misli o ljubavi

09.11.2004., utorak

oaza


Čekali smo leteće tanjire. Čoveče, stajali smo tamo i kao ludaci čekali jebene leteće tanjire! Da nam je neko pre pet godina rekao da ćemo danas biti na ovom mestu i raditi jednu tako glupu stvar kao što je čekanje letećih tanjira rekli bismo mu da je lud, neznajući zapravo koliko bi prokleto on bio u pravu tada. Bili smo deo poslednjih preživelih ljudi, ono što je ostalo od celog čovečanstva. Nešto preko milion nas je bilo, a oko nas se prostirala poslednja oaza, poslednje mesto na kom je život bio moguć u jednom umirućem svetu. Oaza se nalazila kraj ruševina grada Timbuktu, na obalama reke Niger. Posle jedne užasavajuće atomske eksplozije stvoren je ogroman krater koji je reka Niger ispunila svojom vodom i nekim čudom okolo se nalazilo dovoljno vegetacije da prehrani ovo što je od ljudskog roda preostalo. Ceo ostatak sveta bio je samo jedna ogromna pustinja i ni mora, ni reka više nije bilo. Samo se jezivo crveni pesak prostirao nekadašnjim svetom koji je ne tako davno bujao od života.

Predugo je trajao moj put do oaze. Pošao sam sa malom grupicom i uz put smo sretali tu i tamo nove grupe ljudi. Postojala je glasina koja je u to vreme kružila o dalekoj oazi i mi smo sve činili da dopremo do nje. Mnogi od nas su umrli na tom putu. Neke je stiglo dejstvo radiacije dok su drugi umirali od gladi i žeđi. Sve u svemu kada smo stigli do cilja bilo nas je možda stotinjak. Ja sam imao samo četrdeset kilograma tada i jezik mi je bio sav otečen od suše tako da nisam mogao uopšte da govorim. Onda smo ugledali prve tragove zelenila i videli odsjaje vode u daljini i mnogi pomreše tada od samog tog prizora jer njihovo srce nije moglo da izdrži takvo uzbuđenje. Svi su plakali u toj gomili, a gomila je bila gomila jada i bede ljudske. Smrad i raspadanje su se osećali na daleko, a nepostojanje nade i životne želje beše tako očigledno. Deca koja su rođena u koloni tada su po prvi put videla zelenilo drveća i plavetnilo vode. Mnoga od te dece su imala po tri ruku ili nogu, neka su bila sa po dve glave, ali mi ih nismo ubijali jer će ti mutanti biti ono što će zapravo jednog dana ostati da svedoči o nekadasnjem postojanju ljudi. Baš jedno takvo dete sa dve glave je zaplakalo u naručju majke koja je najednom pala mrtva tik pored mojih nogu i ja sam uzeo to dete u ruke i tako sam ušao u oazu, dok mi je pored svakog uva po jedna dečija glava pištala a razređeni izmet izgladnelog deteta mi se razlivao po celom telu.

Posle mesec dana smo se oporavili i osetio sam kako mi se delić nekadašnje snage vraća. Ipak, nikada, nikada to neće biti ono nekadašnje stanje jer sam previše zračenja primio i ruke moje drhtale su kao ruke starca. Nismo više bili podeljeni po narodima, nekako se sam stvorio neki jezik od izmešanih jezika i razumevali smo se poprilično dobro. Nije bilo političara jer ni novac nije imao više nikakvo znašenje pa su preživeli bogataši često vršili samoubistva žaleći za izgubljenim. Bili smo podeljeni u sekte tada, ali sve sekte su bile srodnog karaktera a vodeća je bila sekta Realijanaca (od koje je i potekla ideja o letećim tanjirima) a ostale sekte su to prihvatile jer dokazi su bili tako ubedljivi, a mogućnosti za neku drugu izvesnost mizerne i nestvarne. Svaka sekta je to modifikovala na svoj način pa su budisti tako govorili: „Doći će leteći tanjiri i odvešće nas u Nirvanu“. Hare Krišna je govorila: „Doći će leteći tanjiri i odvesti nas u blaženstvo Krisne“ ... i tako dalje, sve su to bile tričarije ali sam se ja lično priključio budistima da ne štrčim u gomili. Niko od moje porodice nije preživeo i polako je prestajalo da mi bude važno hoću li u nirvanu, ili će me primiti Krišna. Zapravo, želeo sam samo da umrem tamo, u toj nestvarnoj oazi i da moje oči iskljucaju neke čudne crne poslednje preživele ptice čije se graktanje noću na daleko čulo. Onda sam te ugledao jednog jutra dok sam se umivao na atomskom jezeru od čijih nam je voda i kosa odpadala. Video sam tebe koju sam hiljadu puta ožalio, video sam te u beloj prozirnoj haljini koja je bila mokra od atomske vode, video sam tvoju žensku golotinju koja se jasno ocrtavala i pomislio da sanjam, da nije pravedno da mi takve snove preko sve moje muke sada šalje Bog. „Anđele, anđele!“ vikao sam i ti si se okrenula i bila si nema kao stena a tvoje oči velike ko nekadašnja bistra planinska jezera. Ni ti nisi mogla da veruješ da se to dešava, da je pokraj tebe živ čovek koji te je najviše voleo. I pre nego što si išta mogla da kažeš ja sam te ljubio, kupao sam tvoje telo nekim krupnim suzama koje su se mešale sa ozračenom vodom, koje su bile masne i guste kao ulje masline da ti je i košulja niz tu klizavost padala, a jecaji naši tada su se mešali sa pesmama vernika koji su pevali „Hare Rama, Hare Hare, Hare Krisna, Hare Hare,“ sa budinim meditacijama i plačem siročića kojih je svakim danom bilo sve više. I tako, tog dana u kome ni časovnici nisu postojali i u kome je sve bilo drugačije u odnosu na pređašnje stvari, jednog dana, u jednom sasvim drugačijem svetu, koji je sveden na veličinu samo jedne oaze, za nas je i vreme stalo a tela su nam potresali talasi davno presahlih okeana...

„Moja Tonata, moja Tonata koju sam toliko mnogo voleo je živa“ buncao sam noću a ti bi me stegla čvrsto kada bih se znojan budio plašeći se da će iluzija nestati, da je san sve ovo što mi se dešava. Danju bi mi pričala da si Avatar Krišne, da si cenjena tamo, da si prorok kome veruju. Zovu te Veliki učitelju i Guru i klanjaju ti se smrtnici, tako si mi govorila a ja shvatao težinu tvojih reči kad god bih prošetao sa tobom ovom nestvarnom oazom i video zanesenjake koji su se bacali pred tvoje noge i preklinjali te da ih makar jednom dotakneš. „Ja sam ti jebeni budista“ govorio sam ti. „Meditiram tamo s njima i pookušavam da dostrignem Nirvanu, ali mi se zapravo ništa ne dešava, jer čim zatvorim oči vidim samo tvoj lik“. I još sam ti puno govorio: o danima i noćima koji su bili tako predugi bez tebe, o tome da sam hteo da prekratim život više puta ali da nisam imao dovoljno hrabrosti, o tome da sam se jednom gušio u krvi pobijenih, o nekoj čorbi koju smo od tela poginulih ljudi kuvali da bismo preživeli nepodnošljivu glad i o tome da sam jednom u kašiki video oko mrtvog deteta koje kao da me je gledao, da sam ga pojeo i plakao tri dana zatim, da ništa od ovog nije pošteno, da je pomrlo osam milijardi ljudi zbog nekolicine bogataša koji su ionako u rukama već držali bogatstvo devedeset posto sveta ali da je rat zapravo vođen zbog onih deset preostalih procenata, da bih voleo da mi se grudni koš raspukne i da srce moje padne na ovaj grozni užareni pesak i da ga svom silinom izgazim, da me jebeni crvi jedu, da mi se telo od zračenja raspadne jer ne mogu sebi da oprostim oko onog deteta koje me je iz kašike tako tužno gledalo, da ga svake noći vidim čim zatvorim oči, da me ništa više na svetu od tog oka neće spasiti... Ti si me razumela jer si jedino ti oduvek znala da čitaš moju dušu. Rekla bi mi: „Ćuti. Ćuti moj Puer Aeternusu (večiti mladiću), pa takva su vremena bila i šta smo mi drugo mogli. Zato ćuti moj dragi dečače sede kose, ćuti jer sve je prošlo i nedaj da oblaci tuge opet nadvise tvoje jedino nebo, jer na tom nebu sam ti ja, ja koja te volim, ja koja ti blještim svojom ljubavlju kao jedino tvoje Sunce. Zato mi daj da ja budem tvoja jedina sreća i tuga će nestati.“ I ja sam ti to dopuštao a tuga je polako nestajala, a moje usne te ljubile sve češće i ponekad bih ljubeći te začuo zvona hrišćanskih crkvi kojih nije bilo više kao da zvone svom žestinom. Ali, zvonjava je bila samo u mojoj glavi, a vreme je teklo i našeg života se užurbano smenjivali dani i noći, dok su ljudi i dalje padali od boleština i zračenja kao snoplje, a granice oaze se smanjivale iz dana u dan.

Znao sam da su svi hrišćani pobijeni još pre početka rata i da su mogli da prežive samo oni koji su primili žig zveri. Ponekad bih pod svetlošću meseca ugledao i žig na tvojoj ruci kako zablista na tren. Sećam se koliko sam ti ranije govorio o tome da to nikako ne dozvoliš, da ćeš tako izgubiti Carstvo Nebesko, i još sam ti puno o tome govorio, ali smo sada i ti i ja bili među žigosanima i zato sam te pitao: „Hajde, reci mi, kako se to desilo, zbog čega si primila žig, šta te je konačno nateralo na to?“ „Hajde prvo ti reci“ insistirala si, „Hajde prvo ti, pa ću ja.“ „Dobro, u pravu si, pa ja sam taj koji se toliko zaklinjao da neće primiti žig zveri. Međutim, jedanaestog dana od dana ukidanja novca, kada su mi poslednje zalihe cigareta nestale i kada sam ispušio sve pikavce koje sam pronašao po gradskim ulicama, u meni je želja za pušenjem bila toliko žestoka da sam usred jedne kišovite noći istrčao napolju bos i neobučen pravo do prvog žigosališta i plačući dao svoju ruku da mi utisnu taj neizbrisivi beleg i odmah zatim otrčao do prodavnice cigareta da uzmem svoje omiljenje, ceo boks sam tada uzeo i pušio sam do samog jutra.“ „Da li je moguće“ rekla si, „Baš te noći, koji minut posle tebe, u istom žigosalištu sam bila i ja. Te noći sam gladna tumarala gradom ne bi li negde pronašla koji komadić hrane i onda sam najednom osetila neodoljiv miris nekih američkih kolača,“ (tada sam se i ja setio tog mirisa koji mi te noći nije ni bio važan jer sam sav bio pretvoren u želju za pušenjem), „neka mašina je širila taj miris svuda unaokolo i ja nisam mogla da izdržim taj poriv za hranom. Dali su mi žig i ja sam odmah uzela ceo kilogram i pojela ih pre jutra. Kako se samo nismo sreli te noći, možda bismo zajednički izdržali ono što nisam mogla sama.“ Nisam mogao da se ne nasmejem: „Zbog kolača primila žig! Moj Avatar, moj veliki Guru, moja čarobnica nije mogla da odoli kolačima! Čuj ti nju, zbog kolača!!!“ Mrštila si se tada govoreći mi da su cigarete kao mnogo bolji razlog od kolača, objašnjavala mi to s filozofske, naučenjačke strane, ali smo zaćutali oboje kada nas je kao munja pogodio zaključak tog razgovora a to je da smo zauvek zajebali stvar, da nam pred očima Boga nikada ništa neće izbrisati tragove zverinjih žigova. Kako je samo bilo lepo umreti pre ovog saznanja!

Predložio sam ti kada je svanulo da ostavimo naše sekte, ti Krišnu, ja Budu, i da napravimo novu sektu, da sazidamo Hram ljubavi. „Matha ljubavi, Matha (hram) ljubavi!“ Bila si oduševljena time: „Možda nam Bog tako oprosti. Možda kad bude video veličinu te naše ljubavi.“ I mi smo ga zidali, i zidali i prolazile su godine. Pekli smo cigle od pustinjskog peska i bojili ih usirenom krvlju leševa koje više nismo imali gde. Od milion nas u početku ostalo nas je nekih dvesta hiljada, a gomile leševa su pretile da zagade oazu. Vremenom je naš crveni hram polako visinom i lepotom nadmašio sve ostale hramove. Ja sam bio sveštenik u njenu a ti boginja i svakoga dana smo vršili službu u tvoju čast. Čak se proneo glas da se ovde čuda dešavaju i gomile sakatih i bolesnih su iz dana u dan priticale u Hram iz svih delova oaze. Mnoge si iscelila i tada smo gledali ljudska tela u tako očajnim fazama kancera i drugih boleština kad čovek postane bolest sama. Vremenom nam je Hram postao prepun ljudskog smrada i smrada smrti i ti si mi posle jednog napornog dana u Hramu rekla: „Hajde, ljubavi, matori smo i slabi već, a i naše duše više neće moći dugo da izdrže ovu tugu i bedu ljudsku. Zato, hajde, ljubavi, mislim da je došlo to vreme koje smo čekali.“

Napolju je već bio prvi sumrak i ti si mi rekla: „Pogledaj! Pogledaj u nebo sada!“ Visoko iznad horizonta, tamo gore gde su i najvišlje zvezde bile videla su se daleka svetla koja se kreću i koja menjaju boju. „To naši leteći tanjiri dolaze po nas“ rekla si. „Oni koje smo toliko dugo čekali. Od naših gena napraviće nas ponovo i u tela fetusa ubaciti naše duše. Tako ćemo zauvek ostati mladi i tako ću te zauvek voleti, zauvek voleti u nekom svetu mnogo boljem od ovoga.“ „Ali“ primetio sam, „nismo li mi zaboravili živog Boga? Nije li sve ovo samo savršena laž moćnih demonskih sila?“ Hajde, ljubavi, ne kvari stvar. Mi smo žigosani i drugog puta i nemamo.“ Namignula si mi tada i znao sam tačno šta misliš. Videla si mi suze, a onda sam i ja tvoje suze kao bisere ugledao. Poljupcima sam ih sklanjao sa tvoga lica, i ti moje suze u sebe upijala. Buka je najednom postala ogromna i svetla letelica isuviše blještava. Bilo je kao dan da je sada i mi smo znali da je to naš poslednji dan na ovom zrncu ljubavi koje se nekada zvalo planeta Zemlja. „Hvala ti za sve“ rekao sam ti, „Hvala ti što si postojala za mene i u ovakvim trenucima kada i svetovi prestaju da postoje.“ „Ćuti moj dragi dečače, čuti naše poslednje noći i ljubi me nežno, kao dete majku kad ljubi kad se posle puno godina vrati iz tuđine.“ I tako sam te ja tada i ljubio.

Do svitanja su brodovi bili ukrcani. Prvo je su ušli Realijanci u svoj tanjir, zatim Krišne, pa Budisti, i poslednji smo bili mi iz Hrama ljubavi. Ovi prvo popunjeni leteci tanjiri su već nestali iz vidokruga kada je i naš tanjir bio napunjen i kada su vanzemaljske spodobe zaključale ogromna vrata. Čula se buka snažnih motora a ja poželeo da još jedared pogledam svet koji smo zauvek ostavljali. Pogledao sam kroz mali prozor i video da je jedan čovek ostao, da se jedan čovek ipak nije ukrcao ni na jedan brod. Bili smo već visoko u vazduhu kada sam ga prepoznao u onim haljinama, i one kose duge. Bio je to najlepši čovek koji je ikada živeo, bio je to Isus koji je svo vreme bio tamo dole sa nama a mi ga nismo primećivali u gomili. Iako smo bili visoko ja sam video da plače, njegove kretnje su mi o tome govorile. Onda sam ti i ja zaplakao, tamo gore, u tim visinama, na tvom ramenu. I ništa više nije moglo da zaustavi to moje plakanje, a i ti si me vrlo dobro shvatala i ko princeza tuge na grudima mi plakala, dok sam ti ja kosu milovao i šaputao ti: „Drago dete moje, drago dete moje...“

Tvoj, Miodrag

- 17:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2004 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis sajta

Jednoj divnoj zeni za koju nisam ni slutio da postoji, koju nisam poznavao, koju sam sasvim slucajno upoznao u momentu kada su i zvezde imale neki cudan raspored na nebu, kada je vreme stalo i svetovi najavili svoje skoro rusenje. U nekom zaprepascujucem momentu beskraja kada smo vec oboje imali neke svoje zivote od kojih bas nije lako pobeci. U momentu kada sam bio i ziv i ziveci mrtav. U trenu kada su sve iluzije bile srusene i zivot isao nekim svojim uhodanim tokom. U trenutku kada je u udaljenom sazvezdju Oriona blesnula jedna nova zvezda, a andjeli skoro vec poceli da se navikavaju na tugu. Znam da mi necete verovati, i da se ovo obicno ljudima ne desava. Znam, i ja sam do pre neki dan verovao u to.
Samim stvaranjem Bog nas je raspolovio, stvorio musko i zensko, stvorio dva sveta koja se u beskonacnosti traze. Ali, vidite ja sam tu svoju polovinu nasao. Bio je to trenutak ali bol za njom ce biti vecan, kao i ushicenje koje prevazilazi dejstvo svih droga. Nikada se nismo videli ali vec znamo jedno o drugome vise nego sto i Bog zna o nama samima. Vise nisu cak ni reci potrebne. Jer ko slusa reci kada duse govore...?

Linkovi

pesma o meni

Rođen sam u Srbiji
Šezdeset i neke
U malome gradu
Na obali reke

Ime mi je Miodrag
Otac mi ga dao
Da ću biti pesnik tuge
Tad još nije znao

Majka mi je umrla
Tri godine zatim
A ja osto tužni dečak
Da zauvek patim

Uvece bih tražio
Signale u noći
Verovao, nadao se
Da će ipak doći

Al nje više nije bilo
Ni ruku ni očiju
Niti Boga da proveze
Nebom njenu kočiju

Otac mi se propio
I to brzo potom
Učinio da ovo sranje
Ne zovem životom

Dovodio mnoge žene
Veštice iz bajke
Ali nikad više nisam
Video oči majke

Jednom sam iz škole izbivo
Svih nedelju dana
Ležao u krevetu
Sav modar od rana

Mislio da umirem
Buncao u noći
Verovao, nadao se
Da me čuje, da će doći

Al nje tada nije bilo
Ni ruku ni očiju
Niti Boga da proveze
Nebom njenu kočiju

Rastao sam tako
Lomatala me tama
Samo u snu ponekad
Jecnuo bih: Mama!

Godine su tekle
I prepreke čvrste
Ali Boga nije bilo
Da umeša prste

Sada sam već čovek
I rastu mi deca
Al mi se jos ponekad
Učini da umesto meseca

Sa neba me pogledaju
Zraci njenih očiju
I da vidim Boga kako
Vozi njenu kočiju

Ali toga neće biti
Nije takav Bog
Sve je dobro sračunao
I vrlo je strog

Dao mi je hleb u ruke
I krov nad glavom
I ne pamti više grob
Obrastao travom

Sad radim u Zaječaru
Tupa radna snaga
Šta još boli tamo nekog
Za tog Miodraga

Ona što bi je bolelo
Što plakala bi javno
Što bi glasno jecala
Otišla je davno

A ja ću na svetu još malo
Ko stranac u noći
Ako neće ona k meni
Tad ću ja ka njoj poći

Nek ne bude više mene
Ni ruku ni očiju
Evo molim Gospoda
Da pripremi kočiju


Miodrag Stojadinović