pišem što osjećam i mislim, možda volim

nedjelja, 31.08.2014.

Priča o mojoj prijateljici

Predgovor
Kako se kreće s romanom o sebi?
Jednom i davno i ne baš tako davno (sve je kojim očima gledamo) obitelj kojoj novi član baš i neophodan bio nije, ali stigao je jednog rano proljetnog jutra. Kad sve već zeleno je bilo, maslačaka cvijetom i razasutim bilo je svugdje, duge su bile ono što ljeto donosilo je obvezno. Roditelji kao i svi drugi, sretni ali i zabrinuti. Tata, stub sreće i odgovornosti ove obitelji bio je. Istina sina nekog sigurno priželjkivao je, majka djetešce kćer treću baš ni zamišljala kao sreću nije. Ipak stigla je, i dugačka i bucmasta. Neki što pametno smisliti drugo nisu mogli, treća sreća je roditelji moji. Sestrice dvije što prije nje su ugledale svijet, što reći bi mogle. Osmijesi lijepa njihova lica krasila su, što i ne bi pa djeca su tek bila. Otkud itko znati je mogao, da baš uvijek treća sreća neće biti. Izrekama mudrim i povijesti staroj, pridružila i jedna se ona: Izuzetak pravilo potvrđuje. Da ime mi kršteno kuma dala nije, to mogla bih izuzetak se zvati.
Priča romanom će se zvati, i pričati će sve ono što životom se zove.
Dosta je stiha i rime, kao predgovor neka bude ovo.

2014.31.08.
Dugo sam već na svijetu ovom, toliko da i koliko sebi i njemu sam dosadila još i više. Nije to obijest, nije ni očaj, nije pesimizam ni ništa izmom što se negativno zove. Zasićenost puno bolje zvuči. Lutala i putovala, upoznavala drage i one koji nisu. Noć u kojoj odlučujem, noć u kojoj prelazim, noć izbora. Sve je to ova noć. Prekinuti sa svim što je bilo, odraslim i nezrelim. Prekinuti sa ludostima koje sutra se zove. Suočavanje, gledanje u oči, vlastite sebe. Noć u kojoj priznajem sebi, a ostalima nisi i nećeš. Noć u kojoj vrijeme neumitno teče. Predivno je bilo slušati lijepe riječi, zatvoriti oči i zamišljati se u njima. Gledati sebe očima drugih. Ponekad dobro a ponekad loše.
Noć koja ne dozvoljava to više, noć u kojoj priča počinje. Noć priznanja.
Nisam i neću razumljiva biti, i nije to pjesništva radi.
Ispričati ću vam priču, koju čula sam jednom davno, o djevojci toj. Ni ružna ni lijepa bila nije, oči ni smeđe a ni zelene bile nisu. Crne kose uokvirivale joj lice. Nije ovo priča o meni, jer nikad ja priča ne bih mogla biti. Tek ponekad družila se s tratinčicom malom, jer mila i draga je biti znala.
Dugo već nitko ništa nije o njoj čuo, u zaborav kao da je prešla. Zato ja ću ispričati vam priču njenu, ni uljepšanu ni scenarijem nekim oblikovanu.
Nekad je i moja prijateljica bila, izgubila se u vrtlozima ratnog života. Otišla je neki kažu u svijet bijeli potražiti sreću.
Istog jutra tjedan prije mene, rodila se djevojčica ta. U rodilištu pored mora s prvim pogledom na toranj kule te. Razumjeti ni mogla ni znala nije, ali pričala mi poslije kad djevojčice nestašne smo bile. Kako kao da je hodnike dvorca znala, u kuli sobicu svoju imala. Već tada oči su joj sjajem sunca sjale, dok priče svoje pričala mi je.
Bila sam voljeno i željeno dijete, dijete ljubavi prave. Vile i vilenjaci kume su mi bile, čarobnim štapićima želje mi izricale. Haljinice mile su joj bile, šeširići zlatnim vezom prošiveni. Vesele smo djevojčice bile, u pričama i igri provodile vrijeme. Pozdraviti došla jednoga se dana,
Gdje ideš prijateljice moja mila?
Tata je posao dobio, u mjesto od mora daleko.
Suze u očima i njenim i mojima su bile, dok zagrljaje zadnje dijelile jesmo.
Prvi puta tada rastanak riječ oblik dobila je svoj.
Dugo prošlo je godina od tada, uvojke zamijenila kosa je kratka. Nevino i čisto, pogled i lice zamjenile maske civilizacije i uljudnosti zvane.
Noć u kojoj se sjećam tebe, draga prijateljica moja. Kako samo si svijet očima boje duge gledala! Kako si samo glazba za sve nas bila!
Raširenim rukama htjela si svijet obuhvatiti, radovati se svakom novom pupoljku. Sjećam se kako si jednom tri sata bradom naslonjenom na ručice tvoje, čekala i bez treptaja oka promatrala gusjenicu kako leptir postaje. Toliko sreće u tim očima je bilo.

Noć u kojoj ništa nije kao sinoć, u kojoj čak ni sati nisu isti. Noć u koju riječi se ne izgovaraju, u kojoj zrak nije onaj koji se udiše. Ovo je noć prepuna priča. Sve ljepša jedna od druge. Kao biseri nižu se riječi. Ovo je noć sjećanja na nju, prijateljicu moju.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv