|
Postoji jedna japanska izreka koja kaže kako svi zajedno imamo sve. Za nas kršćane ta izreka ne bi trebala predstavljati neku novost. Što više ona bi svoj svakodnevni izričaj trebala imati u neprestanoj upućenosti jedni na druge, u zajedništvu protkanom radosnom nadom koja ne postiđuje, nego ohrabruje.
Jedan vjernik ne bi se nikada trebao udaljavati od zajednice u osamljenost i izolaciju, nego biti u neprestanoj razmjeni iskustava s ostalom braćom u radosnom svjedočenju i ispovijedanju svoje vjere. Iskustvo jednog tijela i svijest da «Amen!» kod blagovanja tijela i krvi Kristove nije samo DA izrečeno Kristu, koji je stvarno nazočan pod tim prilikama, nego da je to DA izrečeno i ostaloj braći i sestrama, trebala bi nas držati u stavu zahvalnosti za svakog brata i sestru s kojima činimo jedno tijelo, Tijelo Kristovo.
Neovisnost jednog vjernika se ogleda prije svega u slobodi duha koji tek slobodan od svih navezanosti može stupiti u ispravan odnos prema drugome i stvarima koje ga okružuju. No, kršćanstvo je i ovisnost u smislu pripadnosti i upućenosti jedni na druge. Pored vertikale križa, koja nas osposobljava i čini slobodnima, postoji i horizontala tog križa koja nas upućuje jedne na druge i povezuje ta dva kraka. Božja zapovijed koja kaže da trebamo ljubiti Boga iznad svega nas uvodi u istinsku slobodu, no ona svoju istinsku provjeru pronalazi tek u ovom horizontalnom aspektu ljubavi prema bližnjem.
Ne možemo reći da ljubimo Boga kojeg ne vidimo, a pri tom mrzimo brata kojeg vidimo, inače bi to bio privid, obmana pod kojom nešto skrivamo. A to nešto mogu biti sebeljublje, traženje sebe neovisno o milosti Božjoj ili pak jednostavno osjećaj manje ili više vrijednosti u odnosu na druge, što u konačnici i nije ništa drugo nego preneseni oblici oholosti, koji svoju manifestaciju dobijaju kroz škrupuloznost ili preuzetnost. Naši narušeni međusobni odnosi su znak poremećenosti ispravnog odnosa prema Bogu i pokazatelj koliko naša srca još uvijek nisu poput Presvetog Isusovog Srca.
Svetost nije niti više, niti manje nego jedinstvo. Ali jedinstvo u različitosti. Svakome se mora dati mogućnost da se ostvari u svojoj jedincatosti i neponovljivosti. I tu nema isključivosti. Prisutnost isključivosti unutar jedne zajednice najčešće je znak duboke krize i razjedinjenosti u sebi samoj. Svo naše prorokovanje i uvođenje drugih u otajstva moraju biti srazmjerna našoj vjeri,tj. moraju proizlaziti iz osobnog uvjerenja, a ne unatoč njemu, jer uvijek postoji opasnost da poruku spasenja obezvrijedimo ukoliko svojim životom ne svjedočimo to što s krovova naviještamo.
A taj naviještaj ne bi smio biti tek neko puko moraliziranje, jer bi to bila licemjerna ljubav koja drugom govori o pravcu kretanja, a da ni sama još uvijek nije bila tamo, a niti goli intelektualizam – za koji Sluga Božji Vendelin Vošnjak reče da nam daje svijetlo poput onog mjesečevog, bez topline. Kao što čistim moraliziranjem, oslobođenim od osobnog svjedočanstva, možemo «spržiti» nekoga i udaljiti od Boga i Crkve, isto tako i čistim racionaliziranjem možemo samo pokušati nadomjestiti potrebnu toplinu srca, ali ne i privesti neko srce k Presvetom Srcu. Na nedavnoj Općoj audijenciji uoči Svetkovine Presvetog Trojstva (2007 g. op.a.) Benedikt XVI je istakao kako bi nenasilje trebalo biti životno pravilo za svakog kršćanina koji bi uvijek trebao biti potican nadom i poniznim prihvaćanjem, kako svojih osobnih, tako i slabosti ostalih članova Crkve.
Na poseban način, on se dotakao velikog afričkog pisca Tertulijana, koji se koncem II stoljeća obratio na kršćanstvo, i uputio na nadu kojom je on zračio, ne toliko kao krepost, nego kao životno načelo koje svoj oslonac pronalazi u činjenici pobjede smrti jednom zauvijek, koja je ujedno postala i temelj naše nade i našeg budućeg uskrsnuća. Kako su godine prolazile ova Tertulijanova fasciniranost i oduševljenje za Krista je međutim postepeno prelazila i u zahtjevnost prema svojoj braći tražeći od njih principjelnije stavove i junačko držanje, poglavito u kušnjama u koje su upadali. Tvrdoća stavova i teške kritike na račun drugih neizbježno su ga izolirale od zajednice.
Ne umanjujući veliki doprinos koji je Tertulijan pružio, Papa se na koncu ipak osvrnuo na ove razloge koji su ga doveli na marginu i rekao kako mu je na koncu ipak nedostajalo jednostavnosti i poniznosti u prihvaćanju slabosti Crkve i snošljivosti prema drugima, ali i prema samome sebi. «..Samo je Bog posve svet. Mi, naprotiv, uvijek trebamo oproštenje»- rekao je Papa i dodao kako je bitna karakteristika velikoga teologa upravo poniznost, tj. biti s Crkvom, te kako ne može da se ne uoči ova dramatična aktualnost u svijetlu goruće rasprave o religijama. «Kršćanin ne smije mrziti ni vlastite neprijatelje» - riječi su koje su zasigurno pronašle put i do roditelja male Magdalene, koji su bili došli u Rim kako bi se molili i od Pape primili utjehu u svojoj nevolji. Radi se o djevojčici koja je bila oteta dok je s obitelji bila na ljetovanju u Portugalu.
Umjesto da im da formalnu, lažnu nadu, kao što bi to većina od nas i učinila, Papa je uputio riječi vjere koja je kadra slomiti sve okove vezanosti. Ova beskompromisna riječ, koja donosi život, a ogleda se u ljubavi i prema neprijateljima je živa riječ koja svoj plod donosi samo u onom srcu koje istinski želi pripadati Kristu, odnosno u onom čovjeku koji bezrezervno želi i slušati i činiti. Kompromis s eonom ovog svijeta nije u skladu s istinskim opredjeljenjem i željom da naša srca budu suobličena Srcu Isusovu. Gledajući jučerašnje izdanje krimi magazina «Istraga» na Novoj TV, za koju francuska TV postaja ARTE reče kako je to terijer koji kad zagrize ne pušta dok nije sve gotovo, bio sam ugodno iznenađen svjedočanstvom jedne majke koja traži pomilovanje od presjednika države, Mesića za svoju nevjestu iako je s predumišljajem ubila svog muža, a njenog sina. «O, Gospe moja pomozi mi da mogu ovo i javno posvjedočiti»- započela je tužna majka svoju ispovijest, moleći iznova snagu odozgo po kojoj je već oprostila ubici svoga sina.
Svjedočanstvo je to Marijino, Marije Majke Crkve, koja u isto vrijeme oprašta svima nama zbog grijeha kojima smo razapeli njenog Sina; svjedočanstvo Marije Majke Njegove i Majke naše, koja u trenucima najveće agonije prima nas za svoju djecu. Veličina riječi izgovorenih na Križu : «Majko, evo ti sina; sine, evo ti majke!» nisu samo duhovna oporuka, nego i pokazatelj jedne ljubavi koja je nadišla svoje čovještvo kad je nama, tj. onima koji ga razapeše, darovala svoje najdragocjenije (svoju majku) i jedne suotkupiteljske ljubavi koja je bila kadra oprostiti nam i prihvatiti nas za svoju djecu u trenucima svoje najveće boli, i to boli koju mi uzrokovasmo.
Isus je činio brojna čudesa. Hodao je po vodi, stišavao olujno nevrijeme, ozdravljao bolesne, izgonio zloduhe, te na još razne načine očitovao svoje Kraljevsko dostojanstvo pokazavši ga u vlasti nad prirodom, čovjekom i silama onog svijeta, no kako nas KKC uči, to njegovo Kraljevsko dostojanstvo najviše je došlo do izražaja upravo na Križu kad je opraštao onima zbog kojih dođe, a koji su na tako okrutan način omalovažavali tu njegovu Žrtvu govoreći mu u isto vrijeme: «Ako si Bog, siđi s Križa». «Ljubav nije ljubljena» nije neka gramatička ili metafizička paradigma iz koje se izvode literarne ili teološke opservacije, nego je to uputa za praktini život, za rješavanje životnih zadataka pred kojima se nalazimo svakodnevno, a oni se ne mogu uspješno riješiti bez hoda prema unutra i uspostavljanja kraljevskog dostojanstva najprije u svome srcu, jer tek i samo tada ono postaje slično Srcu Isusovu i tek tada ispravno postavljena vertikala i horizontala križa postaju prepoznatljiv znak svijetu.
Sve dotle postoji opasnost da naš proročki izričaj bude i ostane tek samo govor i nezahvalna pozicija «lude» koja je izgubila dodir sa «stvarnošću», te tako samo još više doprinesemo da relativno stoluje na mjestu apsolutnog.. u našim srcima, naravno. Vrlo često se događa da taj sekularizirani duh svijeta zahvati i pojedine zajednice, tako da je potrebno dosta truda kako bi se taj duh sumnje i nepovjerenja uklonio. No, znajući sve to, trebalo bi utoliko više imati osjećaja za one koji pristupaju našim zajednicama dopuštajući im da razviju povjerenje i izađu iz zatvorenosti kojoj su osnovni uzroci sumnja, strah i nepovjerenje (koje su donijeli sa sobom usljed loših iskustava). Ne trebamo im mi stoga još nadolijevati svojim primjedbama i pravilima kao da od toga isključivo zavisi njihovo izbavljenje.
A to se nažalost događa uvijek kada im se mi stavljamo na mjesto na kojem bi se trebao nalaziti Isus. «Dopustite Kristu da govori čovjeku!»-rekao je I.PavaoII, u svom prvom obraćanju Crkvi.- «On zna što je u čovjeku». Istu pogrešku činimo svi mi , bilo u svojim obiteljima, bilo u zajednicama većeg obima, kada (a često iz dobrih namjera) nudimo sebe umjesto Krista.
Temeljno pitanje uvijek ostaje aktualno: Koga naviještaš, sebe ili..., koga ili što nudiš? Onog trenutka kada jedna zajednica prestane njegovati milosne darove i razvijati se u služenju njima, a namjesto njih se okrenemo moraliziranju ili utjerivanju straha i isključivosti, vrlo često je to znak da je došlo do zatvaranja djelovanju Božjeg Duha. I ništa nas onda ne može opravdati, ni sva naša djela, ni sva naša pravednost. Ako se poput Galaćana vratimo pravilima, tijelu i legalizmu, vraćanju na staro, što tada možemo očekivati nego djela tjelesna, tj. spletke i strančarenja, razdore!?
Preobrazba naših srca ide putem Golgote s Marijom Majkom (Crkvom) pod ruku, a ne s kamenom u ruci.
mistagog,
Srce Isusovo 2007 (KNI)
|
