pišem što osjećam i mislim, možda volim

ponedjeljak, 27.04.2015.

Pogled prema ......

Izricati kako za sve ima rješenje, pokušavati (najčešće su to riječi uzdignutog morala i podrške) oblikovanim vedrim izrazima izvlačiti osmijeh na lice, s jako velikom lakoćom uspijeva i meni. Ali uvijek kada se radi o drugima, kada su svi moji problemi negdje daleko u nekoj ne-pamtljivoj prošlosti. Za sve rješenje postoji, osmijeh je uvijek tu, radost na licu i sve je lako i sve je jednostavno. Upravo je tako, upravo je istina ali uvijek i samo onda kada je to sve daleka prošlost.
Poznavala sam je, znam je i to jako dobro. Bliske smo jer smo toliko slične a toliko dvije različite. Žena je sretnog djetinjstva, lijepe i mirne mladosti, sigurnog i veselog života. Izgledalo je kao da život joj je ispunjen većinom poželjnih ljudi i materija potrebnih i važnih za življenje. Da, bilo je sve skoro kao jedna sretna priča.
Uživala je u udisanju zraka i svim onim sitnicama (nije voljela a ni trebala „dijamantne odsjaje“) od kojih se živi i ide naprijed.
Bila je osoba koja puno priča, a malo kaže. Bila je brbljavica „s mjerom“, koju su rado primali u društvo, zbog njenih istančanih načina vođenja razgovora, nazivali svojom prijateljicom. Bila je teta koju djeca vole. Rado upitana za mišljenje o životnim temama, o dnevnoj politici. Žena i prijateljica kojoj su rado pričali svoje probleme (od ljubavnih do onih teško životno rješivih), znajući da sve ono što su izrekli nikad i nitko drugi saznati neće. Slušala je uvijek, ako ništa drugo ili nikako drugačije pomoći nije mogla. Navikla se na vlastitu šutnju osjećaja, problema. Sve što bi dijelila bilo bi tek poneka radost i vlastito veselje s pregršt osmijeha.
I odjednom poput vlaka koji vozi tračnicama života, uobičajeno po voznom redu, zastane, ostane bez lokomotive.
Upravo poput njega, zastala je ne znajući ni sama gdje a još manje kamo dalje. Ima li uopće dalje, i da li je potrebno ići dalje.
Ne žali se, plače tek u samoći svog doma. Grandiozna sanjarica postala je sjena . I tada je shvatila (ili tek sebe tješila da ima saznanje) da nikad nije sama znala kročiti kroz život, nije ni trebala narediti satu jutrom da je budi (uvijek je bio netko – on tu da to obavi), što je to sutra da nema sigurnosti (kada je sigurnost bila tu pored nje). Saznanje da postaje sama odgovorna za jutra, za dane i noći. Osjećaj kada si suvišan i teret svima oko sebe preplavljuje joj misli. Ona, postala je sjena nekog tko je živio do pred neko vrijeme. I nije to sudbina života kako bi neki rekli, jer u sudbinu vjerovala nije. Znala je da su to njene odluke, da sve ovo je rezultat njenog življenja. Uvijek je bilo vremena za sutra pravu odluku, snivanja i sanjarenja a premalo za stvarnost i danas. I sada je tu, život joj gubi smisao. Strah suočiti se sa svim i svima, jak i postojan i stalan.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv