Lasciate ogne speranza(voi chi leggete)...

On nije znao kad je sve pošlo po zlu.Jedno jutro se probudio i znao da je sve gotovo. Da je kraj. Nije to priželjkivao,ali je znao da se to kad-tad moralo dogoditi. Kada je shvatio da je napokon došao taj čas,odlučio je sve činiti po običaju,odlučio je nastaviti sa svakodnevnim,monotonim rutinama ,nadajući se da će se situacija smiriti. Otuširao se,pogledao u zrcalo i,kao svakog dana,zgrozio se shvativši da je ostario.Pokušao je naći čistu košulju,ali je prekasno shvatio da je zaboravio jučer otići kod majke po čistu odjeću. Nasmijao se pri samoj pomisli da se još uvijek zavarava pomišlju da ima čistu odjeću,štoviše,da ima majku. Istina je bila da već punih 7 mjeseci nije promijenio košulju. To ga i nije previše zabrinjavalo s obzirom na to da mu komunikacija s ostatkom svijeta i nije puno značila. Oduvijek je bio prepušten sam sebi.S godinama je čak shvatio da je mizantrop. S radošću je gledao zgražanje ljudi kada bi gledali prema njemu. Zadirkivanja ga niti malo nisu smetala jer je s vremenom na to postao imun .Što se tiče majke,umrla je prije nešto manje od godine dana. Lagao bi kad bi rekao da mu je žao.Majku nikad nije previše volio. Zapravo,osjećao se sputanim što uopće gaji ikakve osjećaje prema njoj. Smatrao je nepoštenom tu nekakvu prisilu ljubavi prema vlastitoj majci. Djeca ne mogu birati hoće li voljeti svoje roditelje . Od rođenja su okruženi njima i ,htjeli-ne htjeli,razvijaju neki oblik privrženosti prema njima. Roditelji to nazivaju ljubavlju,ali On je pouzdano znao da svoju majku nije volio. Ponekad je osjećao zahvalnost,ponekad privrženost….ponekad i gađenje…ali nikad ljubav. Oca nije upoznao,brata ili sestru nije imao. Nije mu smetalo,volio je biti sam. Duboko u sebi znao je da je drugačiji od ostalih. Nije sebe smatrao čudnim,već je čudnim smatrao sve oko sebe. Možda je tomu razlog što je u životu razgovarao sa samo dvije osobe,od kojih je jedna bilo njegova majka. Druga osoba bio je portir neke zgrade kojeg je upitao može li prespavati u ulazu te zgrade. To je bilo prije 9 godina. Bilo je hladno i nije mu se dalo ponovno spavati na klupici u parku. Kući nije želio ići jer je znao da će mu majka opet prigovarati zbog još jednih rasparanih hlača.
Nije znao zašto,ali bio je opsjednut čitanjem recepata za spravljanje pita od višanja. Imao ih je tridesetak i svaki je bio različit. U suštini su se svi svodili na isto,ali je uživao proučavajući količine šećera koje su varirale od recepta do recepta. Zakleo se da će jednog dana isprobati sve recepte i odlučiti koji je najbolji.
Dane je provodio brojeći prozore u svojoj ulici. Ulica je bila poprilično duga pa još nije uspio sve izbrojiti. Došao je do broja 276,ali bi taj broj zaboravio svaki put nakon brojanja. .Tješio se pomišlju da ga to zaokuplja tek mjesec dana. Prava istina bila je da on to više nije radio voljno,nego mu je to s vremenom postalo opsesija. Mučilo jer je što je uvijek iznova počinjao. Došao bi do nekog plavog prozora i svaki put zastao potpuno očaran njim . Izgledao je nekako mistično. Ispod plave boje virila je prirodna boja ebanovine i On je obožavao način na koji su se te dvije boje ispreplitale. Samim pogledom na taj prozor,zaboravio bi broj 276. Počeo je primjećivati da se boji broja 15,ne shvaćajući da je to u biti zbroj brojeva 2,7 i 6. Podsvijest ga je upozoravala da se kloni tog prozora. Nije ni shvaćao da mu je svaki dan potpuno nalik prethodnom. Budio se uvijek u isto vrijeme, pojeo čokoladne pahuljice s mlijekom,izašao na ulicu,počeo brojiti prozore,došao do onog plavog i sve zaboravio. Ponovo bi se probudio u svom krevetu i ponovno podlegnuo istim rutinama. Što je radio dotad,nije znao. Pomalo se toga i bojao,ali nije se mogao oduprijeti želji da vidi taj prozor.
***
Bio je u fazi dubokog sna kada je,po tko zna koji put,začuo onaj zov. Znao je da to ne znači ništa dobro,ali se nije mogao niti oduprijeti pomisli da će se,ako ne posluša taj glas,dogoditi nešto gigantskih razmjera. Bio je rastrgan između odluke da se ponovno pokori onom pozivu i nekakve neobjašnjive želje koja se u njemu rađala,dajući mu snage da se odupre toj idiotskoj navici. Odjednom je shvatio da je iščezla ona svakodnevna letargija koja ga je tjerala da se osjeća bezvrijedno,usamljeno,da bude rezignirano,ogorčeno biće nevrijedno lijepe riječi ili prijateljskog pogleda. Osjećao se kao nova osoba. No,te dvije sile su se u njemu borile za prevlast i ponovo je osjetio da prevladava onaj zov. Ustao se iz kreveta i kao zombi,onako neopran i neuredan,krenuo prema vratima. Ruka mu je bila nadohvat stare,izgrebane,jeftine,metalne kvake kad…PAF!...u njemu se nešto prelomilo. Otišao je do kupaonice,pogledao se u zrcalo i,po prvi put u tko zna koliko vremena,pomislio da im lijepe crte lica. Nakon pomnog umivanja,pranja zubi te brijanja bacio je posljednji pogled na zrcalo. Bio je zadovoljan krajnjim rezultatom. Izašao je na ulicu i udahnuo svježeg zraka,pozdravio par ljudi koji mu,doduše,nisu odzdravili,ali se nije previše brinuo. Imao je blažen osjećaj da će danas sve biti u savršenom redu. Pogledavši na sat i vidjevši datum,shvatio je da mu je majka umrla prije točno 276 dana. Odlučio je njoj u čast spraviti pitu od višanja. Iznenadio se shvativši da u džepu ima 32 recepata upravo za tu pitu. Ušavši u prodavaonicu,zamolio je zbunjenu prodavačicu da nasumce izabere jedan od recepata. Izabrala je 15 po redu i nasmijala se konstatirajući da će pita ispasti izvrsna,s obzirom na to da joj se čini da je omjer šećera i višanja u receptu naprosto izvanredan. Sav sretan,požurio je kući. Putem je naišao na jedan neobičan plavi prozor. Zastao je da ga pomnije promotri.
U tom trenutku na njega je naletio kamion koji je prevozio višnje na gradsku tržnicu. On je osjetio samo tup udarac,a zatim je ugledao svoju majku koja je isti trenutak počela vikati na njega jer je uprljao svoju najdražu majicu,istovremeno ga pitajući je li On uopće svjestan da se sok od višanja ne ispire…
Ljudi su se sjatili gledajući tragičan prizor na ulici. Krv se pomiješala sa sokom od zgnječenih višanja do te mjere da se nije moglo razaznati što je krv,a što sok.
Plavi prozor se otvorio,a žena koja je provirila okrenula je pločicu s natpisom ''CLOSED'' na ''OPEN''. Praonica rublja bila je otvorena…