pišem što osjećam i mislim, možda volim

ponedjeljak, 23.02.2015.

Zamisli se - razmisli...........

Ponekad onih puno riječi kojih imam, ponekad kad mi nedostaje hrabrosti da ih ispišem, ponekad u tim trenucima posegnem za tuđim mudrostima.

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24 sata na dan nije dovoljno, sjetite se tegle krastavaca i kave .

Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke
predmete iza sebe.. Kada je sat počeo, bez riječi je podigao veliku praznu
teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za
tenis.
Zatim je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jeste.
Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu.
Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor
između loptica.
Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna.
Opet su odgovorili da jeste.
Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je
sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli.
Pitao je još jednom da li je tegla puna !? Studenti su skrušeno odgovorili
da jeste.
Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice pune kave i sipao ih u
teglu.. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.
' Sada!?', rekao je dok je smijeh zamirao, ' hoću da shvatite da ova
tegla predstavlja vaš
život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj,
vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strasno
predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen, i
kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su one stvari koje su važne: vaš
posao, vaša kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male
stvari.
Ako prvo napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice.
Isto važi i u životu. Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male
stvari, nikad nećete imati mjesta i vremena za one važne stvari.
Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću.
Igrajte se s djecom.
Nađite vremena za odlazak liječniku.
Izvedite partnera na večeru.
Ponašajte se ponovo kao da vam je 18 godina.
Uvijek će biti vremena da očistite kuća i uradite popravke.
Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista važne.
Utvrdite svoje prioritete..
Sve ostalo je pijesak.
Jedna od studentica je podigla ruku i upitala što je predstavljala kava.
Profesor se nasmijao : ' Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bih
vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima
prostora za šalicu kave s prijateljem.'

Molim vas, podijelite ovo s nekim prijateljem.
JA UPRAVO JESAM !!!

nedjelja, 01.02.2015.

U šetnji s abecedom

Nekad, jednom davno upravo kako i bajke počinju bila sam mala, mlada i šetnje su bile samo u pratnji odraslih. Onda vrijeme je prolazilo, proslave nekih davnih novih godina su se smjenjivale, ja odrasla, krenula u školu. Šetala bih i češće ali slobodnog šetalačkog vremena je bilo manje, pomalo odgovorna, dobra učenica koja je uglavnom domaće zadaće ispisivala upravo tamo gdje im je ime ukazivalo da se ispisuju. Onda opet to vrijeme i kazaljke na satu smjenjivale godine 20.stoljeća pa se tako i moje godine navršavanja smjenjivale sa početnih 2 na 3 i tako redom. Obveze se umjesto školskih mijenjale za one neke druge, odlazak na posao, obiteljske odgovornosti. Ponekad nešto malo više vremena, ponekad manje i šetnje baš i nisu ušle u moj meni omiljenih radnji, automobilom sam uvijek više i brže uspijevala obaviti.
Život upravo kako i treba, daje nam i uzima. I ne, nije to sudbina (jer danas baš razmišljah o toj sudbini, i shvatih da ne želim da netko imenom tim upravlja mojim životom, mojim vremenom jer dovoljno pogrešno to i sama učiniti znam), upravo to samo sam ja.
Ono dugačko, čak i za moj ukus predugačko slobodno vrijeme koje imala sam, zamijenilo se s povećanim obvezama i pažnjama dnevnim, pa se skratilo upravo kako se zimski dan skratiti uvijek zna.
I tako krenuh ja u jednu od rijetkih šetnji, u šetnju sa abecedom.
Upravo kao i početak svakog puta tako prvo se sretnem sa slovom "A", nekad tako dragim, toplo bliskim i čistim kao što zrak pročisti bura. Bilo je te nekad, ali silne kiše i sumorni zrak učini da me drago slovo skoro neprimjetnim klimanjem glave pozdravi, ne zastajkujući ni toliko da se oči sretnu. "B" odmah za njim, u nekom užurbanom koraku produži i prestigne ga, ne primjetivši ni mene ni ponosno "A".
Osmijeh mi je prekrio lice, dok sam se koracima primicala ugledavši već iz daljine lijepo, poput mladog mjeseca zavijeno "C". Uvijek ali baš uvijek pomisao, pogled i poneka riječ izazivala je neku prijateljsku bliskost prema tom nezaokruženom slovu. Ali primaknuvši se bliže, kako nas je tek korak ili dva dijelio do susreta ruku, tako je i osmijeh nestajao. Ozbiljan, distanciran, hladan kao da ga je vječni led Antarktike obavio tako je i sva ona poznata toplina ostala u nekom drugom davnom proljeću.
Nastavila sam sa šetnjom, sa zebnjom iščekujući svaki sljedeći susret.
Šetam još uvijek ponekad, možda me život kazni nekim produljenim nepotrebnim življenjem, duljim od traženog, predugačkim od potrebnog. Još uvijek onako u prolazu, bez sjećanja, u koraku bez stajanja sretnem i tebe i tebe. Ponekad zastanem u kratkom pozdravljanju, bez suvišnih riječi, tek poneko uzgredno pitanje i nevažni odgovor.
Sretnem i tebe i tebe, pa malo dulje zastanemo ili čak uz kavu popričamo o znancima i prijateljima našim. Tek ti, kada sretneš me jer to želiš, pređeš na istu stranu ulicu. Nasmiješiš se, pružiš topli stisak ruke i upitaš: "P" to je i tvoje slovo!!!!!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv