subota, 22.10.2005.
Samo da ti ispričam, moj dobri Anđele
Sanjala sam, usnila sam ružan san... Bila sam sama, loše mi je počeo dan!
U najmračnijem kutku svoje sobe sjedila sam sama. Svjetla grada poput krijesnica dopirala su do mene ostavljajući nejasne tragove...nečega...
Krupne kapi klizile su niz moje obraze.
Na monitoru mog kompjutera screen saver bio je pun sjajnih zvjezdica.
Svuda oko mene tragovi svjetla, dolaze i odlaze, al' svjetlosti nema. Sjena, mrak i tama.
Čak je i ulična svjetiljka sama. Baš kao ni nju, ni mene ne primječuju. Baš kao što prolaze pored nje, tako svi prolaze i pored mene.
Sanjala sam, usnila ružan san...
Sat na zidu pokazivao je 7. Sunce je bilo na izlasku, a kod mene potpuni mrak. Počinjem grcat, lovit se za zrak... Želim se probudit, skroz gubim dah.
Vadim iz ladica stare spomenare, nebi li pobudila neke lijepe uspomene... I dalje mrak.
Sunce je već visoko, lovi me strah..mrak, sjene,strah...
Brod na pučini tone, tonem i ja. Spašavaju druge, valjda će doć' i po mene.
Umirila sam se, utihnula, zabljesnulo me, jako, tako jako da sam pomislila: "bit' će da je to raj"!
Probudila sam se, probudili su me...oni... Probudili su me oni, njihovi osmjesi i topla srca.
Shvatih... Ono nisu bile suze na mojim obrazima, ono su bile kapi kiše na mojim prozorima. Nije bilo ni 12, ni 7. Bilo je veće i vrijeme da izađemo van.
Brod je imao mirno more i uplovio je sretno u luku. Kraj svjetiljke je bio mladi par, jedan drugog držali su za ruku...
Bilo ih je nekoliko, ili on sam, ne sječam se više...
Nježno su me pogledali, osmijehnuli se i pitali: "Jesi li spremna za van?"
Tu sam, primi me, osjeti svu sreću svijeta, veličinu svog i mog bića, začula sam jedan glas.
Suza mi je kanula, kad začuo se isti glas: "Zar si mislila da nas nema? Nasmiješi se, to je bio samo san"!
- 20:06 -