pišem što osjećam i mislim, možda volim

nedjelja, 19.10.2014.

I nebo je opet plavo

Nešto o braku, vjerujem da bih mogla ispisati, izreći. Bilo ih je tu nekoliko, svaki na svoj način lijep (bilo je dobrih početaka, nešto središnjice a o kraju, pri samom kraju), zgodan i baš onako kako to po nekim pisanim i nepisanim postulatima bi mogao i trebao biti, nešto manje ugodan i poželjan (u ovisnosti s kim je bi sklopljen, o kojem dijelu trajajućeg braka bih pisala) a onda bi postao onaj kraj u kojem se to više ne zove sretna bračna zajednica (i da me gospođa Markić ne bi pogrešno razumjela, pa ne daj bože po njenom postala jedna od upitnica mogućeg novog referenduma), bili su brakovi muškarca i mene malenkosti žene.
Krenuti ispričati, od prvog braka ili možda posljednjeg ne tako davno prestalog. Ipak neka to bude prvi, bio je bračna zajednica kao krug zaokruženosti zaljubljenosti, mladosti, ludosti, iščekivanja života zajedničkog koji ne prestaje. Onog kojeg smo zakleli pred svima milima, prijateljima, poznanicima, kolegama i pred svevišnjim. Obećali se, obećanje sebi zbog vjere u nas. Zaljubljenost je prešla u ljubav, u učenje razumijevanja i kompromisa, lica bez šminke, ponekih podočnjaka, kose razbarušene od noćne ljubavi koja se priključivala onoj jutarnjoj. Prvih kava (ne onih u krevet, to se nikad nismo uspjeli dogovoriti), hedonisti oboje po vlastitom izboru. Brak je bio sve samo ne „mrak“ kako bi neki suvremenici istog rekli. Zaljubljenost je prelazila u oblik ljubavi, učili jedno od drugog i za drugog, voljeli se vikendom strasno, radnim danima svaki dan. U početku naravno, i meda i mlijeka bilo je čak toliko da ni potrošiti nismo, ne što nismo znali ni htjeli, vremena dovoljno nije bilo. Bilo je tu naravno i sitnih, onih posebno dragih „svađica“, nakon kojih smo još više iskazivali si ljubav i sreću, koju zajedno osjećamo i živimo. Sve ali baš sve je bila dugovječnost, ona koja ne prestaje bez dok jedno ne prestane željeti udisati zemaljski zrak.
Djecu smo odlučili, baš onako lijepo i dogovorno odgoditi (kao kredit za kuću s odgodom plaćanja nekih par hedonističko-sebičnih godina) to neko vrijeme, uživati u slobodi zajedničkog života. I neko samo po sebi (ili tek navika takvog života, zajedno a opet i onog izvan toga, posao i prijatelji neki samo jednog ili drugog i odgoda se produžila, sve više smo postajali ja i on (nešto malo manje mi), užici i zadovoljstva putovanja su nam postala stalna, i nakon nekog vremena, ostali cimeri. Dijelili smo i nadalje i obveze i dužnosti, a sve manje zagrljaje i još manje pronalazili zadovoljstvo u večerima zajedničke osamljenosti od drugih. Prekid koji je došao, kao i sve ostalo od samog početka, od prvog poljubca i držanja za ruke, smo dogovorili. Odlazak jedno od drugog bio je, kako to moderno doba izriče, civiliziran bez ikakvih optužbi, tek sa zagrljajem u kojem je još ponekih osjećaja ostalo (ali nedovoljno da bi i nadalje ostali zajedno), ostalo je sve ono lijepo što nekada davno smo u tom vremenu iza nas izgubili. Još uvijek, za svaki rođendan onaj isti buket predivnih žutih tulipana mi jutrom zakuca na vrata (s razlikom što to sad donosi dostavljač) a od mene knjiga omiljenog pisca (iako udaljeni i osjećajima i daljinama življenja, zauvijek ostali prijatelji).
Teško sam se navikavala na samoću, na život ipak drugačije od vremena koje je prošlo. Razmišljala dugo, da li sam možda mogla nešto promijeniti, da li sam mogla nešto napraviti drugačije. I znala sam duboko u svojoj i podsvijesti ali i svijesti, da tek život je to i da ništa nismo više mogli učiniti ni jedno ni drugo. i obitelj i prijatelji su bili tu, u početku nešto malo više, češće da me izvuku iz neobičnosti koja me je obuzela. Sve više sam se predavala poslu, a onda vremenom (i često smo se čuli telefonski u to prvo vrijeme, olakšavali jedno drugome odluku koju smo donijeli) zaborav stiže i vratila sam se sebi.
Novi ljudi u moj život su ulazili, češće izlazila čak i prije nego su imali priliku udisati moj zrak, nespremna na neki novi pokušaj znala sam da još uvijek jesam.
Duhovitost, blagi šarm i 180 stupnjeva različitosti svega onog u što sam prvi put zaljubila se. Neočekivano razumijevanje za potrebu vremena, nenametljivost i vremenom mi postane važan sastavni dio života. Dan po dan, tjedni su prolazili, pa i stranice mjesečnog kalendara su pomalo nestajale i odjednom početak nove godine (a upoznali smo se u tom istom dočeku nove godine koja je ostala iza nas, u zajedničkim šetnjama, razgovorima i još ponečeg je bilo. Pali su čak i prvi planovi.) u kojoj smo zajedno dočekali i prvu godišnjicu.
Poljubac uz vatromet i ispružena ruka s malom kutijicom. Najbliskiji ljudi naše iste krvi, najbliži prijatelji (bez dugačkih priprema i velikog slavlja) bili su svjedoci našeg novog početka. Bili smo sretni. Razumjeli smo se, voljeli rekla bih. Ovaj put nije bilo razgovora da odgodimo djecu na neko vrijeme, željeli smo ih i ja i ti (za sebe sam bila sigurna, a tebe sam mislila da dobro poznajem). Ono biološko tik-tak kucanje za tu sreću je lagano otkucavalo prema nekom razumnom kraju. Život je tekao svojim tijekom, tvoj posao su bila stalna službena putovanja (daljine su bile sve dalje, duljine putovanja sve dulje, ja sve češće okrenuta sama sebi i riječima koje sam i opet dijelila samo sa sobom), želeći misliti da te dobro poznajem, sumnje nisu nikad bile dio koji si mi ostavljao. Vjerovala sam, a priče me nisu nikad mogle zaustaviti da ih oslušnem. Naznake kad ih čovjek želi vidjeti – vidi ih, pomisao prva – navuče te na drugu, poneki osmijeh u prolazu – s blagom dozom podrugljivosti u kutku usnica. Bilo je svega toga, ali nikad nisam ni htjela a onda ni živjela tako. Jedine riječi koje sam ja htjela znati bile su tvoje riječi, koje su došle ipak prekasno. Poslije onog što sam vidjela i sama, nakon čega nisam više ni trebala ih. Nismo imali o čemu razgovarati, jer od prvog trenutka jer prvi razgovor je iz nekog drugog konteksta krenuo u tom smjeru, znao si (jer sama sam ti to izrekla) da mi puno toga oprostivo je osim te jedne male sitnice. Zaboljelo je više nego što sam željela, ali ne zbog ljubavi. To ljubav nije ni mogla biti, i ni sada ti to kao čovjeku nisam oprostila.
Zaboravila sam te, i sad sam dopustila sjećanjima da se vratim na to vrijeme. Prošlo je od tada poprilično godina, i nisam bila nesretna poslije tebe, jer sve što sam nakon toga osjećala bilo je više kao ljutnja na samu sebe zbog dozvoljene pogreške.
I tako, rekli bi neki a ja se sad nakon (jer ima toga i poslije, ali bilo bi to samo puko nabrajanje pokušaja u dugovječnost zajedničkog života do potpunih sijedih vlasi) doživljenog slažem s njima, bračna zajednica nije za svakog. A ja, samo sam jedan još uvijek živi dokaz toga. Život je lijep (ponekad malo manje, ali je život), sunce uvijek i opet zasja baš onako kako ono zna, kiša je tek podsjetnik da treba padati (zbog zelene trave i predivno žutih klasja pšenice, more se ohladi na neko vrijeme ali opet isto tako predivno toplo i opijajuće bude, a nebo. Nebo je uvijek tu, plavo, s nekim danima u kojima ga prošaraju bijeli zadivljujući oblaci, onda bude tmurnije, za podsjetnik da ništa nije stalno (upravo kako ni mi ljudi ne ostajemo uvijek isti) ali znajući da sunce s početka priče će zasjati i nebo obojati ponovo u plavo.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv