misli o ljubavi

02.09.2004., četvrtak

zovem te...

Ja te zovem kraljice glasom mocnih andjela jer si ti jedina koja zna da sam ti sam bez obzira na sve moje bezvezne kontakte. Ljudi me pozdravljaju na ulici, zastanu, pitaju me: gde sam, zasto sam smrsao, kazu da se sada vec slabo vidjam u ovom gradu. U mojoj su ruci sada vec standarnih par pakli cigareta koje su tako dobar pratilac neprestanoj jurnjavi... Vise ne jedem sedeci, naucio sam se kako se to radi s nogu. Vise ne secem hleb nozem, otkinem komad i idem dalje. Moj zivot je dobio neko tako ludo ubrzanje da cu se nekada i u kovcegu trzati ne shvatajuci da je svemu dosao kraj. Stignem da odem na odmor jednom u 4-5 godina ali nikako ne na ceo, jer sta bi se desilo da posle tolike jurnjave odjednom stanem, znate vec, fizika, zakoni inercije i takve stvari. Ali i jureci ja te zovem.

Sve manje imam mogucnosti da ljudima posvetim svoje vreme jer ga vise i nemam, sve manje vremena provodim sa bilo kime, ujutru prvi ustajem u mojoj ulici, zimi su tragovi mojih stopa prvi u snegu, uvece se kasno vracam kuci bivajuci neupotrebljiv i osecam da svi polazu neka prava na mene mada znam da bi moj nestanak bio samo logican nastavak svih navedenih stvari. U svoj tojoj guzvi, u svom tom dozivanju od strane ljudi ja ponekad prepoznam uzasnu samocu. Dodje mi da sve vristeci opsujem i produzim dalje. Da stalno zvoneci telefon o zemlju razbijem. Da pocnem da se penjem na planine, da se druzim sa oblacima, Himalaji, Tibet... toliko je mesta na ovoj planeti koja bi mogla da budu utociste jednom carobnjaku. Bilo bi lepo kada bih te dozivao sa najvise planine na svetu jer tako bih imao nadu da ces me cuti. Ali ti znas da te ja i sada zovem. Da to cinim neprestano, da iza svake moje jurnjave postojis, da si tu i kada te ljudi nevide, da si u mome govoru kada razgovaram sa strancima, da si sakrivena i u onim cigaretama, u popijenim kafama, mojim cutanjima, ponekad tako tuznim ocima... Krijes se u mojim ranim jutarnjim budjenjima, nekako te prizovu ona dva casovnika koji mi zvonjavom svakog jutra prevrnu creva... Neko te je svuda stavio, neko je to tako dobro ucinio da se ponekad upitam nije li ovaj svet zapravo nacinjen od tebe same. Moji zidovi su okreceni tobom, neko je tobom presvukao moj namestaj, neko je tobom zasadio poljane sa travom, od tvoje leprsave kose napravio oblake...

Ovih dana me bas nesto poteralo. Kompjuter mi urnisan, snovi takodje. Sve manje vremena imam za pisanje, pitam se sta se desilo sa mojim tekstovima, zapocetom knjigom? Da li bih mogao sve to ispocetka? Onda shvatim da bih mogao, jer bez obzira ne sve nedostatke koje imam neko mi je nekada ugradio gen upornog crva koji katkad i beton progrize. U ovo vreme tehnoloske civilizacije, vreme profita i NVO, kada su mnogi ubedjeni da ce za svet doci bolji dani ja tako dobro osecam ona nevidljiva pozadinska desavanja koje su tako dobro skrili. Ona postoje oduvek ali ne u ovom broju kao danas i ne sa tako lepim imenima. Deca kupuju pivo u plasticnim flasma od dva litra koje posle bacaju u reku. Uskoro cemo jesti genetski modifikovano voce koje ce umesto secera imati u sebi aspartam koji se u nasim telima pretvara u jedinjenje slicno cijanidu. Zasto praviti gasne komore kada je jeftinije ubijati nas o nasem sopstvenom trosku. I zasto to nazvati pravim imenom ako cemo lakse progutati neke poeticnije nazive. Sve je to deo sveta u kome zivimo i koji pokusava da zabrani ljubav. Ali, ja ti vec rekoh da sam ja crv koji ce gristi i beton, koji ce graditi kule, koji ce i protiv sebe, i protiv svih... Koji ce te dozivati i kada budes prestala da cujes. Koji ce ti biti prozor jednog drugacijeg sveta u kome bismo bili ono sto je trebalo oduvek da budemo: dvoje zaljubljenih lutalica, dvoje koji se neumitnom silom spajaju u jedno, jedno koje je iznad Svemira, iznad ove moje zapocete misli...

Ljubi te tvoj Miodrag
- 19:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2004 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis sajta

Jednoj divnoj zeni za koju nisam ni slutio da postoji, koju nisam poznavao, koju sam sasvim slucajno upoznao u momentu kada su i zvezde imale neki cudan raspored na nebu, kada je vreme stalo i svetovi najavili svoje skoro rusenje. U nekom zaprepascujucem momentu beskraja kada smo vec oboje imali neke svoje zivote od kojih bas nije lako pobeci. U momentu kada sam bio i ziv i ziveci mrtav. U trenu kada su sve iluzije bile srusene i zivot isao nekim svojim uhodanim tokom. U trenutku kada je u udaljenom sazvezdju Oriona blesnula jedna nova zvezda, a andjeli skoro vec poceli da se navikavaju na tugu. Znam da mi necete verovati, i da se ovo obicno ljudima ne desava. Znam, i ja sam do pre neki dan verovao u to.
Samim stvaranjem Bog nas je raspolovio, stvorio musko i zensko, stvorio dva sveta koja se u beskonacnosti traze. Ali, vidite ja sam tu svoju polovinu nasao. Bio je to trenutak ali bol za njom ce biti vecan, kao i ushicenje koje prevazilazi dejstvo svih droga. Nikada se nismo videli ali vec znamo jedno o drugome vise nego sto i Bog zna o nama samima. Vise nisu cak ni reci potrebne. Jer ko slusa reci kada duse govore...?

Linkovi

pesma o meni

Rođen sam u Srbiji
Šezdeset i neke
U malome gradu
Na obali reke

Ime mi je Miodrag
Otac mi ga dao
Da ću biti pesnik tuge
Tad još nije znao

Majka mi je umrla
Tri godine zatim
A ja osto tužni dečak
Da zauvek patim

Uvece bih tražio
Signale u noći
Verovao, nadao se
Da će ipak doći

Al nje više nije bilo
Ni ruku ni očiju
Niti Boga da proveze
Nebom njenu kočiju

Otac mi se propio
I to brzo potom
Učinio da ovo sranje
Ne zovem životom

Dovodio mnoge žene
Veštice iz bajke
Ali nikad više nisam
Video oči majke

Jednom sam iz škole izbivo
Svih nedelju dana
Ležao u krevetu
Sav modar od rana

Mislio da umirem
Buncao u noći
Verovao, nadao se
Da me čuje, da će doći

Al nje tada nije bilo
Ni ruku ni očiju
Niti Boga da proveze
Nebom njenu kočiju

Rastao sam tako
Lomatala me tama
Samo u snu ponekad
Jecnuo bih: Mama!

Godine su tekle
I prepreke čvrste
Ali Boga nije bilo
Da umeša prste

Sada sam već čovek
I rastu mi deca
Al mi se jos ponekad
Učini da umesto meseca

Sa neba me pogledaju
Zraci njenih očiju
I da vidim Boga kako
Vozi njenu kočiju

Ali toga neće biti
Nije takav Bog
Sve je dobro sračunao
I vrlo je strog

Dao mi je hleb u ruke
I krov nad glavom
I ne pamti više grob
Obrastao travom

Sad radim u Zaječaru
Tupa radna snaga
Šta još boli tamo nekog
Za tog Miodraga

Ona što bi je bolelo
Što plakala bi javno
Što bi glasno jecala
Otišla je davno

A ja ću na svetu još malo
Ko stranac u noći
Ako neće ona k meni
Tad ću ja ka njoj poći

Nek ne bude više mene
Ni ruku ni očiju
Evo molim Gospoda
Da pripremi kočiju


Miodrag Stojadinović