Ja te zovem kraljice glasom mocnih andjela jer si ti jedina koja zna da sam ti sam bez obzira na sve moje bezvezne kontakte. Ljudi me pozdravljaju na ulici, zastanu, pitaju me: gde sam, zasto sam smrsao, kazu da se sada vec slabo vidjam u ovom gradu. U mojoj su ruci sada vec standarnih par pakli cigareta koje su tako dobar pratilac neprestanoj jurnjavi... Vise ne jedem sedeci, naucio sam se kako se to radi s nogu. Vise ne secem hleb nozem, otkinem komad i idem dalje. Moj zivot je dobio neko tako ludo ubrzanje da cu se nekada i u kovcegu trzati ne shvatajuci da je svemu dosao kraj. Stignem da odem na odmor jednom u 4-5 godina ali nikako ne na ceo, jer sta bi se desilo da posle tolike jurnjave odjednom stanem, znate vec, fizika, zakoni inercije i takve stvari. Ali i jureci ja te zovem. Sve manje imam mogucnosti da ljudima posvetim svoje vreme jer ga vise i nemam, sve manje vremena provodim sa bilo kime, ujutru prvi ustajem u mojoj ulici, zimi su tragovi mojih stopa prvi u snegu, uvece se kasno vracam kuci bivajuci neupotrebljiv i osecam da svi polazu neka prava na mene mada znam da bi moj nestanak bio samo logican nastavak svih navedenih stvari. U svoj tojoj guzvi, u svom tom dozivanju od strane ljudi ja ponekad prepoznam uzasnu samocu. Dodje mi da sve vristeci opsujem i produzim dalje. Da stalno zvoneci telefon o zemlju razbijem. Da pocnem da se penjem na planine, da se druzim sa oblacima, Himalaji, Tibet... toliko je mesta na ovoj planeti koja bi mogla da budu utociste jednom carobnjaku. Bilo bi lepo kada bih te dozivao sa najvise planine na svetu jer tako bih imao nadu da ces me cuti. Ali ti znas da te ja i sada zovem. Da to cinim neprestano, da iza svake moje jurnjave postojis, da si tu i kada te ljudi nevide, da si u mome govoru kada razgovaram sa strancima, da si sakrivena i u onim cigaretama, u popijenim kafama, mojim cutanjima, ponekad tako tuznim ocima... Krijes se u mojim ranim jutarnjim budjenjima, nekako te prizovu ona dva casovnika koji mi zvonjavom svakog jutra prevrnu creva... Neko te je svuda stavio, neko je to tako dobro ucinio da se ponekad upitam nije li ovaj svet zapravo nacinjen od tebe same. Moji zidovi su okreceni tobom, neko je tobom presvukao moj namestaj, neko je tobom zasadio poljane sa travom, od tvoje leprsave kose napravio oblake... Ovih dana me bas nesto poteralo. Kompjuter mi urnisan, snovi takodje. Sve manje vremena imam za pisanje, pitam se sta se desilo sa mojim tekstovima, zapocetom knjigom? Da li bih mogao sve to ispocetka? Onda shvatim da bih mogao, jer bez obzira ne sve nedostatke koje imam neko mi je nekada ugradio gen upornog crva koji katkad i beton progrize. U ovo vreme tehnoloske civilizacije, vreme profita i NVO, kada su mnogi ubedjeni da ce za svet doci bolji dani ja tako dobro osecam ona nevidljiva pozadinska desavanja koje su tako dobro skrili. Ona postoje oduvek ali ne u ovom broju kao danas i ne sa tako lepim imenima. Deca kupuju pivo u plasticnim flasma od dva litra koje posle bacaju u reku. Uskoro cemo jesti genetski modifikovano voce koje ce umesto secera imati u sebi aspartam koji se u nasim telima pretvara u jedinjenje slicno cijanidu. Zasto praviti gasne komore kada je jeftinije ubijati nas o nasem sopstvenom trosku. I zasto to nazvati pravim imenom ako cemo lakse progutati neke poeticnije nazive. Sve je to deo sveta u kome zivimo i koji pokusava da zabrani ljubav. Ali, ja ti vec rekoh da sam ja crv koji ce gristi i beton, koji ce graditi kule, koji ce i protiv sebe, i protiv svih... Koji ce te dozivati i kada budes prestala da cujes. Koji ce ti biti prozor jednog drugacijeg sveta u kome bismo bili ono sto je trebalo oduvek da budemo: dvoje zaljubljenih lutalica, dvoje koji se neumitnom silom spajaju u jedno, jedno koje je iznad Svemira, iznad ove moje zapocete misli... Ljubi te tvoj Miodrag |
< | rujan, 2004 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv