|
U jučerašnjem „Večernjaku“ čitam o novopronađenoj masovnoj grobnici u okolici Vrgorca u kojoj se nalaze pogrebni ostaci četrdesetak civila i fratara koje su partizani poubijali u godinama Drugog svjetskog rata, nakon jednog od povlačenja iz Ljubuškog u pravcu Dalmacije. Zbunjuje činjenica da se i nakon 20-tak godina od pada socijal-komunizma ne pronalazi dovoljno volje i spremnosti oko rasvjetljavanja tolikih stratišta koje su za sobom ostavili ti tako strasni pobornici „bratstva i jedinstva“. A možda i nije toliko zbunjujuće koliko je razočaravajuća činjenica da se ne želi priznati vlastiti zločin ili ideja u ime koje se takvo što činilo. A i kako bi, kad se desetljećima ustrajavalo na jednoj priči koja je do u zvijezde veličala jedan poredak koji, ni po ljudski , ni po Božji gledano, nije imao šanse za opstankom. Još ako k tomu dodamo osobnu korist i privilegije, kojih se bilo tako teško i bolno odreći preko noći, tim cijela stvar biva još teža. Pomenuti razlozi dali bi se donekle razumjeti, ali ono što nikako ne mogu svariti jeste ta lažna pravednost koju se i dalje pokušava plasirati kao da se ništa nije ni desilo.
Odsustvo spremnosti suočiti se s vlastitim promašajima za posljedicu imaju još veće udaljavanje od istine, a time i od onih s kojima bi trebalo doći do zbližavanja. Međutim, od ljudi se može koliko toliko distancirati, ali od istine je nemoguće pobjeći. Moguće ju je privremeno pokopati, no ne i zauvijek uništiti, a razlog tomu je što je ona već jednom zauvijek obeskrijepila smrt. Ono što zauvijek ostaje obeskrijepljeno jeste laž i svi oni koji uz nju pristaju. Narodne poslovice koje kažu kako su u laži noge kratke i da je pravda spora, no i dostižna, svoje uporište imaju na ovom temelju. Ovaj najnoviji slučaj u Vrgorcu i nedavni u Hudoj Jami (Slo), samo su jedni u nizu koji tako jasno razgolićuju rafinirani pojam „bratstva i jedinstva“ u koji su se neki, ne tako davno, oblačili kao vukovi u janjeću kožu.
Ovi današnji pokušaji oživljavanja komunističke aveti su prezira vrijedni. No, jednako tako prezira vrijedna je i mlaka većina koja ne pronalazi volje i snage da digne svoj glas protiv ovakvog licemjerja. Pitanje koje se nameće samo od sebe jeste: „Jesmo li se doista uspavali do te mjere da nam je svejedno je li netko ubijen na pravdi Boga ili nam doista nije jasno da 'bratstvo' ne može biti zasnovano na nepriznavanju različitosti sa svrhom još većeg jedinstva?“ Meni se čini da smo mi i uspavani jednim dijelom, ali i zavedeni krivim poimanjem pojma 'jedinstva'. Ono 'bratstvo' koje ne poštuje temeljno načelo slobode, a to je jedinstvenost i neponovljivost ljudske jedinke, ne može se zvati 'bratstvom' nego jedino totalitarizmom. Ono na čemu su manje-više svi totalitarizmi temeljili svoje nade jeste neprestano pretjerivanje u opetovanom iznošenju krivih podataka, tj. laži i represiji prema svima onima koji su pokušavali to idolopoklonstvo dovesti u pitanje. No, povijest nas uči kako to još niti jednom 'svjetskom totalitarizmu' nije pošlo za rukom na duži rok. Svi do jednog su se morali suočiti s iznenadnim urušavanjem, poput kule od karata. Sva kraljevstva ovog svijeta treba da dođu i prođu prije uspostave tisućljetnog kraljevstva Božjeg na zemlji.
S tom nadom, ('u skori Kristov dolazak') Crkva ne može a da ne svjedoči o tome kako je zlo jednom zauvijek pobijeđeno, te da ono nema zadnju riječ. Ukoliko bi se samo oslanjali na ljudske sposobnosti i spremnost čovjeka, ma kako odlučan bio da svjedoči za istinu, ne bismo mogli imati tu nadu bez ove koja nam je darovana po otkupljenju od grijeha. Naša nada nije utemeljena na pouzdanju u čovjeka, koliko u činjenicu da 'svjetlo istinsko svijetli, a tama ga ne obuze', tj. u Uskrsnu pobjedu.
Tama Velikog Petka i sivilo Velike Subote moraju se neumoljivo povući pred Velikim nadolazećim Danom Sunca. Ma kako velik bio „navaljeni kamen“ nad pokopanom istinom, on mora ustuknuti pred Suncem Pravde. Njegova moć nije ništa veća od jednog tmurnog oblaka koji samo privremeno zaklanja pogled na sunce. Niti njegova težina, ma kako se velika činila, ne može poništiti činjenicu u postojanje neusporedivo veće snage, po kojoj postoji i o kojoj ovisi sav stvoreni poznati svijet. Čak niti sve kamenje nepravdi na ovoj zemlji ne bi bilo dovoljno da zauvijek pokopa Onoga koji za sebe reče da je Istina, Svijetlo i Život.
Jedan vjernik, unatoč svojoj slabosti, a zahvaljujući ovoj nadi, zadobiva moć nad svim nepovoljnim okolnostima, ukoliko ustraje u predanju. Najveća pak zabluda u koju se može upasti jeste vjerovati da se možemo spasiti sami po sebi. Stoga, kada govorimo o kršćanskom pozivu, govorimo o predanju. Kršćanski poziv nije moguće ostvariti bez posvete i predanja vlastitog života. To predanje nije stvar jednog trenutka; nešto što se 'obavi', kao da bi s tim bilo sve rečeno ili urađeno. S voljnim pristankom posveta i predanje tek započinju. Kad se netko posveti njezi bolesnika, on to čini iz dana u dan. Jedna majka svom djetetu se posvećuje svakodnevno. Nijedno zvanje nije oslobođeno neprestanog svladavanja nutarnjih težnji za odustajanjem od onoga čemu smo jednom zauvijek rekli svoj DA.
Ako smo krenuli stazom mira i ukoliko smo pristali da svjetlo Božje bude svjetiljka našoj nozi, onda bi stvar trebali privesti svom dovršenju. Isus je rekao: „Jelo je moje vršiti volju Oca moga i dovršiti djelo njegovo.“
Ukoliko smo krenuli putem obraćenja, taj put bi trebalo nastaviti.
Ukoliko smo odlučili služiti istini, njoj treba ostati vjeran do konca.
Ukoliko svojim ustima ispovijedamo vjeru u Svemogućeg Boga, onda treba nastojati da to bude i iz dubine srca.
Ukoliko smo odlučili slijediti Isusa, onda se ne okrećemo za sobom i ne žalimo za onim što ostavljamo. Gospodin ljubi radosnog darovatelja.
Ukoliko nam je dano da razumijemo da istinski život zadobivamo tek po gubitku vlastitog, ne bi li onda trebalo šutke i spremno prihvatiti svoj križ svagdanji i hoditi u ustrajnosti s nadom u konačnu pobjedu.
Zar je ime koje svijet časovito daje svojim pobjednicima, a koje potom blati, ono ime s kojim možemo biti zadovoljni?
Da bi spoznali volju Božju trebalo bi biti spreman odreći se svoje. Sa svakim od nas Bog ima plan. A u toj providnosti nitko nije više ili manje privilegiran. Sve nas ljubi jednakom ljubavlju. Kao što jedna majka ne može reći koje dijete više voli, isto tako je i s njegovom ljubavlju. Ako je netko blagoslovljen većim darom, od njega će se tražiti i veća odgovornost. Stoga bi svoje poglede trebalo skinuti jedni s drugih, a usmjeriti ih na Gospodina. On je tu da pokaže put svakom od nas. Sa svakim ima jedinstven plan, jer je svatko od nas jedinstven i neponovljiv; original. Ono pak što očekuje od nas sviju jednako jeste PREDANJE u njegovu volju; odreknuće od svoje, te prihvaćanje njegove, koje je najveće dobro za nas. Njegovi putovi su iznad naših. On najbolje zna što je potrebno svakom od nas. Zato je potrebno slijediti ga u jednostavnom prihvaćanju i poslušnosti njegovoj Riječi, koja nas želi zaogrnuti svojom pravednošću.
Ono što svakog od nas na koncu života čeka jeste žrtva 'svog' života. Ukoliko se nismo naučili umirati u malom, kroz svakodnevno prihvaćanje nevolja, podnošenje tereta i nošenje križeva, kako onda mislimo imati tu spremnost kad se na koncu ovozemnog tijeka budemo morali rastati s ovim svijetom i 'svojim' životom? Mi smo skloni isticati slučaj Dizme koji se u posljednjim trenucima života, raspet na križu, pokajao, no možemo li imati tu sigurnost da će i naše srce biti u istoj mjeri raspoloženo za pokajanje? Ako smo svjesno cijeli život odbijali predati se u ruke Božje i dopustiti njegovoj volji da nas oblikuje u svojoj presvetoj providnosti, kako možemo računati s tim da ćemo, uz sav skupljeni otrov i svu otvrdlost srca, u posljednjim trenucima, kad nas zli pritisne nesmiljenim osjećajima krivnje zbog promašenosti života, moći imati skrušenost? Možemo li imati tu sigurnost?
Postoje neki koji tvrde kako Marija u trenucima anđelovog navještaja nije znala što je u slučaju pristanka čeka. Međutim, ako je poznavala Pisma, a sklon sam vjerovati da jeste, onda je po Izaijinoj Pjesmi o Emanuelu vrlo dobro znala što i nju i njenog budućeg sina čeka, samo možda nije znala kako će se sve zbiti. Ovo kažem iz razloga kako bi i mi povezali odnos između našeg predanja i njegove konačne svrhe. Mi ne znamo kako će se neke stvari u našem životu odvijati, no ono što znamo jeste da svatko od nas ukoliko želi imati život vječni, mora prihvatiti i iznijeti svoj križ do kraja, ma kakvog nam ga Bog u svojoj providnosti odredio. Ono što je u cijeloj stvari jako bitno jeste ne nametati sebi dodatne i nepotrebne križeve koji su rezultat naših krivih opredjeljenja i pristajanja na zlo. Onog tko se odluči (zajedno sa sotonom, iako toga možda nije svjestan) reći svoj 'non servare (neću ti služiti) trebalo bi podsjetiti da nasuprot Bogu, koji unatoč svemu u svom velikom milosrđu čeka na povratak svog djeteta, stoji onaj koji ne čeka dugo kako bi izvršio svoju naplatu. Novi Zavjet nam donosi nekoliko slučajeva onih koji su uslijed posljedica zbog počinjenih grijeha na sebe navukli nemale probleme, a kojima je Isus nakon oslobođenja ili ozdravljenja rekao: „Idi sada i ne griješi više kako ti se ne bi desilo nešto gore!“U jučerašnjem evanđeoskom ulomku imamo jedan takav slučaj s čovjekom koji je 38 godina bolovao nepokretan i koji je iz dana u dan dolazio pokraj Ovčjih vrata gdje se nalazio izvor s ljekovitom vodom, a kojem nije uspio prići jer nije bilo nikog tko bi ga k njemu primakao ili možda nije htio s obzirom na njegovu prošlost.
Nije bez razloga ovaj evanđeoski ulomak stavljen kao kontrast baš neposredno uoči blagdana Navještenja Marijinog, kojeg danas slavimo. S jedne strane imamo tipičan primjer NEPREDANJA sa svojim posljedicama, a s druge Marijin Fiat, tj. znak PREDANJA unatoč posljedicama. Postoje još mnogi drugi primjeri na temu predanja o kojima bi se dalo dosta toga reći i iz njih izvući određena pouka, no ono što me na poseban način ovih dana zaokuplja jeste slika Kristove agonije u trenucima najveće boli na križu dok se iz njegovih grudiju diže krik. „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?“ Nakon ovih riječi uslijedile su: „Oče! U ruke tvoje predajem duh svoj!“ Svojevremeno sam se znao pitati kako to da je Isus u tim posljednjim trenucima izrekao onaj svoj 'ZAŠTO', ako je Getsemaniju već u sebi 'pregorio' svoju volju. Zar je sumnjao?- pitao sam se. Njegov 'zašto' nisam dovodio u vezu s naknadnim izricanjem predanja duha u Očeve ruke. Nakon njegovog ZAŠTO, nama nije dano, a možda ni našem Isusu, da čujemo odgovor Božji, no bilo kako bilo, dano nam je da vidimo taj posljednji čin poslušnosti. U njemu je sadržan odgovor ZATO, a on glasi PREDANJE DO KRAJA, poslušnost do smrti, potpuna žrtva. Jako je moguće da se u tim trenucima pred Isusovim očima pojavila ogromna rijeka hendikepiranih ili pak na smrt bolesnih i još k tomu zanemarenih i ostavljenih, koji već od trenutka svog rođenja proživljavaju kalvariju života. Ovo je ujedno odgovor i poruka svima onima koji postavljaju svoj ZAŠTO, te tolikima koji dvoje oko opstojnosti Božje, a samim tim i o potrebi za osobnim predanjem, dok se pitaju zbog čega patnja i bol na zemlji. Vjerujem da se on jednako odnosi i na more onih koji ustrajavaju u svojoj apostazi, u pobuni i otpadništvu, poput onih s početka posta, koji ne samo da ne žele priznati svoju krivnju, nego i nastavljaju s prikazivanjem laži pod krinkom istine.
Ne znam možemo li, osim što ćemo više poraditi na dužnom osvjetljavanju činjenica, išta drugo učiniti nego s raspetim Gospodinom, u boli i žalosti zbog njihovog gubitka duša, moliti: „Oče! Oprosti im! Ne znaju što čine!“? Možda i ne možemo, ali ono što sigurno možemo jeste više poraditi na duhovnoj obnovi kako bi nas više bilo koji će spremno odgovoriti na poziv za potpunim predanjem i kako bi među našim narodom bilo manje onih koji će svoju ruku podići na svog brata. Dužni smo to i Bogu i ovim nevinim žrtvama koji su pred nama išli u svjetlu vjere, vjerni svom pozivu do kraja i poslušni do smrti 'na križu'.
|
