pišem što osjećam i mislim, možda volim

ponedjeljak, 13.10.2014.

Devet slova jedne riči

Već neko vrijeme ispisujem poneke riječi na ekranu, post počinje se oblikovati i odjednom kao znak „Stop“ zaustavljam se i ne uspijevam dovršiti započeto. Odustajem od ispisanih misli i riječi, nevažne i pod upitnikom da li su ispisane iz izvora neke ljutnje, razočaranosti ili tek slijed razmišljanja pročitanim iii viđenim. Sve što ispisujem je rezultat mojih misli i razmišljanja, bez utjecaja drugih (nikad nisam ni voljela a ni prihvaćala uvriježena mišljenja o drugim ljudima, onim istim koje ću tek upoznati ili upoznajem, nikad nisam svojim subjektivnim osjećajima utjecala na mišljenja drugih) subjektivnih osjećaja i promišljanja o nekome ili nečemu. Koliko god htjeli biti objektivni, ne uspijeva nam jer ipak sve je to naše i doživljeno. Zašto ja ne bih mogla biti dobar poznanik ili prijatelj s osobom koja mom prijatelju ili poznaniku nije draga ni simpatična? Zbog čega bi to trebalo se kositi s jednim ili drugim?
Svi smo jedinke i želimo i možemo se nositi s istim stvarima, ljudima i događajima na različite načine. Mene će povrijediti nešto, što netko drugi neće ni osjetiti kao događaj koji me povrijedio. Vjerojatno iz tog nekog razloga i naučimo i čitati i pisati, iz tog nekog istog razloga naučimo i koristiti riječi kao glas za naučiti razgovarati jedni s drugima.
Post je rezultat slučajnosti odgledane glazbene emisije u kojoj se na kraju pjeva pjesma (koju iako udaljena tek dva put po deset kilometara od grada u kojem je ovo ljeto pjevana, u čast čovjeka koji je svojim glasom uljepšavao naše vrijeme, izazivao lijepe osjećaje svojim pjesmama. Čovjek koji je pjevao o svom kraju, o Dalmaciji) o čovjeku koji je onim što je najljepše znao raditi, pjevati, učinio i svoj i naše živote ljepšima i sretnijima.
Referendumi, potpisi za omogućavanje raspisivanja referenduma, komunisti, ustaše, vladajući, oporba. Svih tih riječi prepune su vijesti na televiziji, vijesti po internetu, novinama dnevnim i tjednim, postovi po blogovima. Svatko ispisuje riječima koje su po njemu važne, one iste koje njemu smetaju, drugi ih dopisuju i preispituju svojim važnim riječima. Ne razgovaramo, ne slušamo se, tek pišemo i pišemo. Ponekad se događa da pišemo iste misli (s premetima riječi u drugom slijedu i nizu) i ne primjećujemo da čak isto mišljenje iznosimo, jer u suštini kao da se u silnom razumijevanju ne želimo razumjeti. Izbacujemo psovke po ovoj našoj domovini, ništa nam ne valja. Zar i mi nismo dio te iste zemlje, ove naše države u kojoj mnogi od njih ne mogu živjeti, jer ne žive život, nemaju ga (i zbog sebe i zbog svih nas). Vrijeđamo se, pljujemo po onim istim vrijednostima koje za sebe tražimo. Uskraćujemo pravo na riječ, i opet onu istu koju s pravom za sebe izgovaramo.
Zar nije vrijeme zaboraviti loše prošlosti, vrijeme u kojem sami sebe dijelimo na crne, crvene, plave, žute i zelene, one koji griješili u svom vremenu jesu!? Isti kvadrat neba, iste zrake sunce i onaj djelić zraka kojeg za udisaj trebamo je isti. Zaboravimo da nismo isti samo zato što je meni ljepši maslačak a tebi jaglac. To su tek dva cvijeta u kojem uživati gledajući ih možemo oboje. Zaboravimo na vrijeme u kojem u istoj kući ne možemo živjeti ako ne mislimo isto o slici obješenoj na zidu, u kojem ako nam misao nije ista onda smo neprijatelji.
Ne pronalazimo mjesto za sebe u ovoj zemlji, tražim izlaz u karti jednog smjera i odlazimo. Iz razloga traženja boljeg. Ali zar je potrebno izreći sve silne optužbe, pronaći razloge krivnje u svima drugima doli u sebi ni jedan jedini. Namješteni natječaji, protekcije pri upisima u škole i fakultete, pravo iznad prava nad drugima. I sve to i mi svi koristimo, pri prvoj prilici koja nam se ukaže. Tko je od nas stao u obranu nekog povrijeđenog znajući pritom da će možda i sam zbog toga nastradati!? Na neki od namještenih natječaja smo primljeni, postali jedna od karika birokratskog aparata kojoj ne smetaju redovi čekanja na moju „ako želimo pružiti“. Ljuti na plaću koja nije 5-tog u mjesecu već 6-tog. I prestaje nam biti jasno zbog čega se akteri u redovima ljute, zašto su nezadovoljni što nas čekaju dok mi uredno ispijamo kavu.
I puno toga nije ispravno, previše laži i različitih mjerila za iste vrijednosti je, skrivajući se iza lažnih identiteta kad izgovaramo optužbe.
Ne bacajmo uvijek kamenje, jer možda će nam zatrebati za nešto važnije, za nešto što ćemo upotrijebiti u bolje od bacanja na nekoga.
Devet slova jedne riječi je moja zemlja…….

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv