Što radim? Ništa, naravno. Zar je uopće u redu napisati, ispisati te riječi. I opet, naravno da nije. Bože, kako mi razum još uvijek ovako dobro funkcionira. Zdravo i uredno činjenično. Da sam se malo potrudila (sad ja ću "umrijeti" od smijeha, i to samo ja) bilo bi matematički puno bolje. Post je realizam, post je danas a prvo je zastala sam, sagledala, skinula predivnu zeleno-plavu dugu s ogledala i zamislite ugledala sebe.
Primjetih odmah na prvu da ima (od nekog zadnjeg pregleda i pogleda) i ne baš tako sitnih promjena. Nisam više plavuša (i to mi pomalo nedostaje), ali riješit ću i to. Umjetnost, znanost, kemija nešto malo magične boje i sve ono što ide uz to i eto me, ja. Onda na onu drugu, malo veći problem borice, nešto tamniji podočnjaci (kojima ni duljina znanog "ženskog beauty sleepinga" više ne pomaže), ali i opet ima rješenja kemija, znanost i ostala kozmetička industrija. Treće (ne baš i posljednje) e tu sam samo ja ona koja to rješava, riješiti će ili.. Danas je (Scarlet je otišla i ne vraćam je) i svaki novi pokret je maleni korak za čovječanstvo, ali kilometarsko veliki za mene.
Optimizam je radost življenja, radost rođenja, radost postojanja i veselje što mi jesmo to.
Matematičkim očima i znanjem gledano dva plus dva uvijek i ono baš uvijek su četiri (izuzev u bankarskim računicama).
Post je inspiracija prijateljstva, koji je mogao započeti na drugačiji način. Lijepom riječi hvala, tekstom, glazbom i aranžmanom nekih glazbenih uradaka. Ali, (jednom sam pisala o potrošenosti i izlizanosti riječi oprosti) ponekad možda na drugačiji način želim izreći tu kratku riječ. Jednostavnost u izričaju mi nije u "krvi", i iz tog razloga za mene reći hvala nije tek hvala, riječ prijateljstvo nije riječ već osjećaj. Onaj koji kad započinje traje i traje. Nečiju laž i prijetvornost ne upoznaješ ako ga gledaš u oči (kao otvorene prozore duše) upravo onako kako nečiji istinski osjećaj prijatelja ne trebaš gledati u te iste prozore. Ispisane lažne riječi su isto što i izgovorene lažne riječi. I zašto onda netko za koga ne znam da li ima plave oči, netko za koga ne znam da li ima sijedu kosu ili je tek mladac, zašto netko za koga ne znam da li u kupovinu ide u trenirci ili je prethodno (zato što to voli i želi) proveo sat vremena dotjerujući se za taj izlazak ne bi mogao biti moj prijatelj, jer mi je to rekao, napisao i dokazao svojim postupkom.
Kažem da ne postoji zašto, jer je bilo i onih za koje sam znala koliko su i lijepi i mladi, oni kojima sam vidjela kako izgledaju "otvoreni prozori" i koje su boje a pokazalo se da nisu čak ni prolaznici u mom životu.
I upravo ovo je moje hvala za tebe (ovo je nepravilna množina) dragi prijatelji.
Post je objavljen 25.05.2015. u 17:18 sati.