pišem što osjećam i mislim, možda volim

četvrtak, 28.08.2014.

Jedna za kraj

Sreli smo se, i još uvijek imam (ovaj put bar na riječima blaga ću biti) smiješak na licu. Kao da mi se urezao kiselinom jokerovom (broj 1.batman strašan, sljepić kad je bio, hajde lampica i da čujem napokon eureka.) na lice, između usana koje nekad bile su usne (a ne sada tek sprava za pravljenje grimasa). Kako smo uspjeli doći do ovog stupnja ne-uzvišenosti?! I bez obzira na osmijeh i smiješak, na ono što usne ne zovu se više (mislim li samo ja tako), uvijek ima jedan komadić svih nas, najvažniji. Bez njega ni tebe ni mene, ni nas. Čak ni onog predivnog djeteta, sina mog ne-rođenog bilo ne bi. Voljela sam to dijete, još dok bio je samo dijete. Dok nismo znali da li kćer mog pogleda a tvojih očiju bi bila, smiješnog madeža pokraj obrve kod desnog oka. Onog istog kojeg prvog uvijek bi poljubio. Sad zamisliti možeš (znam ja da ti mogao si i tada, ali onaj ludi muški ponos otjerao te od te pomisli) koliko lijep bio bi naš sin. To zamisliti ni ne trebaš, jer jednostavno znaš koliko sam ga voljela. Od jajašca dok bio je još. Kad smo mu tepali one riječi, sjećaš li se!
Eh, da sam tada znala ovo što sad znam, vjeruj mi još samo ovaj put, rekla bih ti. Bez uzdržavanja, možda bih i viknula, ne ono divlje i ne da svi čuju. Jer htjela sam samo ti i jedino ti, da čuješ i vidiš me. Svi željeli su tu ne-vidljivost i ne-čujnost, poželjela sam im je dati bez egoizma. Bio bi to čisti subjektivizam. Ne, naravno da altruizma nema. Lijepa izmišljena riječ, onako zgodno uz ime ne kao prezime, već atribut nedostatku koje ime nosi.
Razumiješ li me, ako nisi onda, barem sada kada prošlo je godina dovoljno za ona života dva što lijepim godinama se broje. Kako je to bilo sa 19. tvojih i 21. mojih? Ha ha ha ha ha ha ha čuješ li kako smijeh lijepo zvuči!!!!!!!!!! Kao pjesma najljepših stihova koje napisati bi mogao. Riječi, znam kako lijepe znaju biti. i da, volim ja i riječi kao što volim i tulipan žuti.
Naravno, dobro to zapamti da slučajno nikad ne bi, jer onesvijestiti ću se od muke i tuge ako ikad bi u zabludi nekoj svojoj poklonio mi:(molim te prije nabrajanja samo napomene radi, dobro ovo zapamti, nauči napamet kao što pjesmicu Cesarića znao si)
- Ni slučajno ružu, posebno neku bijelu ili crvenu…….nikada
- Već u nesvijest padam od pomisli da bi mogao – orhideju a posebno ono u kutijici ukrašenoj….plače mi se od toga.
- Neki nakit nikada ali baš nikada. Ne želim ni zlato, ni platinu ma ništa takvo.
Ako poželiš vidjeti moj osmijeh, a vidjeti ćeš ga uvijek kada ugledam lice tvoje. Još više tvoje zelene oči koje volim, i opet sam vrijeme pogriješila ili ipak nisam. Voljela sam te oči tvoje, volim ih znam to (i sama sam kriva) ne znam hoću li voljeti, a nije ni važno jer sutra je to. I dosta mi je više i sutra i jučer. Danas ionako ni nemam. Jer ovo danas ne može se tako zvati.
Ali ostavimo te tužne misli. Kad su tužne misli treba ostaviti sebi, a u šetnju iznijeti osmijeh, dragog ljubimca primiti u ruke. Uzdignute glave s mašnicama u kosi i osmijehom koji lice krasi, naklon blagi glavom kao pozdrav. Dan je lijep i sunčan, tek blagi vjetrić poneku dlaku skladno očešljane kose ni plave ni smeđe usuditi će se dodirnuti.
Susresti ćeš možda i nekog poznanika, (prijatelja ne, otišli su), pozdraviti upravo onako glavom blagog naklona. Neka riječ moguća je ali i nevažna. Sigurno neće biti neki mudri latinski izričaj koji je pamti ili zaustavio bi ti korak.
Dan koji preći će u onu istu noć s početka jer i jesen će proći. Tko zna možda jesen nećeš ni upoznati…

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv