pišem što osjećam i mislim, možda volim

ponedjeljak, 25.05.2015.

Izgubljeno je otišlo ali sam dobila puno više

Što radim? Ništa, naravno. Zar je uopće u redu napisati, ispisati te riječi. I opet, naravno da nije. Bože, kako mi razum još uvijek ovako dobro funkcionira. Zdravo i uredno činjenično. Da sam se malo potrudila (sad ja ću "umrijeti" od smijeha, i to samo ja) bilo bi matematički puno bolje. Post je realizam, post je danas a prvo je zastala sam, sagledala, skinula predivnu zeleno-plavu dugu s ogledala i zamislite ugledala sebe.
Primjetih odmah na prvu da ima (od nekog zadnjeg pregleda i pogleda) i ne baš tako sitnih promjena. Nisam više plavuša (i to mi pomalo nedostaje), ali riješit ću i to. Umjetnost, znanost, kemija nešto malo magične boje i sve ono što ide uz to i eto me, ja. Onda na onu drugu, malo veći problem borice, nešto tamniji podočnjaci (kojima ni duljina znanog "ženskog beauty sleepinga" više ne pomaže), ali i opet ima rješenja kemija, znanost i ostala kozmetička industrija. Treće (ne baš i posljednje) e tu sam samo ja ona koja to rješava, riješiti će ili.. Danas je (Scarlet je otišla i ne vraćam je) i svaki novi pokret je maleni korak za čovječanstvo, ali kilometarsko veliki za mene.
Optimizam je radost življenja, radost rođenja, radost postojanja i veselje što mi jesmo to.
Matematičkim očima i znanjem gledano dva plus dva uvijek i ono baš uvijek su četiri (izuzev u bankarskim računicama).
Post je inspiracija prijateljstva, koji je mogao započeti na drugačiji način. Lijepom riječi hvala, tekstom, glazbom i aranžmanom nekih glazbenih uradaka. Ali, (jednom sam pisala o potrošenosti i izlizanosti riječi oprosti) ponekad možda na drugačiji način želim izreći tu kratku riječ. Jednostavnost u izričaju mi nije u "krvi", i iz tog razloga za mene reći hvala nije tek hvala, riječ prijateljstvo nije riječ već osjećaj. Onaj koji kad započinje traje i traje. Nečiju laž i prijetvornost ne upoznaješ ako ga gledaš u oči (kao otvorene prozore duše) upravo onako kako nečiji istinski osjećaj prijatelja ne trebaš gledati u te iste prozore. Ispisane lažne riječi su isto što i izgovorene lažne riječi. I zašto onda netko za koga ne znam da li ima plave oči, netko za koga ne znam da li ima sijedu kosu ili je tek mladac, zašto netko za koga ne znam da li u kupovinu ide u trenirci ili je prethodno (zato što to voli i želi) proveo sat vremena dotjerujući se za taj izlazak ne bi mogao biti moj prijatelj, jer mi je to rekao, napisao i dokazao svojim postupkom.
Kažem da ne postoji zašto, jer je bilo i onih za koje sam znala koliko su i lijepi i mladi, oni kojima sam vidjela kako izgledaju "otvoreni prozori" i koje su boje a pokazalo se da nisu čak ni prolaznici u mom životu.

I upravo ovo je moje hvala za tebe (ovo je nepravilna množina) dragi prijatelji.

nedjelja, 24.05.2015.

Uvijek djeveruša, nikad mladenka (posuđeno)!!!!!!!!!

Šetala je ona po razno-raznim vjenčanjima, haljinama raznih boja i oblika, tematski predodređenima bez prava glasa. I tek negdje pred sam kraj kada pomisliš da krinoline, kratke haljinice, šeširi "s engleskog dvora", imitacije "imitatora amerikaniziranih plemenitaša" će ostati tek uspomene i djeveruša jednom ipak ostaje djeveruša.
Tuš, ne hladan, tuš glasnog bubnjara (u ulozi glavnog producenta, redatelja, scenariste-čemu trošak na ostale, ipak on najbolje "ZNA SE") promuklog ofucanog i neartikulirajućeg glasa označava preokret.
Djeveruša će ipak biti mladenka. Zaruke kratke, upoznavanje nije potrebno. Rezultat tijesan, držao je u publiku u neizvjesnosti do samog kraja. Osmijeh je tu (jer redatelj ipak najbolje "ZNA SE"), pobjeda je njena! Mladoženja - statist, uloga tek kao popuna praznine iz razloga unaprijed dogovorenog formata, veličine okvira (a i forma je trebala biti zadovoljena). Uživamo u formama, volimo forme. Promjene, čemu i kome.

Mladenka je nasmijana, zadovoljna. Zašto ne!? Nije više tek jedna od mnogih djeveruša koje uredno čekaju svoj red. (o.a. ili uredno počešljana plava kosa to tek sebe uvjerava ii nema ni potrebe za tim).
Mladoženja, tu ipak sad trebam malo zastati. Gdje je? Da li je nasmijan, da li je sretan! Trebao bi biti jer od mnogih kandidata za statistu ipak izabrao je da bude glavni statitsta.
I opet o.a.; vjerojatno poput orunulih ili davno zaboravljenih američkih kauboja osvajača slavnog zapada s mukom žvače GMO uzgojeni duhan i u poznatom stilu "u prazno pljuje".

P.S. Scenario je mogao biti uvijek kum dok redatelj (onaj isti) nije odlučio da bude mladoženja a mladenka tek popuna praznine zbog veličine formata slike. Rezultat bi bio isti.

srijeda, 20.05.2015.

Oproštaj

Prije nego što riječi s velikim trudom se pokušavaju izvući iz prstiju blago i s lakoćom naslonjenih na sitnoj tipkovnici, uzdah kao zbogom za početak i neku sredinu radnje te za sam kraj, polako zastaju i pitaju me:
-Što je to što pokušavaš izreći, bez glasa upravo onako kako si uvijek najbolje znala!?

Prošlo je tek nešto malo više od godinu dana (a jako dobro sam u životu shvatila da mi ljudi jednostavno volimo obilježavanje datuma kao značajne dane u životu) od kada sam se nekom slučajnošću osobe koja nikad više od razglednice (ogromnim i prepoznatljivim slovima ispisivala), kojoj je u osnovno-školskim zadaćama sastavci na zadanu ili čak i ne-zadanu temu izazivala grčeve u trbuhu. Grčevi straha da ocjena na sljedećem satu neće biti ona na koju je ova učenica odlikašica navikla. Da, istina je. Bila sam većim dijelom svog školovanja odlikašica, ali ne štreberica. Rekla bih pametnica - logočirka, ne netko foto-memoričar, već ona koja je slušanjem (i nije bilo potrebno da uvijek baš bude u potpunosti fokusirano na samo jedno izlaganje) učila od drugih. Nikad nisam bila posramljena ni upitom ni razmišljanjem unaprijed o tom upitu, za objašnjenje nečega što iz prve, druge ili nekog -inog pokušaja nisam u svojoj (ni maloj ni velikoj po veličini glavi) glavi razumijela. Čemu stid pitati nekoga tko to bolje zna od mene, s velikom mogućnošću da jednom i moje male (ni nalik na Poiroto-ve sive stanice) nabrazdane stanice će to i razumjeti i svladati. Da, bila sam odlikašica koja je puno toga naučila, ne štrebanjem (osim kada je i to bilo potrebno) već razumijevanjem teksta izrečenog glasom ili neprimjetnim pomicanjem usana (koje su čitale) i tek jedva primjetnim pomacima očiju s početka na kraj stranice, s vrha na dno. Voljela sam čitati, voljela sam učiti o novome (ne o svim onim nepotrebnim stvarima kojima su nas kljukali i šopali), iskušavati izraditi strujni krug na satima tehničkog odgoja. Čak i u onim (neki bi i neki će sada reći u već solidno odrađenim životnim godinama) prethodno opisanim godinama naučiti služiti se "mišem", tajnama lijepo ispisanih tekstova i dopisa služevnih ili privatnih u prekrasnom kompjuterskom programu "Word". Tamo gdje si u zaglavlju tog istog prethodno praznog bijelog lista ekrana mogao utisnuti i svoj memorandum. Nešto što ćeš još mnogo puta moći korisititi bez da si opet daješ truda kao prvi put, umetnuti svoju sličicu, svoj dragi i predivni dom, fotografiju obale mora tako predivno plavog i još sve što bi ti srce u tom trenutku poželjelo. Ipak, mene je pri samom upoznavanju nekih osnovnih dijelova microsoftovog officea oduševio "Excel". Matematička pamet s kojom samo nadopunjuješ ono naučeno, sve ono što si prije toga i sam naučio.
Neki pametni, puno puno pametniji i znanstveniji ljudi i stručnjaci od mene su rekli, da ljudski mozak koji je cijeli život se bavio brojkama, računicama, znanstveno novim rješenjima je onaj koji najdulje traje zdrav, i s puno manje straha od zakržljavanja. Oprostite unaprijed svi "VI" stručnjaci koji bi to izrazili i ispisali to puno bolje od mene. Ovo sam ja i moje riječi, onako kako to najbolje umijem i znam.
Oduljila sam a vremena mi baš i nije ostalo previše. Vremena u kojem će krv (samo crvena, iako moja mašta joj je često davala ili bojala je različitim bojama), a onda potom i stroj kojem treba, pa naborana masa koja se hrani njome i sve ostalo pomalo otići od mene. Morbidno je, ali i nije. Zahvaljujem jednom davnom poznaniku (koji je na kraju otišao uz ružne pozdrave-olakšavajući sebi dušu, jer nikad nisam pristajala biti broj 2., biti netko tko laže drugog pa i iz vlastite dobiti) koji me je potaknuo da ispišem svoj nick tu, da se prijavim i da pokušam ponešto izreći. Hvala mu zato.
Upoznala sam (možda je to ipak malo pretenciozna riječ), ali ja tako osjećam i koristit ću je. Dakle, upoznala sam tu drage ljude, ljude koji ne dozvoljavaju svojim mislima i osjećajima da ostanu skriveni negdje duboko u njima, ti ljudi koji su nesebično dijelili tu svoju unutarnju ljepotu s nama (manje sretnicama koju istu takvu ljepotu nemaju), ljudima koji imaju hrabrost (bez obzira na ostale ne-sretnike koji samo "bljuvati ružnoću riječi) znaju) iskazati mišljenje, razmišljanje; ljude koji ponekad nisu iznosili jako puno riječi ali i ta jedna ili dvije riječi su iskazivale ono što je trebalo. Upravo to upoznala sam i zavrijedila ljubav jedna predivne žene, žene koja me nazvala i osjetila sestrom. Ženu koju nisam upoznala pogledom, ženu kojoj nisam za sve dobro i lijepo stisnula ruku. Ženu koja me je još jednom učinila sretnom pokazujući da (pored toga što ne znam da li sam to zavrijedila) jesam žena-čovjek kojeg se rado upoznaje. Imala sam sreću kroz riječi i vidljive i skrivene preko bijelog ekrana saznavati kako je divno što žive takve žene kao što je @pinklec. Žena koja ljubav ispisuje riječima takvima upravo zato što je dobrota i ljubav ona.
Dva predivna fotograska dječaka (ne ljutite se na to) jer njihovi objektivi su njihove oči, one iste koje vide ljepotu ali ne samo pojava, događaja, stvari. Dva predivna čovjeka koja očima vide ljude jer tako nešto može vidjeti samo netko čije oči su odraz njihove dobrote duše. Hvala vama za sve. Bila je moja sreća i moje zadovoljstvo što je život doveo vas u moj svijet, pa bio to i virtualni.
Neću ispisivati o svojim prijateljima, rodbini, ljudima koji su sastavni dio mog života od rođenja. To je onaj drugi svijet, i to pripada njima i ne želim ih tu dijeliti (jer oni to vjerojatno ne bi ni htjeli).
Bila sam sretna. Bila sam sretna i kao dijete koje je vjerojatno i kao svako drugo onim sretnim plačem objavilo svoj dolazak. Bila sam sretno i dijete, i djevojčica i žena jer je rođena i bila dijete svoja dva predivna roditelja. To sam podjelila s vama, iako nisam djeljiva u osjećajima vlastitim s drugima. Podjelila sam da sam ostala siroče ovog svijeta, jer upravo onako kako to život i propisuje, umrli su oboje. I tada, i upravo tada (ali moja glupost ili ego mi je kazao da mogu nadalje same) u onoj svojoj svakodnevno prisutnoj podsvjesti znala sam da ja to neću moći.
Kada biste nekoga iz moje okoline pitali (naravno osim fizičkog izgleda, jer tu se i nema što lijepo opisati) kakva sam ja. Svi ali baš svi uglas bi rekli: Jaka, izdržljiva, može podnijeti sve i svašta i ostalih riječima opisnim u tom istom slijedu bi bile i ostale.
Jednom davno pisala sam o maskama, diplomatskim, civilizacijskim, životnim, svakodnevnim ili prigodnim. Tada sam rekla da ja više ni ne znam kako izgledam bez maske i da je ne skidam jer je i ne osjećam kao zaljepljenu. Komentar je bio da svatko je ponekad skine. I evo večeras ja svoju skidam i ovo sve sam ja.
Većina vas neće ovo pročitati, dugo vremena je prošlo, a mi je jesmo lako i najlakše zaboravljiva "roba".
@CY ili @fredericko (obrisani) bio si mi istinski virtualni jako dobar poznanik, koji je u jednom trenutku (ne znam zašto, ali razlog nije ni važan) jasno i glasno (u trenutku kada sam samo trebala nekoliko riječi podrške) stao (iako si to negirao) na stranu "drage-iskrene-duhovite" osobe pod nickom @maydaymay iako je izrekla punu bačvu napravljenju od inox materijala na moje ime. Branio si je (i opet negirajući) od svih objeda kao nedužnu žrtvu uvučenu ne njenom krivnjom u sve to. I nevažno je, i sada sve to skupa nije bitno, jer sada ja imam hrabrosti stvari nazvati pravim imenom. Ta osoba se izrugivala ne samo meni, nije izmišljala laži samo o meni, već je pored svega dozvolila sebi da se izruguje životu moje majke. Moje majke koja je svoje posljednje dane svog života provela u krevetu ležeći, izgubeći svoje dostojanstvo time što je morala dozvoliti da je drugi mjenjaju, stavljaju joj pelene i što je imala mene za kćer koja zbog svega (a ponajprije zbog financijskih razloga) ju je morala ostavljati i po nekoliko sati samu dok dođe do posla. Izrugivala se i pričala laži (dok su joj neki drugi čak pri tome i aplaudirali) kao zviždačica koja je otkrila "ISTINU". I ne, ne stidim se što ovo upravo sada pišem, jer makar bio virtualni svijet, pa makar ovdje svi o sebi govorimo kako ističemo istinu, pljujemo po drugima (i najmanje je važno da li pričamo o javnim osobama, političarima iili inima), izrugujemo se novinarima koji kako kažemo ispitaju samo jednu stranu (a svaka istina uvijek i baš uvijek ima dvije strane) i na isti način upravo i mi blogeri to radimo.
Da bivši blogeru @braco ovo sam tebi napisala jer ti to nikada nisam rekla. I ne želim i sada više nemam potrebu saznati zašto i zbog čega.
Nikada nisam bila ni koraljka, ni plavi val ni nijedan drugi nick koji mi je zločesto namjenjen.
Za kraj, hvala dragi blogeri što ste dopustili da pa makar (možda je i to bila laž) uživam u vašim riječima napisanim na vašim stranicama, a i u komentarima koje ste ostavljali na mojim stranicama.

@lilith white cijenim te zbog tvoje iskrenosti i duše čovjeka kojeg imaš.
@križar bila si i jesi koja kaže upravo ono što bi rekli gledajući čovjeka u oči spojena na detektor laži.

Bilo je zadovoljstvo biti dio (makar i ponekad ispunjeno lažima) ove zajednice.

Marina

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv