pišem što osjećam i mislim, možda volim

srijeda, 01.10.2014.

Prepoznavanje

Gledanje, čitanje, promatranje, ruke i dodir, oči i pogled, nos i miris, usta i riječi (da trebao je biti glas).
Znanje kao čitanje, ne-znanje u očima koje čitaju.
Koliko čudna osoba može biti kada dozvoli svojim osjećajima da reagiraju, a ni uključeni u sve nisu?
Nisu dodirnuti, čak ni riječi nisu dopirale do njih.
Koliko ponovljenih grešaka, svjesno bez potrebe podsvijesti, bez znanja i ne-znanja bilo kojeg drugog organa doli malih sivih nakupina, kao da ih je Picasso slagao?
Čemu se vraćati znanom, kada ne-znano čeka dolazak?
Sve ono što je bilo uobičajeno, ključ u ruke, osjet otključanih vrata starim poznatim dodirom ruku (ne onim bezličnim klikom), adrenalin poznate bliske budućnosti. Obožavala sam vožnju, sama bez potrebe prilagodbe drugima, kontrola i ne-kontrola a sve u mojim rukama i nogama (naravno).
Osjećaj slobode, bez divljanja tek toliko dovoljno da mi ponekad u nogama prolaze oni sitni trnci (kao na elektro-masaži), glazba pojačava taj doživljaj. Ali to je ionako osjećaj poznat svim vozačima. Voljela sam svoje vožnje, sve do jednog trenutka.
Ne volim studiozna promatranja, ne volim ispitivanja ni propitivanja. Uvijek sam se držala nekog svog postulata, da će nam osoba (- netko kao sugovornik-komunikator, osoba - netko jako blizak tebi, osoba - netko tko će ti postati važan u tvom životu) izreći i ispričati upravo ono i onoliko koliko želi, ono i onoliko koliko smatra da je potrebno ili dovoljno da znamo.
Površnosti bilo kog oblika nikad nisam uvažavala, i onda i još manje cijenila. To je kao da lokvu vode na podu brišeš već namočenom krpom, i nakon dva pokreta brisanja zaključiš kako je pod suh i siguran je prelazak tog dijela.
Upravo tako nekako u ovom ubrzanom svijetu življenja, često znamo zbog nekoliko riječi usput osluhnutih, zbog nekoliko tuđih riječi s namjerom pogrešno razumijevanja nametnutih, dozvoliti sebi izreći doživljenu verziju stvarnosti, jedini i moguće ispravan (površan kao i sve drugo) opis osobe od nekoliko riječi.
I onda ta istina, pređe u drugu istinu i tako redom, a sve je tek nekoliko zamaha krilom bilo, koji čak ni prašinu nisu mogli otjerati.
I toliko površnosti si znamo dozvoliti u svojoj ljudskosti, da ni ne primjećujemo koliko je neobrisanih lokvica vode ostalo iza nas.
I vjerujemo svakoj riječi koju netko drugi izgovori, iskoristimo trenutke ranjivosti kako bi površno zagrebali nečije površine. Ne zbog stvarne želje za poznavanjem sadržaja, tek toliko da uznemirimo čestice prašine.
I oprosti je postala izlišna i prostituirana riječ. Riječ koja ne znači oprosti, tek je krpa s deterdžentom koji će isprati mrvice prethodno izbačene prljavštine.

Želim vjerovati sebi da nisam površna, jer biram predstave koju ću odgledati. Jednom kada odlučim da je to predstava koju bih željela pogledati, bez obzira na neudobnost stolice, s razumijevanjem koji zaslužuje odgledam je do kraja.
Ponekad mi se dogodi da čitam neku knjigu, pa onda nekoliko dana nemam vremena, i kad je ponovo uzmem čitati, imam potrebu vratiti se unatrag nekoliko stranica, kako mi se ne bi dogodilo da nešto pogrešno protumačim. Da ne osjetim ili ne primjetim da se nešto događa, i da propustim važne trenutke čitanja.

Korice knjige mogu nas ponukati da knjigu izaberemo i da je uzmemo. Ali sve ono što nam pružiti može, i sve ono što naučiti možemo propustiti ćemo ako zastanemo na pogledo-posjedu korica.
Stranice koje se otkrivaju, sva ona predivna slova i riječi ne priznaju i ne poznaju našu površnost..........

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv