|
Naš hrvatski književnik Ivan Aralica piše: «Mudra je izreka samo komentar o jednoj prilici, ali tako točno izrečen i tako lijepo oblikovan da može vrijediti i za sve slične prilike». Zbog toga su takve izreke uvijek dobro došle za naše duhovno sazrijevanje.
Kad se čovjek svakodnevno suočava s mnogobrojnim nedostacima, slabostima, strastima, zapaža kako nije ono što bi želio i trebao biti. Najgore bi bilo ako bi se s takvim stanjem pomirili. Naprotiv, u nama se moraju razbuditi zakočene sile i uspavani motivi kako se suprotstaviti nižim porivima u svom biću. Snagom Božje milosti i svjetlom mudrosti tolike naše braće treba poduzeti bespoštednu borbu svemu onome što nas izobličuje i umanjuje kao ljude i kao kršćane. Nekada je dovoljna samo jedna misao da nam kao u ogledalu pokaže naš lik i mjesto na kojem stojimo. Prihvatimo se te misli kao dobrog vodiča i usmjerujmo svoja nastojanja u onom pravcu koji nam on pokazuje. Sve to mogu biti tajanstveni pozivi milosti koji nam silaze odozgo.
Čovjek je jedini na zemlji obdaren tom povlasticom da može i mora misliti. Umni Paskal pronicavo zapaža: «Čovjek se nad prirodom uzdiže mišlju, a ne jurnjavom kroz vrijeme i prostor. Trudimo se stoga da dobro mislimo. To je osnovno načelo zdrave čovječnosti.»
No prije svega treba stvoriti u duši posve slobodni prostor kako bi pročitana misao mogla naći odjeka u našem biću. Barem za koji trenutak treba se osloboditi uznemirenosti od mnogobrojnih poslova, briga, planova te stvoriti u sebi ozračje tišine i sabranosti. Treba iznova rehabilitirati vrijednost šutnje u ovoj zaglušujućoj buci koja nas okružuje. usporedimo to stanje s nekim akordom lijepe muzike koji nam je osvojio srce. Nije on posve nestao. Zadržao se duže vremena u našem sjećanju i naprosto smo osjetili nutarnju potrebu da slušamo što duže njegovu jeku u našoj nutrini. Na taj način polako ćemo se osloboditi lakomislene površnosti, nedostatka refleksije koja bi nam trebala biti svojstvena.
Nitko od ljudi nije toliko mudar, pametan, savršen da ne bi trebao savjeta i pomoć i od drugih. Ali je zato nužno slušati, učiti, primati k srcu riječ. Ako to odbijemo, mi se zaustavljamo u svom duhovnom rastu. Evanđelista Luka bilježi za dječaka Isusa da je «rastao, jačao, napredovao u dobi, mudrosti i milosti pred Bogom i ljudima.» (Lk 2,40)
Za istinskom čovječnošću vapije naša civilizacija kao ozebao sunca. Susretamo se, naime, sve više s pojavom ljudi koji su fizički zreli, zreli i u svojoj struci, ali su ipak u svojoj ljudskosti ostali mali, nerazvijeni, infatilni, neodgovorni u svojim reakcijama i ponašanju.
Svatko bi se zbog toga trebao danomice ispitivati: što ja osobno činim da u sredini u kojoj živim bude više mira, snošljivosti, pravednosti, velikodušnosti, požrtvovnosti, dobrote i ljubavi? Da bi te vrednote mogao drugima darivati, moram ih najprije sam posjedovati. I u njima trebam napredovati. Bog se ne zadovoljava time da ostanemo na razini koju smo stekli u određenom razdoblju našeg života. Bog i ljudi očekuju od nas mnogo više. Ne zaustavljaj se, dakle, na putu svog ljudskog i kršćanskog sazrijevanja, ali ne zaboravi da je to put i tvoje osobne sreće za kojom tako žarko čezneš. Suvremeni znanstvenik Poul Tournier upućuje poruku svojoj braći: «Sretan je onaj čovjek koji ne tražeći izravno sreću, neizbježno nalazi radost u rastu, u činu postizanja svoje punine i dubine idući naprijed...»
Ako ja danas budem više čovjek i više kršćanin i svijet će pokraj mene biti više ljudskiji i kršćanskiji. To je zadatak koji nam je svima povjerio Gospodin: «Vi ste sol zemlji.» (Mt 5,13) Ne služe nam na čast davna zapažanja filozofa Spinoze koja su nekada i u naše vrijeme aktuelna: «Ja sam se često čudio što se ljudi, koji se ponose ispovjedanjem kršćanske vjere, naime ispovjedanjem ljubavi, radosti, mira i dobrohotnosti prema svima – tako bijesno prepiru među sobom i nepomirljivom mržnjom mrze jedni druge, tako da bi čovjek ovu mržnju uzeo kao najjače obilježje njihove vjere prije nego vrline koje oni ispovjedaju.» I zato nije čudo da se Božje kraljevstvo tako sporo miče naprijed. Očekujemo li od ljudi da se zainteresiraju za ljepotu i poruku napisanog Evanđelja, trebali bismo im najprije otkriti življeno Evanđelje u našoj svakidašnjici. Bez toga će ono ostati samo prazna riječ. Isus nam poručuje: «Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašega nebeskog Oca.» (Mt 5,16)...
Žarko Brzić, Nezastarjela mudrost (Đakovo 1990.)
|
