|
„Učitelju, koje dobro mi je činiti da imam život vječni?“- pitao je Isusa onaj bogati mladić kojeg spominju i sv. Luka i sv. Marko u svojim evanđeljima. Znamo da se taj susret završio neslavno jer je mladić otišao žalostan, budući je imao velik imetak kojeg se nije htio odreći. Barem ne, u tom trenutku. Što je kasnije bilo, ne znamo. Možda je trebalo jedno određeno vrijeme da riječ Božja u njegovu srcu izazove obrat. Nadajmo se da je tako!
No, pođimo mi od sebe. Ne spominje se ovaj događaj tek tako dvaput u evanđeljima. Očito, ovo pitanje je ostavilo dubokog traga na apostole budući niti Luka, niti Marko nisu bili među dvanaestoricom koji su svjedočili ovom događaju, nego su za ovaj događaj čuli od njih, što znači da se često prepričavao i da je na njemu velika težina, koja nama površnim promatračima i ne izgleda baš tako velika. Nama je zanimljivije slušati o izvanrednim očitovanjima milosti Božje. Većina nas neće niti pomisliti da se ovo odnosi upravo na nas, i to kao jedno od ključnih pitanja, kako za svakog ponaosob, tako i za Crkvu u cjelini.
Pođimo redom. Za početak volio bih da si predočite sliku susreta iz naših svakodnevnih susreta sa svojim bližnjima, i to susreta koji su za nas bili razočaravajući, u smislu da je došlo do prekida u komunikaciji, prekida susreta. Budući je svaki susret obogaćenje, logično je da taj prekid u nama izazove žalost, jer se događa nešto što je suprotno samoj biti čovjekovoj, po kojoj on i jeste čovjek, biće odnosa. Naravno, u puno slučajeva nismo u cijelosti odgovorni za taj prekid /nije do nas/. S druge strane postoje pak i neke nezdrave veze koje je nužno prekinuti, kako zbog svog osobnog, tako i tuđeg dobra. Međutim, nije mi namjera govoriti o tim vrstama prekida, kojima je glavni uzrok činjenje zla, nego o onima kojima je uzrok nečinjenje dobra.
Puno puta , istinski uzrok prekinutom susretu se nalazi duboko ukorijenjen u našem karakteru, no to ne znači da je u isto vrijeme jasan i lako uočljiv. Upravo iz istog razloga zbog kojeg se i onaj bogati mladić ražalostio mi ne želimo da se suočimo s istinom u cijelosti i njenom zahtjevnošću. Jesmo li se ikad zapitali zašto nam se bezbošci 'tako slatko' znaju narugati i reći: 'Ako ste vjernici, zašto ste tako žalosni, smrknuti, obješenog lica i moralisti koji znaju upirati prstom samo u ono što nije dobro!?' Nije li vjernik čovjek koji svjedoči za istinu i pokazuje na Boga? Nije li on čovjek koji se raduje susretu sa svojim Bogom, sa svojim Stvoriteljem, sa svojim Ocem? Upitajmo se: jesu li naše ruke, u zrak podignute, više one koje govore 'jao vama' ili su one spontani izraz radosti zbog Uskrsne pobjede, veće čežnje ili pak zahvalnosti za primljena dobra!?
Bogu je stalo do nas. On želi da ima susret s nama, a nakon toga od nas očekuje da ga slijedimo. On nije neki strogi sudac koji samo čeka da pogriješimo pa da nas kazni, što za posljedicu ima da u svemu vidimo grijeh, nego on uvijek pronalazi i izvlači na površinu (da se vidi) onoliko dobra koliko ga ima u nama. U susretu s bogatim mladićem Isus djeluje ohrabrujuće i poticajno. Iako pozna njegove granice, on se ne ustručava istaći dobro u njemu kao da što mi često znamo zatajiti tuđe dobro, pa čak i zataškati pod izlikom ovom ili onom, a zapravo, ne znamo se diviti. Pa kako onda da to dobro ugradimo u zajedničku kuću da bude dostupno svima? Ta, darovi su za zajednicu, a ne samo zbog nas. Upravo preko poticajnosti mi možemo doći do istinske spoznaje svojih granica, do koje nikad ne bismo stigli ukoliko bi nam se uskraćivalo dobro koje nam pripada. Bogati mladić je morao primijetiti Isusovo zadovoljstvo zbog njegovog 'držanja do zapovjedi', no razlog više da njegova žalost izbije na površinu zbog idućeg zahtjevnog koraka u kojem je Isus tražio od njega, ukoliko želi savršenstvo, da rasproda imetak i podjeli novac siromasima. Jako je moguće da je mladić došao do financijskog blagoslova zahvaljujući urednom i marljivom načinu života i obdržavanju zapovjedi Božjih, no bilo kako bilo, došao je trenutak kada mora ući u istinski posjed svog imetka kroz slobodu od navezanosti na isto, jer Božja zapovijed ljubavi prema bližnjem kao prema samom sebi ne dopušta mu taj vid zadovoljstva. Ovo je trenutak kada protestantska teologija prosperiteta 'pada u vodu', jer ona ne ide dalje od 'imati za sebe'. Ona je u suprotnosti s 'znanošću križa'. Ovaj poziv bogatom mladiću je sličan pozivu koji je sv. Franjo osjetio u svom srcu, pozivu na siromaštvo i čistoću. Jednako tako iz Blaženstava nam je znano ' da je kraljevstvo Božje onih koji su siromasi duhom, koji nemaju ništa za sebe i zbog sebe. Barem, ne u tjeskobi.
Nedavno sam pročitao kako jedan ugledni teolog na upit novinara o razlozima depresije u današnjem svijetu, kao glavni razlog, navodi čovjekovu želju da na zemlji živi kao u nebu. Budući je Nijemac, sumnjam da mu je stran pojam 'gastarbajter', koji je jednako tako mogao uzeti za vjerodostojan primjer da opiše trud, muku i žrtvu 'našeg čovjeka', kako bi osigurao egzistenciju za svoju obitelj i uživao plodove svog rada kad se vrati kući. Naravno, pod uvjetom da 'žitnice' i puni i prazni s Gospodinom.
Kod bogatog mladića da se primijetiti iskrenost u odnosu s Isusom i spremnost da ide korak dalje. Zato Sveto Pismo veli 'kako ga Isus zavolje'. Vidimo da ga zanima vječni život, Nebesko kraljevstvo, da je dosljedan vršitelj Zakona, spreman na učenje i iskoračivanje dalje. Ono što ne znamo jeste: je li ovaj prekid susreta i ne-iskoračivanje bio tek samo privremena epizoda u životu ovog mladića ili se vratio na 'staro'. U jednom trenutku života svatko od nas se nađe u situaciji da treba odbaciti nepotrebni višak sa sebe kako bi mogao proći kroz uski prolaz i krenuti dalje ka novom i još užem prolazu. Naš život ovdje na zemlji nije nadogradnja postojećeg, nego prije svega pražnjenje i oslobađanje od postojećeg viška. Naš život ovdje na zemlji jeste svakodnevno strpljivo nošenje križa i nasljedovanje Krista do njegovog ponovnog povratka. Na žalost, mi smo skloni da Nebesko kraljevstvo postavimo na 'krive noge' tako što mislimo zaslužiti milost Božju i naplatiti je; želimo ući u Nebesko kraljevstvo bez odricanja koje je preduvjet većem 'prostoru za Duha' u nama. Kad Tertulijan kaže: „Vjerujem jer je apsurdno!“- onda on misli upravo i na ovaj događaj i Božju logiku opisanu u evanđeljima: Trošiti se kako bi zaradio, davati kako bi dobivao, umrijeti kako bi živio i imao život vječni. „Tko ne izgubi svoj život poradi mene neće ga naći!“. Tko krene i okreće se za sobom (žali za onim što ostavlja), nije dostojan kršćanskog puta.
Ovo su nedoumice (koje ne dopiru do uma baš tako lako:) od kojih nisu bili imuni i apostoli koji su ostavili sve svoje i krenuli za Isusom. Tako Petrovo pitanje:“Evo, mi smo ostavili sve i pošli za tobom. Što ćemo dobiti?“, na prvi pogled izgleda neumjesno, no vidimo Isusa kako bez zadrške izriče obećanja o budućoj baštini, bez opaske ili ukora. Valja se podsjetiti da su Petar i ostali već krenuli za Isusom, i već sve svoje ostavili. Izrečenim obećanjima Isus ih utvrđuje i ohrabruje da nastave putem kojim su krenuli. On ne lomi napuknute trske, nego povija ranjeno i napuknuto. Sasvim drugi slučaj je bio kad su neki između njih od Isusa tražili da sjednu jedan s lijeve, a drugi s desne strane u njegovom kraljevstvu. Mnogi i danas jednako misle da je lako imati stav kad ga određuje status, jer tada ne žive više svoje, nego tuđe živote. Zato se mnogi trude doći do njega, a drugi ga zadržati po svaku cijenu ... „jer kad imaš vlast, onda si kralj, a kad si kralj onda se ne trebaš mijenjati, nego to očekuješ od drugih“. .. A novac u dovoljnoj količini je garant tom i takvom održanju na vlasti.
Da je bogati mladić na mjesto bogatstva stavio Boga, bio bi onaj koji ima vlast da upravlja i sudi u Nebeskom kraljevstvu. Ovako ostaje pod znakom pitanja njegov odaziv. A sličan odaziv danas jednako stoji kao zahtjev za sve one koji traže, a ne nalaze zato jer se nisu predali do kraja i jer nisu svoje povjerenje stavili u Duha Svetog, koji je jednako danas kamen spoticanja kao što je to bio nekoć Isus dok je hodao zemljom. Do čega nam je više stalo: 'Do dara Duha Svetog ili do aplauza svijeta? Što nam daje veći poticaj?' Kao što KKC 2057 veli: „Dekalog se razumije prije svega u sklopu Izlaska, koji je velik osloboditeljski događaj Božji...“, jednako tako valja prihvatiti da je Druga Pedesetnica garant 'većoj pravednosti' nego što je to bila pismoznanska.
|
