Nekad, jednom davno upravo kako i bajke počinju bila sam mala, mlada i šetnje su bile samo u pratnji odraslih. Onda vrijeme je prolazilo, proslave nekih davnih novih godina su se smjenjivale, ja odrasla, krenula u školu. Šetala bih i češće ali slobodnog šetalačkog vremena je bilo manje, pomalo odgovorna, dobra učenica koja je uglavnom domaće zadaće ispisivala upravo tamo gdje im je ime ukazivalo da se ispisuju. Onda opet to vrijeme i kazaljke na satu smjenjivale godine 20.stoljeća pa se tako i moje godine navršavanja smjenjivale sa početnih 2 na 3 i tako redom. Obveze se umjesto školskih mijenjale za one neke druge, odlazak na posao, obiteljske odgovornosti. Ponekad nešto malo više vremena, ponekad manje i šetnje baš i nisu ušle u moj meni omiljenih radnji, automobilom sam uvijek više i brže uspijevala obaviti.
Život upravo kako i treba, daje nam i uzima. I ne, nije to sudbina (jer danas baš razmišljah o toj sudbini, i shvatih da ne želim da netko imenom tim upravlja mojim životom, mojim vremenom jer dovoljno pogrešno to i sama učiniti znam), upravo to samo sam ja.
Ono dugačko, čak i za moj ukus predugačko slobodno vrijeme koje imala sam, zamijenilo se s povećanim obvezama i pažnjama dnevnim, pa se skratilo upravo kako se zimski dan skratiti uvijek zna.
I tako krenuh ja u jednu od rijetkih šetnji, u šetnju sa abecedom.
Upravo kao i početak svakog puta tako prvo se sretnem sa slovom "A", nekad tako dragim, toplo bliskim i čistim kao što zrak pročisti bura. Bilo je te nekad, ali silne kiše i sumorni zrak učini da me drago slovo skoro neprimjetnim klimanjem glave pozdravi, ne zastajkujući ni toliko da se oči sretnu. "B" odmah za njim, u nekom užurbanom koraku produži i prestigne ga, ne primjetivši ni mene ni ponosno "A".
Osmijeh mi je prekrio lice, dok sam se koracima primicala ugledavši već iz daljine lijepo, poput mladog mjeseca zavijeno "C". Uvijek ali baš uvijek pomisao, pogled i poneka riječ izazivala je neku prijateljsku bliskost prema tom nezaokruženom slovu. Ali primaknuvši se bliže, kako nas je tek korak ili dva dijelio do susreta ruku, tako je i osmijeh nestajao. Ozbiljan, distanciran, hladan kao da ga je vječni led Antarktike obavio tako je i sva ona poznata toplina ostala u nekom drugom davnom proljeću.
Nastavila sam sa šetnjom, sa zebnjom iščekujući svaki sljedeći susret.
Šetam još uvijek ponekad, možda me život kazni nekim produljenim nepotrebnim življenjem, duljim od traženog, predugačkim od potrebnog. Još uvijek onako u prolazu, bez sjećanja, u koraku bez stajanja sretnem i tebe i tebe. Ponekad zastanem u kratkom pozdravljanju, bez suvišnih riječi, tek poneko uzgredno pitanje i nevažni odgovor.
Sretnem i tebe i tebe, pa malo dulje zastanemo ili čak uz kavu popričamo o znancima i prijateljima našim. Tek ti, kada sretneš me jer to želiš, pređeš na istu stranu ulicu. Nasmiješiš se, pružiš topli stisak ruke i upitaš: "P" to je i tvoje slovo!!!!!
Post je objavljen 01.02.2015. u 00:25 sati.