubavi, živim duhovno jedinstvo za kojim veæ stoljeæima vapije naš Gospodin.“

To im trebate reæi.


Gospodin je rekao u poruci: „Podigni svoj glas u mojoj Kuæi i pitaj moje pastire: 'Ima li ikoga voljnog raditi s odluènošæu i ljubavlju na ponovnoj izgradnji ove poljuljane Kuæe? Ima li tamo ikoga voljnog da brani tu Kuæu? Ima li tamo ikoga koji sad razumije što govorim? Ima li u Gospodnjoj Kuæi ikoga koji je raspoložen da širi Kraljevstvo Božje?'“ (20. listopada 1998.)


Zamolimo našega Gospodina da nam pošalje svojega Duha Svetoga koji je izvor kršæanskog jedinstva da prosvijetli one koji još uvijek postavljaju zapreke na putu jedinstva.


Moramo moliti Duha Svetoga takoðer i da nas ojaèa i da nam dade Duha jakosti kako bi bili kadri nastaviti gorljivo i s velikim žarom vršiti volju Božju i da se nikad ne obeshrabrimo ili umorimo ako se ikakvo zlo djelo sruèi na nas od strane onih koji ne slušaju pozive Duha Svetoga: da budemo jedno. Krist Gospodin kaže u svojoj poruci: “Mogu izreæi samo jednu rijeè na njihovim zborivima i s tom jednom jedinom rijeèi sjediniti svoju Crkvu. Ali slava Neba bit æe mi dana kroz siromaštvo i grješnost. I to preko onih koje nazivaju prezira vrijednima.“ (13. listopada 1991.)


Tako ja ovdje, zajedno sa svim kontemplativnim èitateljima „Pravog života u Bogu“ zauzimam stav siromaštva, grješnosti, što uèeni i mudri smatraju prezira vrijednim, i pozivam dužnosnike Crkve da za ljubav Kristove ljubavi prestanu sa svojim prepirkama izmeðu sebe, svojom neiskrenošæu i indiferentnošæu prema jedinstvu i dopuste Duhu Svetomu da ih vodi, da slušaju stenjanje Duha koji traži, zapovijeda nam da se ujedinimo oko jednog oltara, da dijelimo jedan kalež i jedan kruh i zajedno jednim glasom navještamo da je jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje i jedan Bog koji je Otac svih, nad svima i kroz sve i u svima.