pišem što osjećam i mislim, možda volim

nedjelja, 19.10.2014.

I nebo je opet plavo

Nešto o braku, vjerujem da bih mogla ispisati, izreći. Bilo ih je tu nekoliko, svaki na svoj način lijep (bilo je dobrih početaka, nešto središnjice a o kraju, pri samom kraju), zgodan i baš onako kako to po nekim pisanim i nepisanim postulatima bi mogao i trebao biti, nešto manje ugodan i poželjan (u ovisnosti s kim je bi sklopljen, o kojem dijelu trajajućeg braka bih pisala) a onda bi postao onaj kraj u kojem se to više ne zove sretna bračna zajednica (i da me gospođa Markić ne bi pogrešno razumjela, pa ne daj bože po njenom postala jedna od upitnica mogućeg novog referenduma), bili su brakovi muškarca i mene malenkosti žene.
Krenuti ispričati, od prvog braka ili možda posljednjeg ne tako davno prestalog. Ipak neka to bude prvi, bio je bračna zajednica kao krug zaokruženosti zaljubljenosti, mladosti, ludosti, iščekivanja života zajedničkog koji ne prestaje. Onog kojeg smo zakleli pred svima milima, prijateljima, poznanicima, kolegama i pred svevišnjim. Obećali se, obećanje sebi zbog vjere u nas. Zaljubljenost je prešla u ljubav, u učenje razumijevanja i kompromisa, lica bez šminke, ponekih podočnjaka, kose razbarušene od noćne ljubavi koja se priključivala onoj jutarnjoj. Prvih kava (ne onih u krevet, to se nikad nismo uspjeli dogovoriti), hedonisti oboje po vlastitom izboru. Brak je bio sve samo ne „mrak“ kako bi neki suvremenici istog rekli. Zaljubljenost je prelazila u oblik ljubavi, učili jedno od drugog i za drugog, voljeli se vikendom strasno, radnim danima svaki dan. U početku naravno, i meda i mlijeka bilo je čak toliko da ni potrošiti nismo, ne što nismo znali ni htjeli, vremena dovoljno nije bilo. Bilo je tu naravno i sitnih, onih posebno dragih „svađica“, nakon kojih smo još više iskazivali si ljubav i sreću, koju zajedno osjećamo i živimo. Sve ali baš sve je bila dugovječnost, ona koja ne prestaje bez dok jedno ne prestane željeti udisati zemaljski zrak.
Djecu smo odlučili, baš onako lijepo i dogovorno odgoditi (kao kredit za kuću s odgodom plaćanja nekih par hedonističko-sebičnih godina) to neko vrijeme, uživati u slobodi zajedničkog života. I neko samo po sebi (ili tek navika takvog života, zajedno a opet i onog izvan toga, posao i prijatelji neki samo jednog ili drugog i odgoda se produžila, sve više smo postajali ja i on (nešto malo manje mi), užici i zadovoljstva putovanja su nam postala stalna, i nakon nekog vremena, ostali cimeri. Dijelili smo i nadalje i obveze i dužnosti, a sve manje zagrljaje i još manje pronalazili zadovoljstvo u večerima zajedničke osamljenosti od drugih. Prekid koji je došao, kao i sve ostalo od samog početka, od prvog poljubca i držanja za ruke, smo dogovorili. Odlazak jedno od drugog bio je, kako to moderno doba izriče, civiliziran bez ikakvih optužbi, tek sa zagrljajem u kojem je još ponekih osjećaja ostalo (ali nedovoljno da bi i nadalje ostali zajedno), ostalo je sve ono lijepo što nekada davno smo u tom vremenu iza nas izgubili. Još uvijek, za svaki rođendan onaj isti buket predivnih žutih tulipana mi jutrom zakuca na vrata (s razlikom što to sad donosi dostavljač) a od mene knjiga omiljenog pisca (iako udaljeni i osjećajima i daljinama življenja, zauvijek ostali prijatelji).
Teško sam se navikavala na samoću, na život ipak drugačije od vremena koje je prošlo. Razmišljala dugo, da li sam možda mogla nešto promijeniti, da li sam mogla nešto napraviti drugačije. I znala sam duboko u svojoj i podsvijesti ali i svijesti, da tek život je to i da ništa nismo više mogli učiniti ni jedno ni drugo. i obitelj i prijatelji su bili tu, u početku nešto malo više, češće da me izvuku iz neobičnosti koja me je obuzela. Sve više sam se predavala poslu, a onda vremenom (i često smo se čuli telefonski u to prvo vrijeme, olakšavali jedno drugome odluku koju smo donijeli) zaborav stiže i vratila sam se sebi.
Novi ljudi u moj život su ulazili, češće izlazila čak i prije nego su imali priliku udisati moj zrak, nespremna na neki novi pokušaj znala sam da još uvijek jesam.
Duhovitost, blagi šarm i 180 stupnjeva različitosti svega onog u što sam prvi put zaljubila se. Neočekivano razumijevanje za potrebu vremena, nenametljivost i vremenom mi postane važan sastavni dio života. Dan po dan, tjedni su prolazili, pa i stranice mjesečnog kalendara su pomalo nestajale i odjednom početak nove godine (a upoznali smo se u tom istom dočeku nove godine koja je ostala iza nas, u zajedničkim šetnjama, razgovorima i još ponečeg je bilo. Pali su čak i prvi planovi.) u kojoj smo zajedno dočekali i prvu godišnjicu.
Poljubac uz vatromet i ispružena ruka s malom kutijicom. Najbliskiji ljudi naše iste krvi, najbliži prijatelji (bez dugačkih priprema i velikog slavlja) bili su svjedoci našeg novog početka. Bili smo sretni. Razumjeli smo se, voljeli rekla bih. Ovaj put nije bilo razgovora da odgodimo djecu na neko vrijeme, željeli smo ih i ja i ti (za sebe sam bila sigurna, a tebe sam mislila da dobro poznajem). Ono biološko tik-tak kucanje za tu sreću je lagano otkucavalo prema nekom razumnom kraju. Život je tekao svojim tijekom, tvoj posao su bila stalna službena putovanja (daljine su bile sve dalje, duljine putovanja sve dulje, ja sve češće okrenuta sama sebi i riječima koje sam i opet dijelila samo sa sobom), želeći misliti da te dobro poznajem, sumnje nisu nikad bile dio koji si mi ostavljao. Vjerovala sam, a priče me nisu nikad mogle zaustaviti da ih oslušnem. Naznake kad ih čovjek želi vidjeti – vidi ih, pomisao prva – navuče te na drugu, poneki osmijeh u prolazu – s blagom dozom podrugljivosti u kutku usnica. Bilo je svega toga, ali nikad nisam ni htjela a onda ni živjela tako. Jedine riječi koje sam ja htjela znati bile su tvoje riječi, koje su došle ipak prekasno. Poslije onog što sam vidjela i sama, nakon čega nisam više ni trebala ih. Nismo imali o čemu razgovarati, jer od prvog trenutka jer prvi razgovor je iz nekog drugog konteksta krenuo u tom smjeru, znao si (jer sama sam ti to izrekla) da mi puno toga oprostivo je osim te jedne male sitnice. Zaboljelo je više nego što sam željela, ali ne zbog ljubavi. To ljubav nije ni mogla biti, i ni sada ti to kao čovjeku nisam oprostila.
Zaboravila sam te, i sad sam dopustila sjećanjima da se vratim na to vrijeme. Prošlo je od tada poprilično godina, i nisam bila nesretna poslije tebe, jer sve što sam nakon toga osjećala bilo je više kao ljutnja na samu sebe zbog dozvoljene pogreške.
I tako, rekli bi neki a ja se sad nakon (jer ima toga i poslije, ali bilo bi to samo puko nabrajanje pokušaja u dugovječnost zajedničkog života do potpunih sijedih vlasi) doživljenog slažem s njima, bračna zajednica nije za svakog. A ja, samo sam jedan još uvijek živi dokaz toga. Život je lijep (ponekad malo manje, ali je život), sunce uvijek i opet zasja baš onako kako ono zna, kiša je tek podsjetnik da treba padati (zbog zelene trave i predivno žutih klasja pšenice, more se ohladi na neko vrijeme ali opet isto tako predivno toplo i opijajuće bude, a nebo. Nebo je uvijek tu, plavo, s nekim danima u kojima ga prošaraju bijeli zadivljujući oblaci, onda bude tmurnije, za podsjetnik da ništa nije stalno (upravo kako ni mi ljudi ne ostajemo uvijek isti) ali znajući da sunce s početka priče će zasjati i nebo obojati ponovo u plavo.

petak, 17.10.2014.

B-funnyland

Bježimo, skrivamo se. Zaogrnuti nevidljivim plaštem, sjajnim i primamljivim, čak i neodoljivim. Pogleda punih i praznih, ruke ispružene prema kartama, onim dnevnim ili primamljivijim tjednim. Uvode se one mjesečne i godišnje (sve više je onih bližih, više nisu ni neznani u licu, tijelu, kosi), povoljnije i sigurnije su. Doći ću i sutra, ako prekosutra ne stignem, ili nekim slučajem nešto me navede u neki drugi dio svijeta, znaš ali ne samo ti ili on ili ona, to su tek jed/an/na (i nevrijedno je sve dok ostaje u takvim jedninama) dolazim dan poslije prekosutra (ili kako zgodno bi to naša bivša predsjednica vlade izrekla na tečnom engleskom jeziku, zgodnim i uhodanim mađarskim naglaskom, a sve u stilu njemačke vlado-vladarice lady) i s godišnjom članskom kartom (mogućnostima igre i igrica čak, od onih lego jednostavnih, pa do zamršenijih Alfreda dobro-znanog) najavljujemo: Tu jesmo, biti ćemo i ostajemo!
Ovo sada već skoro pa i ponosno gordo zvuči. Poput ratnog pokliča slavnog legendarnog poglavice plemena Chiricahua Apača Geronima, i onda ništa odjednom zvuk „puffff“ i nestaneš, suze neke se pojave. Što je ostalo od gordosti, odlučnosti svakog udisaja i izdisaja? Tek trag ne-postojanja, onog što je bilo zbog sebe i mene. Duljina, o ima ih ne-izbrojanih, ni da se vratiti nekom iskonu i krenuti staloženo i odgovorno, bez zabušavanja i izbjegavanja dužnosti (prava nikada se ne zaboravljaju). Buđenje poput srpanjskih (stare nam države) ustaničko-blagdanskih budnica, ranom zorom, ljetnim suncem već visoko na nebu, kiša nigdje. Već odavno nisu primijećene, zemlja kao deva naučena da skuplja dragocjene kapljice za vremena i vrijeme kao ono mog djetinjstva. Prvi svibanj, prvi dan kupanja, funny-land i tu i tamo. Gdje god da se okreneš sve funny, smijeh. Zatvoreni prostori ne postoje, Dalmacija diše i živi. Ne trebaju nam natkriveni štekati, zatvaranja i skrivanja. Uživamo u zrakama sunca, neki malčice manje oni drugi nešto više. Navikli na iste, boja ne plava ni crvena, ni zelene nigdje nema, ona crna boja bijele kože ljeta.
Sretna i zabavna područja svuda oko nas, negdje na plaži, u parkovima, visokim toboganima. Tuš s hladnom vodom na plaži od kojeg se koža i mlada i starija malo, naježi i sva na pogled opasna od nje dobiva izgled. Trk do mora kao „lušija“ pravog i istinskog ljeta, ljeta koja su kiša ostavljala u proljećima, čak ni prvih onih više dana jeseni ih nije poznavala.
Sada, što radimo? Zatvoreni, skučeni, okrutni prema sebi ali uvijek i ipak puno više prema drugima. Okrutni, zbog vlastitog ne-zadovoljstva ka zadovoljstvu, izrugujući se istinski. Ružne i grube uvijene i polu-direktne (kao polupravac) riječi, ironično nasmijani (tako dobro izgledaju, kao da ih je Michelangelo sam klesao), da Vincijevskim kistom osmijeh usiljenosti.
Privid je, ali ne zabave. Zabava ne prestaje, a posebno one koje su rezervirane za korisnike godišnjih članarina. O, da samo te vidite! Jednom kad čujete samo djelić tih zabava, isti tren poželite (ne obazirući se na mogućnosti vlastite) zadobiti (i ne birajući sredstva, rat i mir, ljubav i mržnja, dirigentskom palicom određuju ritam) pravo na takve ulaznice. Ne propustiti promatračem biti, ako već nije dozvoljeno i učestvovati u tim zabavicama. Uloge podijeljene poznanstvima milim talentom nazvanim, ponekom znanom bojom, linijom i crtom.
Smiješni u svojim zloćama, istinski smiješno odigravajući. Vlasnici mjesečnih karata, kako im uzvratiti?! Dostići mogućnost približavanja trenutno nedostižnim godišnjacima (ne zbog vrijednosti velike, tek vlastitim ukiseljenim egom u sir pretvorene), cilj je. Uzvratiti istim, ironiju pojačati sarkazmom, neistinite riječi uzvratiti lažima kvadriranim prema kretnji na treću, lažne osmijehe prekrivene zaštitom od svjetla u sivo kišno jutro odvesti.
Smijeh tako dobar, ljubavi i srodne duše, pjesme od kojih i plač postaje blizak i drag. Dobro je to, pričati s dragim imenima, biti jedna s dvije, dvije s jednim.
B-funnyland, smiješna, zabavna i nikad dosadna zemlja i kiše i sunca, i smijeha i plača, laži bez istine, duša bez srca. Nikad ne reci istinu, na pitanja ne odgovaraj, na ozbiljno se nasmiješi, na duhovito zaplači. Preskoči i uskoči, u svaki novi vagon, životinje sve obiđi, u brodice sjedni i u pustolovinu kreni. Ne očekuj previše, jer dobit ćeš čak i neočekivano. Dođi i posjeti nas, slogan je 2015.
Ljepše su riječi koje bole jer istina su, laž je tvoja sva ostala svakodnevica, ne dijeli je sa mnom. (A.M.F.)

ponedjeljak, 13.10.2014.

Devet slova jedne riči

Već neko vrijeme ispisujem poneke riječi na ekranu, post počinje se oblikovati i odjednom kao znak „Stop“ zaustavljam se i ne uspijevam dovršiti započeto. Odustajem od ispisanih misli i riječi, nevažne i pod upitnikom da li su ispisane iz izvora neke ljutnje, razočaranosti ili tek slijed razmišljanja pročitanim iii viđenim. Sve što ispisujem je rezultat mojih misli i razmišljanja, bez utjecaja drugih (nikad nisam ni voljela a ni prihvaćala uvriježena mišljenja o drugim ljudima, onim istim koje ću tek upoznati ili upoznajem, nikad nisam svojim subjektivnim osjećajima utjecala na mišljenja drugih) subjektivnih osjećaja i promišljanja o nekome ili nečemu. Koliko god htjeli biti objektivni, ne uspijeva nam jer ipak sve je to naše i doživljeno. Zašto ja ne bih mogla biti dobar poznanik ili prijatelj s osobom koja mom prijatelju ili poznaniku nije draga ni simpatična? Zbog čega bi to trebalo se kositi s jednim ili drugim?
Svi smo jedinke i želimo i možemo se nositi s istim stvarima, ljudima i događajima na različite načine. Mene će povrijediti nešto, što netko drugi neće ni osjetiti kao događaj koji me povrijedio. Vjerojatno iz tog nekog razloga i naučimo i čitati i pisati, iz tog nekog istog razloga naučimo i koristiti riječi kao glas za naučiti razgovarati jedni s drugima.
Post je rezultat slučajnosti odgledane glazbene emisije u kojoj se na kraju pjeva pjesma (koju iako udaljena tek dva put po deset kilometara od grada u kojem je ovo ljeto pjevana, u čast čovjeka koji je svojim glasom uljepšavao naše vrijeme, izazivao lijepe osjećaje svojim pjesmama. Čovjek koji je pjevao o svom kraju, o Dalmaciji) o čovjeku koji je onim što je najljepše znao raditi, pjevati, učinio i svoj i naše živote ljepšima i sretnijima.
Referendumi, potpisi za omogućavanje raspisivanja referenduma, komunisti, ustaše, vladajući, oporba. Svih tih riječi prepune su vijesti na televiziji, vijesti po internetu, novinama dnevnim i tjednim, postovi po blogovima. Svatko ispisuje riječima koje su po njemu važne, one iste koje njemu smetaju, drugi ih dopisuju i preispituju svojim važnim riječima. Ne razgovaramo, ne slušamo se, tek pišemo i pišemo. Ponekad se događa da pišemo iste misli (s premetima riječi u drugom slijedu i nizu) i ne primjećujemo da čak isto mišljenje iznosimo, jer u suštini kao da se u silnom razumijevanju ne želimo razumjeti. Izbacujemo psovke po ovoj našoj domovini, ništa nam ne valja. Zar i mi nismo dio te iste zemlje, ove naše države u kojoj mnogi od njih ne mogu živjeti, jer ne žive život, nemaju ga (i zbog sebe i zbog svih nas). Vrijeđamo se, pljujemo po onim istim vrijednostima koje za sebe tražimo. Uskraćujemo pravo na riječ, i opet onu istu koju s pravom za sebe izgovaramo.
Zar nije vrijeme zaboraviti loše prošlosti, vrijeme u kojem sami sebe dijelimo na crne, crvene, plave, žute i zelene, one koji griješili u svom vremenu jesu!? Isti kvadrat neba, iste zrake sunce i onaj djelić zraka kojeg za udisaj trebamo je isti. Zaboravimo da nismo isti samo zato što je meni ljepši maslačak a tebi jaglac. To su tek dva cvijeta u kojem uživati gledajući ih možemo oboje. Zaboravimo na vrijeme u kojem u istoj kući ne možemo živjeti ako ne mislimo isto o slici obješenoj na zidu, u kojem ako nam misao nije ista onda smo neprijatelji.
Ne pronalazimo mjesto za sebe u ovoj zemlji, tražim izlaz u karti jednog smjera i odlazimo. Iz razloga traženja boljeg. Ali zar je potrebno izreći sve silne optužbe, pronaći razloge krivnje u svima drugima doli u sebi ni jedan jedini. Namješteni natječaji, protekcije pri upisima u škole i fakultete, pravo iznad prava nad drugima. I sve to i mi svi koristimo, pri prvoj prilici koja nam se ukaže. Tko je od nas stao u obranu nekog povrijeđenog znajući pritom da će možda i sam zbog toga nastradati!? Na neki od namještenih natječaja smo primljeni, postali jedna od karika birokratskog aparata kojoj ne smetaju redovi čekanja na moju „ako želimo pružiti“. Ljuti na plaću koja nije 5-tog u mjesecu već 6-tog. I prestaje nam biti jasno zbog čega se akteri u redovima ljute, zašto su nezadovoljni što nas čekaju dok mi uredno ispijamo kavu.
I puno toga nije ispravno, previše laži i različitih mjerila za iste vrijednosti je, skrivajući se iza lažnih identiteta kad izgovaramo optužbe.
Ne bacajmo uvijek kamenje, jer možda će nam zatrebati za nešto važnije, za nešto što ćemo upotrijebiti u bolje od bacanja na nekoga.
Devet slova jedne riječi je moja zemlja…….

srijeda, 01.10.2014.

Prepoznavanje

Gledanje, čitanje, promatranje, ruke i dodir, oči i pogled, nos i miris, usta i riječi (da trebao je biti glas).
Znanje kao čitanje, ne-znanje u očima koje čitaju.
Koliko čudna osoba može biti kada dozvoli svojim osjećajima da reagiraju, a ni uključeni u sve nisu?
Nisu dodirnuti, čak ni riječi nisu dopirale do njih.
Koliko ponovljenih grešaka, svjesno bez potrebe podsvijesti, bez znanja i ne-znanja bilo kojeg drugog organa doli malih sivih nakupina, kao da ih je Picasso slagao?
Čemu se vraćati znanom, kada ne-znano čeka dolazak?
Sve ono što je bilo uobičajeno, ključ u ruke, osjet otključanih vrata starim poznatim dodirom ruku (ne onim bezličnim klikom), adrenalin poznate bliske budućnosti. Obožavala sam vožnju, sama bez potrebe prilagodbe drugima, kontrola i ne-kontrola a sve u mojim rukama i nogama (naravno).
Osjećaj slobode, bez divljanja tek toliko dovoljno da mi ponekad u nogama prolaze oni sitni trnci (kao na elektro-masaži), glazba pojačava taj doživljaj. Ali to je ionako osjećaj poznat svim vozačima. Voljela sam svoje vožnje, sve do jednog trenutka.
Ne volim studiozna promatranja, ne volim ispitivanja ni propitivanja. Uvijek sam se držala nekog svog postulata, da će nam osoba (- netko kao sugovornik-komunikator, osoba - netko jako blizak tebi, osoba - netko tko će ti postati važan u tvom životu) izreći i ispričati upravo ono i onoliko koliko želi, ono i onoliko koliko smatra da je potrebno ili dovoljno da znamo.
Površnosti bilo kog oblika nikad nisam uvažavala, i onda i još manje cijenila. To je kao da lokvu vode na podu brišeš već namočenom krpom, i nakon dva pokreta brisanja zaključiš kako je pod suh i siguran je prelazak tog dijela.
Upravo tako nekako u ovom ubrzanom svijetu življenja, često znamo zbog nekoliko riječi usput osluhnutih, zbog nekoliko tuđih riječi s namjerom pogrešno razumijevanja nametnutih, dozvoliti sebi izreći doživljenu verziju stvarnosti, jedini i moguće ispravan (površan kao i sve drugo) opis osobe od nekoliko riječi.
I onda ta istina, pređe u drugu istinu i tako redom, a sve je tek nekoliko zamaha krilom bilo, koji čak ni prašinu nisu mogli otjerati.
I toliko površnosti si znamo dozvoliti u svojoj ljudskosti, da ni ne primjećujemo koliko je neobrisanih lokvica vode ostalo iza nas.
I vjerujemo svakoj riječi koju netko drugi izgovori, iskoristimo trenutke ranjivosti kako bi površno zagrebali nečije površine. Ne zbog stvarne želje za poznavanjem sadržaja, tek toliko da uznemirimo čestice prašine.
I oprosti je postala izlišna i prostituirana riječ. Riječ koja ne znači oprosti, tek je krpa s deterdžentom koji će isprati mrvice prethodno izbačene prljavštine.

Želim vjerovati sebi da nisam površna, jer biram predstave koju ću odgledati. Jednom kada odlučim da je to predstava koju bih željela pogledati, bez obzira na neudobnost stolice, s razumijevanjem koji zaslužuje odgledam je do kraja.
Ponekad mi se dogodi da čitam neku knjigu, pa onda nekoliko dana nemam vremena, i kad je ponovo uzmem čitati, imam potrebu vratiti se unatrag nekoliko stranica, kako mi se ne bi dogodilo da nešto pogrešno protumačim. Da ne osjetim ili ne primjetim da se nešto događa, i da propustim važne trenutke čitanja.

Korice knjige mogu nas ponukati da knjigu izaberemo i da je uzmemo. Ali sve ono što nam pružiti može, i sve ono što naučiti možemo propustiti ćemo ako zastanemo na pogledo-posjedu korica.
Stranice koje se otkrivaju, sva ona predivna slova i riječi ne priznaju i ne poznaju našu površnost..........

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv